Organizatori jednodnevne biciklističke utrke Emilia Romagna, zakazane za 4. oktobar, zabranili su učešće tima Israel-Premier Tech na ovogodišnjem izdanju, izvještavaju italijanske sportske novine Gazzetta dello Sport. Kao razlog navedena je zabrinutost za sigurnost nakon scena na Vuelti, gdje su propalestinski prosvjednici više puta blokirali ceste.

Ponedjeljak, 22. septembar, bio je historijski dan u Italiji. Desetine hiljada, a možda i stotine hiljada, ljudi svih uzrasta učestvovalo je u prvom istinski nacionalnom – i vjerovatno najvećem u posljednjih nekoliko decenija – štrajku u znak solidarnosti s narodom Gaze.

Proteste su organizirali lokalni sindikati poput Unione Sindacale di Base (USB) i druga manja tijela, a ne glavni sindikat, CGIL. CGIL je 19. septembra pozvao na vlastiti generalni štrajk, a da li se neki od njegovih predstavnika pridružio mobilizaciji u Gazi ostaje nejasno.

Pridružile su se i nezavisne studentske organizacije, građanska udruženja, italijanska nevladina organizacija Emergency, koja pruža besplatnu medicinsku pomoć u ratnim zonama, i palestinske mreže solidarnosti. Demonstracije su se proširile na najmanje 75 italijanskih gradova, praćene blokadama luka, željezničkih i autobuskih stanica, autoputeva, uz zatvaranje škola i prekide u javnim službama.

Ispred glavne stanice Termini u Rimu, ogromno okupljanje se brzo pretvorilo u povorku, sa 20.000 učesnika, prema policiji, i 100.000, prema organizatorima. U Bolonji, organizatori su tvrdili da je učestvovalo 50.000, dok je policija procijenila da ih je bilo između 10.000 i 12.000.

Na glavnoj željezničkoj stanici u Torinu, Porta Nuova, demonstranti su blokirali perone. U Firenci su zatvoreni dijelovi obližnjeg autoputa, dok su se u Trstu, na sjeveroistoku, odvijale slične scene.

Mobilizacija je bila dio masovnog, beskompromisnog i nezaustavljivog građanskog buđenja širom Italije, potaknutog frustracijom i bijesom nakon skoro dvije godine genocida koji Izrael provodi u Gazi, uz eksplicitno saučesništvo italijanske vlade.

Posljednjih dana, taj pritisak se pretvorio u ograničenu državnu akciju: Italijanska mornarica je objavila da će poslati fregatu Alpino da pomogne Globalnoj Sumud flotili usred izvještaja da su njeni brodovi napadnuti (vjerovatno izraelskim) dronovima, što signalizira da protestni pokret izaziva opipljive reakcije vlasti.

Vladina reakcija

Italijanska premijerka Giorgia Meloni uglavnom je ostala nijema na spontana, mirna okupljanja širom zemlje. Umjesto toga, odlučila ih je svesti na slike ograničenih nereda u Milanu i osudila proteste kao “bezvrijedne i sramotne”.

Njena desničarska vlada brzo je krenula da ocrni demonstrante kao “ekstremiste koji vole uništavati dok traže mir u Gazi”, odgovor koji nije bio iznenađujući s obzirom na to da su demonstranti jasno zahtijevali hitnu akciju vlade protiv Izraela, uključujući sankcije, suspenziju vojnih i komercijalnih sporazuma vezanih za oružje, priznavanje Palestine, trenutni prekid vatre i proširenu humanitarnu pomoć putem institucionalnih kanala.

Iako je istina da oko 70 posto oružja poslanog u Izrael dolazi iz Sjedinjenih Država – i ne prolazi kroz italijanske luke – ipak treba napomenuti da je, posebno putem državne odbrambene grupe Leonardo, Italija treći najveći dobavljač oružja za Tel Aviv.

Uprkos proglašenom zaustavljanju novih licenci, izvoz po prethodno potpisanim ugovorima se nastavio.

Jašući na valu rastuće islamofobije i arabofobije među evropskim desničarskim strankama, Meloni je nastojala steći kredibilitet kod Trumpove administracije i Netanyahuove vlade, nikada ne dovodeći u pitanje podršku Rima Izraelu.

