Nova generacija mladih muslimanskih političara, od New Yorka do Minhena i Londona, tiho, ali odlučno preoblikuje progresivne stranke Zapada. Pod sjajem „zvijezda u usponu“, uz globalističke slogane i pažljivo dotjeranu javnu sliku, stvara se novi politički hibrid: spoj ljevice, socijalnog radikalizma i identitetskog islama. Fenomen koji je već uzdrmao američku politiku, uvukao se u evropske parlamentarne strukture i otvorio pitanja o antisemitizmu, laicitetu i vrijednostima savremene ljevice

Stilizirana palestinska zastavica s natpisom „End of genocide“ (Kraj genocida). Mala flotilska brodica s dva ogromna oka nacrtana na trupu, kao da poručuje: „Držimo vas na oku“. Prazne šerpe sa sloganom „To je namjerna glad“. To su neke od ilustracija trenutno najtraženije ilustratorice na Manhattanu, koja nipošto nije „ekvidistantna“ prema jedinoj temi kojom se bavi. Sirijskog je porijekla, ima 28 godina i gaji radikalna uvjerenja o sudbini Izraela. Ali, prije svega, Rama Duwaij je žena kod koje se svake večeri vraća kući novi gradonačelnik New Yorka. „Šalje me Mamdani, ja sam njegova supruga.“

On osuđuje antisemitizam, nakon što je u ime Poslanika osvojio svjetsku metropolu s najbrojnijom jevrejskom zajednicom izvan Izraela. Ona na propalestinskim protestima skandira „Globalize intifada“. Nije to samo jedna porodica, to je laboratorij. Pokazuje kako muslimanski socijalizam preuzima vlast i postaje politički faktor na Zapadu koji je umoran, u krizi identiteta i zarobljen osjećajem krivnje.

Da bi formula postala pobjednička, potrebne su tri ključne stvari: Mora oživjeti stare temelje demagoškog egalitarizma dvadesetog stoljeća: besplatne škole, prijevoz i obroke, prezir prema bogatima, široko zagrliti migrante svake vrste. Zatim, mora je predstavljati mladi pripadnik „upper class“ sloja koji podsjeća na progresivni globalizam iz happy hour generacije (Mamdani je sin rediteljke Mire Nair) i koji se predstavlja kao zaštitnik mladih generacija s niskim prihodima. Konačno, mora ispod tankog sloja laicizma vješto prikriti svoj vjerski temelj. Nije slučajno što se „lady Mamdani“ pojavljuje u minici, kratkim šorcevima, razbarušene kose i u Instagram pozama s napućenim usnama, uz jasno poslanu poruku: zaboravite burke, nema ekstremizma, mi smo dio sistema. Velika iluzija trenutno funkcioniše.

Kako otkriva izlazna anketa CNN-a, potvrđena i od strane Associated Pressa, čak je 33 posto njujorških Jevreja (66 posto mladih) glasalo za Mamdanija. Drugim riječima, za čovjeka koji je bombardiranje Gaze nazvao genocidom i nikada se nije ogradio od platforme BDS, skraćenice za „bojkot, deinvestiranje, sankcije“ protiv države Izrael. Sve to ne zabrinjava milijardere sa Wall Streeta, i zato što je glavni finansijer „muslim-dem“ pokreta (muslim-dem znači muslimanski demokrata iz progresivnog krila Demokratske stranke) i dalje George Soros, ali zato oduzima san Anti-Defamation Leagueu, udruženju za odbranu jevrejske zajednice, koje je pokrenulo „Mamdani Monitor“ kako bi pratilo njegove poteze i imenovanja.

Predsjednik Jonathan Greenblatt poručio je: „Očekujemo da će se gradonačelnik grada s najvećom jevrejskom populacijom na svijetu jasno suprotstaviti antisemitizmu u svim njegovim oblicima i da će podržati svoje jevrejske stanovnike baš kao što bi podržao sve druge birače“.

Suština nepovjerenja sadržana je u svjedočenju jevrejskog pisca Jonathana Safrana Foera, autora remek-djela o holokaustu „Sve je osvijetljeno“, koji je otkrio: „Otišao sam na biračko mjesto da glasam za Mamdanija, ali nisam uspio. Ostavio sam prazan listić.“ Previše je bilo dvosmislenosti u toj glasačkoj kutiji, previše rizika da se iza „sunca budućnosti“ krije Meka, milijarde šeika, a u konačnici imami.

Islamski socijalizam nije nimalo nov koncept. Zastupao ga je Gadafijev Zeleni knjig u Libiji, Al Fatah u Palestini, Saddam Hussein u Iraku, Bashar Al-Assad u Siriji, Ben Ali u Tunisu. Svi redom autokrate, da se izrazimo blago. Islamski socijalizam nije samo njujorška ideja, već polako pušta korijenje u Demokratskoj stranci pritisnutoj u ćošak Donaldom Trumpom, prekriva najtvrđu ljevicu, sviđa se Baracku Obami i stapa se sa socijalnim radikalizmom. On ležerno miješa ideologiju s cijenama stanarina i zelene salate, u svojevrsnoj laicističkoj čorbi koja fascinira pokrete post-srednjoškolske generacije destabilizirane padom „woke“ kulture.

