Buđenje arapskih uspavanih, potkupljenih ili zastrašenih birača, barem onih kojima je dopušteno slobodno birati, tek se očekuje, ako ikada do njega i dođe

Kada je riječ o izraelskoj agresiji na Palestinu i genocidu nad Palestincima, primjetna su dva trenda – sve veći otpor i promjena paradigme podrške Izraelu na Zapadu (osim u SAD, naravno) s jedne i sve veća nervoza cionističkih medija i dužnosnika, s druge strane.

Izrael je tako petog septembra optužio izvršnu potpredsjednicu Evropske komisije, špansku socijalisticu Terezu Riberu, da prenosi propagandu palestinske političke organizacije Hamas, nazvavši je njegovom glasnogovornicom, nakon što je izjavila da izraelske akcije u Gazi odgovaraju pravnoj definiciji genocida.

Nekakav Oren Marmostin, portparol izraelskog Ministarstva vanjskih poslova, oštro je osudio Riberinu izjavu, rekavši da je ona “ponovila Hamasovu klevetu o genocidu u Gazi” i da je, umjesto toga, trebala pozvati na oslobađanje izraelskih talaca i predaju Hamasa. Naglasio je da lideri moraju biti odgovorni za svoje riječi, koje imaju velik uticaj, te da smatra takve izjave nepromišljenima i potpuno neprihvatljivima, odnosno sramotom za pravnu profesiju.

Ribera je, na jednom francuskom univerzitetu izjavila je da Izrael sprovodi genocid u Gazi, upozoravajući da to otkriva nesposobnost Evrope da djeluje i govori jedinstveno, odnosno da „uvjeri“ tzv. Izrael da odmah prekine vojne operacije u Gazi koje predstavljaju genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nad Palestincima u Gazi, dok se protesti šire evropskim gradovima, a 14 članica Vijeća sigurnosti UN-a poziva na trenutni prekid vatre.

Takođe je dodala da je Evropa previše podijeljena da bi poduzela konkretne akcije u vezi s humanitarnom krizom u Gazi, uključujući glad, raseljavanje i ubijanje Palestinaca. Ona je s još troje evropskih komesara uputila pismo službenicima Evropske komisije, u kojem se navodi da je situacija u Gazi prioritet te institucije i da je nužna hitna akcija.

Uslijedio je odmah odgovor Evropske komisije koja se distancirala od njezinih komentara. Takozvani mainstream mediji uglavnom ponavljaju da su UN i mnoge zapadne zemlje kazale kako samo sud može presuditi je li zločin počinjen. Što, naravno nije istina. Istraga pokazuje da je zločin počinjen, a sud u dokaznom postupku presuđuje o krivici i kazni.  

Treba upozoriti na još barem dvije činjenice. Nikome živome, osim nekim Evropljanima desne provenijencije, ne pada na pamet negirati genocidnu prirodu Holokausta, iako u vrijeme počinjenja tog zločina genocid nije bio pravno definiran, niti u teoriji, niti u praksi. Njemačkim se naredbodavcima genocida nad Jevrejima i Romima  sudilo za ratne zločine i kršenja prava i običaja ratovanja te zločine protiv čovječnosti. Genocid je međunarodno pravno verificiran 1948. UN Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Dakle, ako postoji osnovana sumnja na počinjenje genocida, međunarodna je zajednica dužna isti spriječiti. To je razlog zašto su Španija i Južna Afrika podnijele zahtjev Međunarodnom sudu pravde da ispita činjenice i uvede mjere za sprečavanje genocida, što je Sud i učinio, a međunarodna zajednica nije natjerala cionistički entitet da po istima postupi. Dakle, prije bilo kakvog sudskog dokazivanja genocida, isti treba spriječiti.

Drugo, najvažniji argument za dokazivanje genocida jeste postojanje namjere. Danas, doista, nije potreban velik trud da se ista prepozna i imenuje. Izjave, naredbe, odluke najviših vlasti u tzv. Izraelu jasno svjedoče o postojanju genocidne namjere i za utemeljenu ocjenu o postojanju genocida nije potrebno ništa drugo. Osim naravno akcije da ga se zaustavi, jer je za njegovo sprečavanje već kasno. Sudska odluka se, eo ipso, ne donosi na činjenicu postojanja genocida, već na odmjeravanje kazne za njegovo planiranje, naređivanje, organizaciju i izvršenje za koje treba teretiti cionistički entitet na Međunarodnom sudu pravde i njegove vojne i političke glavešine kao i izvršitelje na Međunarodnom krivičnom sudu.

Konačno, metode provođenja genocida su vidljive svima u direktom prijenosu. Šta je još potrebno? Slušati ponavljajuću cionističku propagandu o Hamasovcima iza svakog drveta kao kontraargument za potpunu uništenje Gaze i ubijanje preko 63.000 ljudi te namjerno izgladnjivanje kao oružje rata? Jesmo li tako nisko pali? Jer, kako je zapravo naglasila Ribera, Evropa se ne smije, vlastite sudbine i identiteta radi, povoditi za hirovima američkih administracija, ucijenjenih od jevrejskog kapitala i medija.  Barem u onoj mjeri u kojoj i sama nije od istih ucijenjena ili kupljena.    

