Dok se Evropa oslobađa ruskog gasa, Bosna i Hercegovina ulazi u novu energetsku fazu opterećenu starim političkim sukobima. Američka inicijativa za Južnu plinsku interkonekciju predstavlja strateški zaokret koji bi trebao donijeti sigurnije snabdijevanje i prekid dugogodišnje zavisnosti od Moskve, ali u Sarajevu se taj projekt pretvara u borbu za kontrolu. Spor oko toga hoće li gasovodom upravljati BH-Gas ili novo preduzeće sa sjedištem u Mostaru, apelacija predsjednice Federacije Lidije Bradare Ustavnom sudu i snažan vanjski pritisak Washingtona razotkrivaju kako energetika u BiH nikada nije samo pitanje cijevi i tržišta. Ona je ogledalo unutrašnjih odnosa moći, etničkih linija podjele i geopolitičkih interesa koji Bosnu i Hercegovinu stavljaju u središte nove energetske preraspodjele na Balkanu

U posljednje tri godine energetska mapa Evrope promijenjena je brže i dublje nego u bilo kojem periodu nakon Hladnog rata. Rat u Ukrajini bio je katalizator, ali ne i jedini uzrok. Iza naglog povlačenja ruskog gasa i nafte iz evropskog energetskog sistema stoji šira strateška preraspodjela u kojoj Sjedinjene Američke Države ne nastupaju više samo kao politički i sigurnosni garant, već kao ambiciozni energetski hegemon. Evropske zemlje, uključujući i Zapadni Balkan, danas se nalaze u situaciji da jednu duboku zavisnost zamjenjuju drugom, uz obećanje veće sigurnosti, ali i cijenu smanjene autonomije.

Za razliku od administracije Joea Bidena, koja je smanjenje zavisnosti od ruskih energenata tumačila prvenstveno kao odgovor na agresiju Moskve, povratak Donalda Trumpa na vlast donio je otvoreniji, tržišno brutalniji pristup. Energetika je u tom konceptu instrument moći, ali i temelj reindustrijalizacije SAD-a. Gas i nafta više nisu samo roba, nego poluga političkog utjecaja, sredstvo za discipliniranje saveznika i izvor prihoda za unutrašnju ekonomsku obnovu.

Podaci jasno pokazuju razmjere zaokreta. Prije 2022. godine Rusija je pokrivala gotovo polovinu evropskih potreba za gasom. Danas je njen udio sveden na simboličan minimum, dok je američki ukapljeni prirodni gas preuzeo dominantnu ulogu. U samo jednoj godini uvoz LNG-a u Evropu porastao je četvrtinu, a više od polovine tog gasa dolazi iz SAD-a. Formalno, to se uklapa u ciljeve Evropska unija o energetskoj sigurnosti i diverzifikaciji. Suštinski, međutim, Evropa ulazi u novu asimetričnu zavisnost, ovaj put od saveznika koji energiju otvoreno vidi kao strateški izvozni proizvod.

Zapadni Balkan u toj slagalici zauzima posebno osjetljivo mjesto. Regija je decenijama bila energetski produžetak ruskog sistema, sa cjevovodima, rafinerijama i dugoročnim ugovorima koji su Moskvi osiguravali stabilan utjecaj. Danas se taj sistem planski demontira. U Rumuniji i Bugarskoj država preuzima rafinerije koje su bile u ruskom vlasništvu. U Srbija je pod snažnim pritiskom američkih sankcija ugašena jedina rafinerija, a Beograd se suočava s ultimatumom da do određenog roka izbaci ruski kapital iz energetskog sektora. Politička retorika o „balansiranju“ postaje sve teža za održavanje u praksi.

U tom regionalnom preslagivanju Bosna i Hercegovina pojavljuje se kao važna, ali i krhka karika. Američka inicijativa za izgradnju plinske Južne interkonekcije, odnosno povezivanja s Jadransko-jonskim pravcem i LNG terminalom na Krku, predstavlja prvi veliki direktni energetski projekat SAD-a u zemlji. Cilj je jasan: učiniti postojeću infrastrukturu za ruski gas suvišnom i trajno preusmjeriti snabdijevanje prema američkom i bliskoistočnom LNG-u.

Sastanci domaćih vlasti s američkom ambasadom u Sarajevu, održani krajem godine, pokazali su da Washington ovaj projekat ne vidi kao tehničko pitanje, nego kao strateški prioritet. Razgovaralo se o rokovima, upravljanju budućim gasovodom i političkim preprekama koje bi mogle usporiti realizaciju.

U istom trenutku, predsjednica Federacije BiH, Lidija Bradara, pokrenula je apelaciju pred Ustavnim sudom FBiH, osporavajući zakon koji treba omogućiti realizaciju projekta. Time je energetska priča još jednom ušla u zonu unutrašnjih institucionalnih i političkih sukoba.

