Izjava Zdravka Mamića u programu Face TV, da na utakmicama reprezentacije Bosne i Hercegovine “ne treba biti ratna zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine”, dolila je ulje na staru raspravu koja se vraća gotovo po pravilu pred velike utakmice, za 1. mart, za Dan državnosti, u manjem entitetu, na svadbama, u kolonama automobila… Svaki put obrazac je isti. Zastava s ljiljanima predstavlja se kao “ratna”, “vojna” ili “provokativna”, iako činjenice govore nešto sasvim drugo.
Mamićeva osnovna poruka bila je sadržana u stavu da sport ne treba pretvarati u paradu ratnih simbola. Načelno, moglo bi zvučati razumno, bez obzira što dolazi od „lajavca“ koji je ujedno i bjegunac od hrvatskog pravosuđa. Međutim, šta ćemo sa činjenicama? Zastava s ljiljanima nije nastala kao zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nije nastala na stadionu, nije nastala na frontu kao oznaka vojne formacije koja je, uzgred rečeno, bila posve legalna vojska. Nastala je kao službena zastava Republike Bosne i Hercegovine.
Još krajem 1991. godine, u vrijeme kada Bosna i Hercegovina izlazi iz jugoslavenskog okvira i traži nova državna obilježja, historičar Enver Imamović predlaže da se za grb i zastavu uzmu simboli srednjovjekovne bosanske državnosti. Tokom javne rasprave vođene u kulturnim društvima “Preporod”, “Napredak”, “Prosvjeta” i “La Benevolencija”, većina podržava takvo rješenje. Dakle, govorimo o institucionalnoj i javnoj raspravi, a ne o ratnoj improvizaciji.
Imamovićevo rješenje oslanjalo se na heraldiku srednjovjekovne Bosne, konkretno na grb dinastije Kotromanić i simboliku vezanu za kralja Tvrtka. Bijelo polje, plavi štit, kosa traka i šest zlatnih ljiljana nisu izmišljeni devedesetih, nego preuzeti iz mnogo starijeg historijskog sloja bosanske državnosti. Prve skice i prve zastave nastale su uz pomoć dizajnera Zvonka Bebeka, a materijali i inspiracija dolazili su i iz građe pohranjene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Presudni datum je 4. maj 1992. Tada je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine usvojilo grb i zastavu s ljiljanima kao službena državna obilježja. To je učinjeno nakon referenduma o nezavisnosti i u danima međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Dakle, zastava je usvojena kao simbol međunarodno priznate države. Upravo je to činjenica koja ruši svaku naknadnu tezu da je riječ tek o ratnoj zastavi jedne vojske.
U trenutku kada je zastava usvojena taj simbol nije bio zamišljen kao obilježje samo jednog naroda. U političkim i državnim strukturama tadašnje Republike Bosne i Hercegovine bili su i predstavnici drugih naroda. Odnosno, zastava s ljiljanima usvojena je kao zastava države, a ne kao zastava jedne nacionalne zajednice.
Njeno kasnije poistovjećivanje isključivo s Bošnjacima rezultat je političkih procesa i ratnog iskustva, ali to nije njeno izvorno pravno i historijsko značenje. Također, činjenica jeste da Bošnjaci, kako u prošlosti tako i danas, nisu uzimali grb i zastavu mimo službenih državnih simbola.
Najjači dokaz državnog karaktera zastave s ljiljanima desio se 22. maja 1992. godine, kada je Bosna i Hercegovina primljena u Ujedinjene nacije, a upravo je zastava s ljiljanima podignuta ispred zgrade UN-a u New Yorku. Nije podignuta vojna zastava, niti je podignuta stranačka zastava. Podignuta je zastava Republike Bosne i Hercegovine kao ravnopravne članice međunarodne zajednice. Teško je zamisliti uvjerljiviji dokaz njenog statusa od činjenice da je stajala na East Riveru među zastavama suverenih država svijeta.
U tome je i suština cijelog spora. Armija Republike Bosne i Hercegovine jeste koristila ljiljane, kao što vojske širom svijeta koriste državne simbole zemlje koju brane. Ali iz toga ne slijedi da je sama zastava s ljiljanima prvenstveno vojna. Naprotiv, redoslijed je obrnut, vojska je preuzela simbol države. Uostalom, vojna obilježja Armije RBiH imala su svoje posebne elemente, uključujući dodatne oznake poput ukrštenih mačeva i natpisa.
No, ta zamjena teza s vremenom je postala politički korisna. Zato se danas zastava s ljiljanima problematizira na tribinama, u javnom prostoru, pa čak i u policijskoj praksi. Posljednjih godina bilo je više slučajeva kažnjavanja građana zbog njenog isticanja, posebno u entitetu Republika srpska, iako su sudovi u pojedinim predmetima odbacivali takva tumačenja. Bitno je i to da zastava s ljiljanima 1998. godine nije zabranjena, nego zamijenjena sadašnjom zastavom Bosne i Hercegovine. Zamjena službenog simbola ne znači automatski i zabranu njegovog javnog ili privatnog isticanja.
Zbog toga svaka polemika oko ljiljana nije spor samo o navijačkom folkloru. To je spor oko tumačenja državnosti Bosne i Hercegovine. Onima koji negiraju kontinuitet bosanske državnosti smeta i simbol koji taj kontinuitet pokazuje. Zato se zastava s ljiljanima već trideset godina pokušava svesti na “ratnu zastavu”, iako su činjenice neumoljive.
Za Bošnjake u Hrvatskoj ovo pitanje ima i dodatnu težinu, jer je upravo ta zastava službeni simbol bošnjačke nacionalne manjine. Zato spor oko ljiljana nije ni usputan ni sentimentalan. On dira u pravo jedne nacionalne manjine da vlastitu historiju i identitet brani činjenicama. A one su jasne. O zastavi s ljiljanima može se imati politički, estetski ili emotivni stav. Može se preferirati današnja državna zastava na sportskim događajima. Može se raspravljati o navijačkom ukusu, ali kako god okrenuli zastava s ljiljanima nije nastala kao zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, već kao državna zastava. Ko tu činjenicu briše, ne raspravlja o sportu i namjere su mu krajnje zlonamjerne.