No, svjedoči li Riberino pismo da se nešto, dosada nezamislivo dešava. Okreće li se Zapad protiv izraelske politike, barem djelimično i barem deklarativno? Rade li to vlade kao odgovorne političke elite ili je to Vox populi, ovaj puta kao Vox Dei, a ne diaboli? Ili, kako se pita  novinar i urednik Ramzy Baroud, mi, bilo motivirani nadom ili vođeni očajem, jednostavno to želimo vjerovati.

U julu je, nakon deklaracije Haške grupe zemalja, velik broj država članica UN i organizacija potpisao Njujoršku deklaraciju, snažnu izjavu koja je obavezujuća se njezine potpisnice i koja je usvojena nakon ad hoc sastanka na visokom nivou pod nazivom “Konferencija o mirnom rješavanju palestinskog pitanja”, na kojemu je sudjelovala većina zemalja sa ozbiljnim političkim i/ili ekonomskim ponderom koja je vrlo jasno i precizno, između ostalih zahtjeva Izraelu, i međunarodnoj zajednici, zatražila da Izrael poštuje međunarodno pravo, najavljujući ozbiljne akcije sankcioniranja, izolacije i prekida odnosa sa cionističkim entitetom.

Osim država koje su tradicionalno, ali bez većeg učinka zagovarale međunarodnu pravdu i zakon u Palestini, mnoge od potpisnica su bile, uglavnom zapadne zemlje koje su prethodno bezrezervno podržavale Izrael, bez obzira na kontekst ili okolnosti, poput Australije, Nizozemske, Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva. Tri su najavile formalno priznanje države Palestine u septembru, nakon što je to prva učinila Francuska koja se već suočava sa velikim pritiskom i miješanjem cionističkog entiteta u njezina suverena prava.

Iako je, zasada, riječ o licemjernom ponašanju jer  sve te države,  podržavajući mir i trenutni prekid cionističkih napada i zločina, i dalje naoružavaju izraelsku ratnu mašineriju koja provodi genocid u Gazi, masovnim ubijanjem, izgladnjivanjem i uskratom medicinske pomoći, a terorom na Zapadnoj obali i u Istočnim Kudsu, ipak je politička promjena isuviše značajna da bi se ignorirala.

Za podsjećanje da se genocid dešava i na Zapadnoj obali, može poslužiti i podatak da danas postoji  898 kontrolnih vojnih punktova, uključujući desetine kapija koje veći dio dana zatvaraju palestinske gradove i sela i gdje je sav ekonomski život je usporen ili čak zaustavljen. Nasilne, razbojničke i često ubojite doseljeničke milicije, prave srednjevjekovne bande sa modernim pješadijskim oružjem, uz zaštitu izraelske soldateske, tzv. Izraelskih odbrambenih snaga lutaju zemljom, terorizirajući palestinske gradove i protjerujući Palestince sa ogromnih površina na koje polažu pravo ilegalne “pastirske farme” u koordinaciji s ekstremističkim izraelskim ministrom finansija, Bezalelom Smotrichem, koji je preuzeo kontrolu nad civilnom upravom na okupiranoj Zapadnoj obali.

Ovo se smatra početkom dugo očekivane objave izraelske aneksije Zone C, oko dvije trećine Zapadne obale. Više od 40.000 Palestinaca ostalo je bez domova rušenjem izbjegličkih logora u Dženinu, Tulkaremu i Nur Šemsu, u izraelskoj vojnoj operaciji pod nazivom “Željezni zid”, koja traje već osam mjeseci. Uostalom, članovi cionističke vlade otvoreno najavljuju okupaciju, pa aneksiju i Gaze i čitave Zapadne obale. Sva vlast i Izraelu ionako Zapadnu obalu naziva i službeno Judejom i Samarijom, smatrajući je „historijskom jevrejskom zemljom“.

Uprkos medijskim natpisima kako su krizu australsko-izraelskih srdačnih odnosa narušile svađe oko australskog odbijanja vize radikalnom izraelskom parlamentarcu i uzvratnim uskraćivanjem viza trojici australskih diplomata na okupiranoj zoni Zapadne obale (zone A i B, po planu iz Osla 1993.) te nastavljenoj ljutoj kampanji protiv njezine vlade, Australija nije popustila, suočena sa masovnim protestima Australaca u svim većim gradovima koji su, osim na prekid izraelskog genocida, pozivali na sankcije i  prekid trgovine oružjem sa cionističkim entitetom.

Dakle, prvi se puta dogodilo da su u Australiji, a to se desilo i širom drugih zapadnih zemalja, zbog Palestine, organizirani masovni, artikulirani i politički definirani protesti. Taj novi moment, taj preokret neviđen na Zapadu od nasilnog i nezakonitog osnivanja države Izrael bio je značajan i za stav vlade u Haagu koja je prvi puta od Izraela tražila da poštuje međunarodno pravo koje taj zločinački entitet nikada nije poštivao.

Prvi je puta magnituda protesta postala takvom da prisili vlade na djelovanje suprotno njihovim stavovima bezrezervne podrške cionističkim zločincima. Ipak, treba biti oprezan je su akcije nedovoljne, a trgovina se i dalje nastavlja. Osim Turske, niti jedna evropska niti zapadna  zemlja nije najavila potpun prekid trgovinskih odnosa sa tzv. Izraelom. O arapskima da ne govorimo.

Buđenje arapskih uspavanih, potkupljenih ili zastrašenih birača, barem onih kojima je dopušteno slobodno birati, tek se očekuje, ako ikada do njega i dođe.