Ta paralelna dinamika, snažan vanjski pritisak i unutrašnja fragmentacija, tipična je za BiH, ali u energetici ima posebnu težinu. Gasovodi ne funkcioniraju u pravnom vakuumu; oni zahtijevaju vlasničku jasnoću, regulatornu stabilnost i dugoročnu političku saglasnost. Svako kašnjenje ili pravna neizvjesnost povećava cijenu projekta i smanjuje njegovu atraktivnost. Upravo zato je američka diplomatija spremna da uklanja prepreke i traži rješenja koja bi u nekim drugim okolnostima bila nezamisliva.

U regionalnom kontekstu, Južna interkonekcija nije izolovan projekat. Ona je dio šire mreže novih cjevovoda i terminala koji trebaju zamijeniti pravce poput TurkStreama. Bugarska je već najavila prekid tranzita ruskog gasa do kraja decenije, što praktično zatvara ruski energetski koridor prema jugoistočnoj Evropi. LNG terminali u Grčkoj i na hrvatskom Krku postaju nova čvorišta, a njihovo širenje jasno pokazuje očekivanje dugoročne potražnje.

Međutim, upravo tu se pojavljuje strateška kontradikcija. Evropska potrošnja gasa dugoročno opada. Energetska efikasnost, elektrifikacija i obnovljivi izvori smanjuju ukupnu potrebu za fosilnim gorivima. Ako se svi planirani LNG kapaciteti u SAD-u realiziraju, američka izvozna sposobnost premašit će evropsku potražnju. Drugim riječima, Evropa bi mogla postati pretrpano tržište, u kojem će se geopolitički motivirana ulaganja sudariti s realnim padom potrošnje.

U tom svjetlu, insistiranje SAD-a na dugoročnim ugovorima i novim cjevovodima dobija dodatno značenje. Energetski sporazumi postaju dio šireg trgovinskog paketa, u kojem se gas koristi kao kompenzacija za povoljnije carinske režime ili političku lojalnost. Evropske države to prihvataju, ali s rastućom nelagodom. Iskustvo s Rusijom naučilo ih je da energetska zavisnost, bez obzira na politički predznak dobavljača, uvijek nosi rizik.

Za Bosnu i Hercegovinu dilema je još složenija. Zemlja objektivno treba diverzifikaciju i sigurnije snabdijevanje. Svaki prekid isporuka, kakav se desio prethodnih godina, ima ozbiljne posljedice za industriju i domaćinstva. S te strane, Južna interkonekcija nudi realnu korist. Istovremeno, ona dodatno smanjuje prostor za samostalno oblikovanje energetske politike i veže zemlju za jednu dominantnu opciju, bez jasne strategije tranzicije ka obnovljivim izvorima.

Politički gledano, energetski projekti postaju instrumenti unutrašnjih obračuna. U BiH se rasprava o gasu ne vodi samo o cijeni i sigurnosti, nego i o nadležnostima, identitetima i geopolitičkim lojalnostima. Svaki cjevovod se tumači kao politička poruka. U takvom ambijentu, racionalna energetska politika lako se pretvara u još jedno bojno polje.

Spor oko Južne interkonekcije ne može se razumjeti samo kao pravni ili tehnički problem. Riječ je o otvorenom političkom nadmudrivanju unutar Federacije BiH oko kontrole nad budućom plinskom infrastrukturom. HDZ BiH od početka insistira da Južna interkonekcija ne bude u nadležnosti postojećeg državnog operatera BH-Gas, već posebnog javnog preduzeća sa sjedištem u Mostaru, koje bi imalo isključivu upravljačku i distributivnu ulogu nad novim gasovodom.

Takvo rješenje, iz perspektive HDZ-a, predstavlja institucionalnu “ravnotežu” i korekciju dosadašnje energetske arhitekture Federacije, ali za ostatak vladajuće koalicije ono znači faktičku političku kontrolu nad strateškim resursom i dugoročno fragmentiranje energetskog sistema.

Upravo u tom kontekstu treba čitati i potez Lidije Bradare, čije traženje ocjene ustavnosti nije tek formalni prigovor na proceduru usvajanja zakona, nego dio šire strategije pritiska. Osporavanje zakonskog okvira kojim se Južna interkonekcija veže za BH-Gas i američke izvođače radova otvara prostor za novo političko pregovaranje, u kojem bi upravljanje gasovodom moglo biti redefinirano.

Za američku stranu, međutim, takva rješenja nose dodatni rizik: investirati u infrastrukturu kojom ne upravlja centralni operater, već entitetski ili etnički segmentirano preduzeće, znači ulazak u politički minirano polje koje direktno ugrožava funkcionalnost i sigurnost projekta. Zato se spor oko Bradarine apelacije ne vodi samo o ustavnosti, nego o tome ko će u praksi držati ventil buduće energetske zavisnosti BiH, jedno državno preduzeće ili politički kontrolirani paralelni sistem.

