Od Osmanskog Carstva do Republike, od saruka do fesova, od fesova do kalpaka, a konačno od kalpaka do šešira – ovaj put modernizacije i promjene kulturnog identiteta dosegao je svoj vrhunac kroz takozvane Šapka i Kıyafet Devrimi. Revolucija odijevanja i nošenja šešira bila je dio sveobuhvatnih društvenih reformi koje je provodio Mustafa Kemal Atatürk. Počela je njegovom poznatom posjetom Kastamonuu u avgustu 1925. godine, a ubrzo je uslijedio zakon pod nazivom „Zakon o nošenju šešira“ – Şapka İktisası Hakkında Kanun.

Atatürk je sve društvene reforme, uključujući i šapka devrimini, dugo planirao. Još u julu 1919. godine, nakon Erzurumske konferencije, u neformalnom razgovoru s Mazharom Müfitom Kansuom i Süreyyom Yiğitom, Atatürk je govorio o planiranim reformama. Tada je, uz uvjet da zabilješke ostanu tajne, iznio viziju: proglašenje republike, uklanjanje sultana, ukidanje vela (tesettür), zamjena fesa šeširom i prelazak na latinicu. Mazhar Müfit je u svojoj knjizi „Erzurum’dan Ölümüne Kadar Atatürk’le Beraber“ opisao kako je bio iznenađen i sumnjičav prema ovim idejama, ali ga je Atatürk umirio: „Zapiši, vrijeme će pokazati.“

Nakon proglašenja republike, Atatürk je redovno obilazio gradove kako bi pratio napredak reformi. Jedna od ključnih posjeta bila je ona u Kastamonu, gdje je 23. augusta 1925. godine, zajedno s bliskim saradnicima, započeo simboličnu transformaciju turskog društva – zamjenom fesa šeširom.

Pripreme za put uključivale su i tajno nabavljanje šešira iz Istanbula. Prema svjedočenju tadašnjeg istanbulskog šefa policije, Ekrema Baydara, naređenje je došlo direktno iz Predsjedništva: hitno poslati 50–60 šešira različitih veličina i boja. Šeširi su diskretno kupljeni i upućeni vozom za Ankaru.

U Kastamonuu, Atatürk je prvi put javno nosio šešir – bijeli panama šešir. U govoru u Turskom domu u İneboluu 27. avgusta jasno je poručio: „Narod Republike Turske je civiliziran. Ali mi to moramo pokazati i svojim izgledom. Na nogama cipele, na nogavicama pantalone, prsluk, košulja, kravata, sako – i na glavi, naravno, šešir. Otvoreno kažem, to se zove šešir.“

Po povratku u Ankaru 1. septembra 1925. godine, Atatürk i svi prisutni dočekani su sa šeširima. Već sutradan, 2. septembra, odlučeno je da svi državni službenici, uključujući vojsku i mornaricu, moraju nositi šešire. Zakon „Şapka İktisası Hakkında Kanun“ još nije bio donesen, ali je društveni pritisak bio jak. Stare zalihe šešira su rasprodane, a novi – fötr, panama, kape – postali su luksuzna roba.

Zakon je službeno predložen 16. oktobra 1925. od strane Konjskog zastupnika Refika Koraltana i usvojen 25. novembra iste godine, uprkos protivljenju Bursa zastupnika Nureddina Paše. Poput mnogih drugih reformi, i ova je izazvala pobune širom Anadolije, koje su brzo ugušene. Sudovi su osudili mnoge pobunjenike na smrt, zatvor ili progonstvo.

Fes je prvi put uveden u vrijeme sultana Mahmuda II 1828. godine kao zamjena za saruk i kavuk. I tada je izazvao otpor – nazivan je „püsküllü bela“ zbog rese koje su se kačile i bojile. Stotinu godina kasnije, s istim argumentima, ali obrnute simbolike, fes je postao „sveti simbol islama“, a šešir meta kritike.

Sličnost između reformi Mahmuda II i Atatürka primijetio je i prof. dr. İlber Ortaylı, koji u knjizi Gazi Mustafa Kemal Atatürk piše: „Ono što je Mahmud II počeo s vojskom, Atatürk je završio s cijelim društvom. Uklonjene su razlike po klasama, vjerama, tarikatskim odorama. Nije bio problem u šeširu, već u glavi koja ga nosi.“

Zakon nije obavezivao žene da nose šešire, ali se očekivalo da se modernizuju. Napori su postojali, ali je promjena išla sporije. Godine 1928. u Istanbulskom Ženskom savezu, Iffet Halim Hanım je poručila: „Naši muškarci su već nosili šešire i brzo osjetili prednosti. Ali žene, posebno u Istanbulu, još uvijek oklijevaju. Nema više vremena za dvoumljenje – trebamo izabrati jednak izgled sa našim muškarcima.“

Šapka i Kıyafet Kanunu bila je jedna od kamen-temeljaca na putu ka modernom, svjetovnom društvu. Ubrzo su šeširi, kape, beretke i gole glave postali svakodnevnica, iako je samo nekoliko godina ranije hodanje bez pokrivene glave smatrano grijehom.

IZVOR: Atlas Tarih