Primjer za to je Minneapolis, u srcu američkog Srednjeg zapada, gdje je prije sedmicu dana somalijski i muslimanski senator Omar Fateh zamalo svrgnuo gradonačelnika Jacoba Freya, umjerenog demokratu, uz podršku sindikata i ljevice. Na kraju je izgubio, ali iznenadio je svojom „transverzalnošću“. Svoj slogan „Nije pravedno da radnik s punim radnim vremenom mora birati između plaćanja stanarine i kupovine hrane“ izgovorio je čak i na italijanskom, ne bi li privukao katoličke glasove u toj zajednici.

Pošto se svaki američki trend neumitno „iskrca“ u Normandiji, važno je prepoznati fenomen koji se širi i u starom kontinentu, sofisticiranom metodom koja nadilazi čak i Michel Houellebecqa.

U romanu „Pokoravanje“ francuski književnik je zamišljao uspon islamske stranke u Narodnu skupštinu, stranke koja bi, u zamjenu za podršku lijevoj većini, tražila dva ključna ministarstva: Porodice i Obrazovanja, kako bi planirala islamsko indoktriniranje novih generacija. Sve to uz potpuno nezanimanje progresista, oduševljenih što se mogu osjećati „hiperlaicistički“, globalistički i zadovoljno primati pozamašne donacije iz zemalja Zaljeva.

Deset godina kasnije, islamski političari više ne djeluju s margine, pod zastavama svojih malih stranaka bez ikakvih izgleda, nego se penju u vrh tradicionalnih, već strukturiranih partija, osvajajući ih iznutra. To se još ne događa u Italiji, gdje je eksperiment u okviru AVS-a s „mačkom u čizmama“, Aboubakarom Soumahorom, propao na luksuznim Vuitton torbama njegove supruge i punice.

Događa se, međutim, u Njemačkoj, gdje brojni muslimanski kandidati (predstavnici oko pet miliona imigranata) učestvuju na izborima pod zastavama SPD-a, Ljevice i Zelenih. I „otvaraju“ probleme kada treba uskladiti vjerski identitet s ustavnim vrijednostima i jasnim odbacivanjem antisemitizma. Njemačka situacija naročito je osjetljiva: udruženje Muslim Interaktiv iz Hamburga, koje se predstavljalo kao kulturna i politička grupa, zabranjeno je, jer je zapravo zagovaralo uspostavljanje hilafeta u Njemačkoj.

U Velikoj Britaniji u toku je eksperiment koji uključuje radikalnu ljevicu, kroz spoj starog postmarksističkog „aparata“ Jeremyja Corbyna (76 godina) i mlade zastupnice Zarah Sultana (23 godine), Pakistanke i muslimanke, poznate po tome što je prije nekoliko godina na tadašnjem Twitteru napisala da bi „slavila smrt Tonyja Blaira, Benjamina Netanyahua i Georgea W. Busha“.

Napustivši Laburističku stranku (on izbačen zbog antisemitizma, ona u sukobu s centrističkim vođstvom Keira Starmera), Corbyn i Sultana pokrenuli su novi politički subjekt savršeno islamsko-komunističkog profila: Your Party. Za sada se praktično ni oko čega ne slažu. Ilustrativan primjer: kada je ona na društvenim mrežama pokrenula kampanju učlanjivanja, on je poslao obavijest svima da otkažu uplate. Corbyn govori o Karlu Marxu i radničkoj klasi, Sultana o Banksyju i „pro-Pal“ agendi.

Posebno slaba tačka novog projekta jeste odnos prema LGBTQ+ zajednici: marksistički guru LGBT temu uglavnom izbjegava, dok je Sultana izrazito trans-inkluzivna. Adnan Hussein, zastupnik iz Blackburna tradicionalnih stavova o seksualnosti, već je zaprijetio „cijepanjem cijepanja“. Jedina tačka konvergencije: zaštitno lice pokreta, muzičar i aktivist Brian Eno.

Njega su u posljednji čas „oteli“ drugom, novopečenom Frankenstein-projektu ljevice: crveno–kuransko–jevrejskom eksperimentu koji je pokrenuo Zack Polanski, 43-godišnji novi lider Zelenih, izabran s 85 posto glasova. Uvršten na listu 100 najutjecajnijih ljudi godine časopisa Time, Polanski je najavio kandidaturu na sljedećim izborima, a kao prvi potez imenovao je za svog zamjenika, on, Jevrej, Mothina Alija, muslimana poznatog po tome što je na TikToku izgovorio „Allahu Akbar“ nakon sedmog oktobra i izjavio da ubijeni Izraelci „nisu bile žrtve, nego okupatori, evropski kolonijalisti koji su to sami tražili“. Pravi kratki spoj. A svako ko to kritikuje proglašava se islamofobom, sistemom veoma popularnim na liberalnoj planeti.

IZVOR: Panorama