Paralelno s bosanskohercegovačkim sporovima, situacija u Srbija pokazuje kako energetska tranzicija pod američkim pritiskom izgleda u znatno centraliziranijem političkom sistemu. Tamo je fokus sukoba koncentriran oko Naftne industrije Srbije (NIS), strateške kompanije u kojoj ruski Gazprom Neft ima dominantan vlasnički udio. Američke sankcije i ultimatum da se ruski kapital ukloni iz NIS-a stavili su Beograd pred izbor koji predsjednik Aleksandar Vučić pokušava odgoditi i ublažiti poznatom politikom balansiranja.

Za razliku od BiH, gdje se sukob vodi kroz institucije i pravne mehanizme, u Srbiji se odluke donose u uskom političkom krugu, uz pokušaj da se izlaz iz zavisnosti od Rusije predstavi kao tehničko i ekonomsko, a ne geopolitičko pitanje. Najava da će država, ako zatreba, otkupiti ruske dionice i potpuno preusmjeriti snabdijevanje gasa preko Bugarske jasno pokazuje da se Srbija, pod pritiskom sankcija i straha od energetskih poremećaja, faktički gura u američku energetsku orbitu. Time Beograd gubi dio manevra koji je godinama koristio u odnosima s Moskvom, ali istovremeno izbjegava otvoreni politički raskid, pokušavajući tranziciju predstaviti kao nužnost, a ne kao strateški zaokret.

U cijeloj ovoj energetskoj rekonfiguraciji Hrvatska zauzima poziciju jednog od rijetkih jasnih dobitnika. Za razliku od Bosne i Hercegovine i Srbije, koje se nalaze pod snažnim političkim i infrastrukturnim pritiscima, Hrvatska je u proces ušla ranije, planski i s relativno jasnim konsenzusom oko strateškog cilja: pretvoriti se u regionalno energetsko čvorište. Ključ tog položaja je LNG terminal na Krku, koji je već sada centralna tačka za snabdijevanje ne samo hrvatskog tržišta nego i šireg prostora jugoistočne Evrope, a čije se proširenje kapaciteta direktno uklapa u američku strategiju plasmana ukapljenog gasa u Evropu.

Ekonomski gledano, Hrvatska profitira višestruko. Prvo, kroz tranzitne naknade i dugoročne ugovore, država i njene energetske kompanije ostvaruju stabilne prihode bez preuzimanja geopolitičkog rizika koji nose zemlje-kupci. Drugo, jačanjem uloge Krka i povezivanjem s projektima poput Južne interkonekcije i Jadransko-jonskog pravca, Hrvatska dobija disproporcionalan utjecaj u regionalnim energetskim tokovima, čime energija postaje instrument političkog pozicioniranja unutar EU i prema Zapadnom Balkanu. Treće, Zagreb se u očima Washingtona profilira kao pouzdan partner i logistička baza za američki LNG, što dodatno jača njegovu međunarodnu pregovaračku poziciju.

Politički aspekt je jednako važan. Hrvatska uspijeva spojiti formalnu evropsku energetsku politiku diverzifikacije s vlastitim nacionalnim interesima, bez unutrašnjih blokada kakve postoje u BiH. Dok se u Sarajevu vodi spor oko toga ko će upravljati gasovodom, a u Beogradu ko će preuzeti ruske udjele, Zagreb već operativno upravlja infrastrukturom koja postaje nezaobilazna za susjede. U tom smislu, Hrvatska ne samo da profitira iz ove situacije, nego je aktivno suoblikuje: ona je most između američkog gasa, evropskog tržišta i balkanskih potrošača, pri čemu troškove političkih i institucionalnih lomova uglavnom snose druge države.

Na duži rok, takav položaj nosi i odgovornost, ali i stratešku prednost. Hrvatska se ne pojavljuje kao zemlja koja mijenja jednog dobavljača drugim pod pritiskom, već kao posrednik i regulator regionalnih tokova. Upravo zato energetska tranzicija u jugoistočnoj Evropi, iako formalno usmjerena na sigurnost i diverzifikaciju, u praksi dodatno učvršćuje hrvatsku ulogu kao regionalnog energetskog “gatekeepera” – pozicije koja je teško dostižna i još teže zamjenjiva.

Ključno pitanje za narednu deceniju nije hoće li ruski gas biti zamijenjen američkim, taj proces je već u toku, nego hoće li Evropa i zemlje poput BiH uspjeti izbjeći novu dugoročnu zavisnost. Prava energetska sigurnost ne leži u zamjeni jednog dobavljača drugim, nego u stvaranju fleksibilnog sistema koji kombinuje različite izvore, uključujući domaće i obnovljive.

Ako se Južna interkonekcija posmatra isključivo kao geopolitički projekat, ona će dugoročno proizvesti nove ranjivosti. Ako se, pak, uklopi u širu strategiju energetske tranzicije, može biti koristan most ka stabilnijem sistemu. Između ta dva scenarija danas se vodi tiha, ali presudna borba, u Sarajevu, Beogradu, Briselu i Washingtonu.

IZVOR: agencije, Der Standard, Radio Sarajevo, BHT, N1