Od stupanja na dužnost, Meloni je promovirala islamofobne mjere, pojačavajući teorije zavjere o “islamizaciji” Evrope i sekuritizirajući džamije i društvene organizacije. Također je obračunala s propalestinskim glasovima.

Rimska reakcija na izraelske napade na italijanski kontingent stacioniran u okviru Unifila u južnom Libanu bila je izuzetno stidljiva, a Meloni je pokazala zapanjujuću tišinu i potpunu ravnodušnost prema američko-izraelskim prijetnjama i neviđenim sankcijama protiv specijalne izvjestiteljice UN-a – i italijanske državljanke – Francesce Albanese.

U novije vrijeme, Meloni je izrazila protivljenje priznavanju palestinske državnosti i blisko se povezala s Washingtonom, čak i dok povremeno kritizira izraelske napade kao nesrazmjerne. Pod rastućim pritiskom kod kuće, rekla je Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 24. septembra da će Italija podržati neke sankcije EU protiv Izraela i da je rat “prešao granicu”.

Historijski događaji

Nakon mjeseci rastuće frustracije zbog odbijanja vlade da djeluje po pitanju Gaze, prošlosedmični generalni štrajk je pokazao ljude koji su uzeli stvar u svoje ruke i predvodili mobilizaciju koja je otvorila nove puteve.

Italijanska novinarka Paola Caridi, koja je godinama radila i istraživala u Palestini i autorica poznate knjige o Hamasu, istakla je da je to označilo nekoliko važnih tačaka: prvi generalni štrajk održan bez zvaničnog učešća glavnih sindikata; prvi politički – a ne ugovorni, štrajk vezan za prava radnika – otkako su Crvene brigade otele bivšeg premijera Alda Mora 1978. godine; i prvi generalni štrajk fokusiran na međunarodno pitanje, pri čemu je Gaza, za mnoge Italijane i Evropljane, bila egzistencijalni etički test.

Ovi protesti su vjerovatno inspirisani i talasom akcija lučkih radnika u Genovi oko 20 dana ranije, koji su se pridružili oko 5.000 ljudi kako bi ponovo blokirali luku, ovaj put zajedno sa lučkim radnicima u Livornu.

Krajem augusta, nakon što je Globalna flotila Sumud krenula prema Gazi, lučki radnici u Genovi su zauzeli naslovnice u Italiji.

Dana 31. augusta, Riccardo Rudino, glasnogovornik i član Autonomnog kolektiva lučkih radnika (Calp) u luci Genova, uputio je oštro upozorenje izraelskim vlastima tokom velikih demonstracija podrške flotili, čiji je dio krenuo sa sjeverne italijanske obale prema Gazi: “Želim svima jasno staviti do znanja: oko sredine septembra, brodovi Globalne Sumud flotile stići će blizu obale Gaze. Ako izgubimo kontakt s našim drugovima, čak i na samo dvadeset minuta, blokirat ćemo cijelu Evropu. Oko 13.000 do 14.000 kontejnera napušta ovu regiju svake godine, na putu za Izrael. Ako se nešto dogodi, nijedan ekser neće izaći odavde.”

Njegove riječi ponovio je tri dana kasnije Jose Nivoi, Rudinov kolega i predstavnik sindikata Calp. Kao odgovor na pitanje italijanskih novina La Repubblica o riziku da Izrael spriječi dolazak humanitarne pomoći u Gazu, Nivoi je rekao: “Prijetnje Netanyahuove vlade nas ne plaše. Izjave [Itamara] Ben Gvira samo pokazuju osjećaj potpune nekažnjivosti koji je Izrael uživao i uživa.”

Izraelski ministar nacionalne sigurnosti rekao je da će članovi flotile biti “tretirani kao teroristi, uhapšeni, a njihovi brodovi zaplijenjeni”.

Naslijeđe lučkih radnika

Genovski lučki radnici, historijski poznati kao “camalli” – riječ izvedena iz arapskog “hammal”, što znači nosač – nisu novi u bojkotu Izraela i zauzimanju stava protiv genocida koji on provodi u Gazi.

Posljednjih godina, neki od njih – posebno članovi sindikata USB i aktivisti iz Calpa, promovirali su ili učestvovali u inicijativama za ometanje tranzita oružja namijenjenog Izraelu.

Već u maju 2021. godine mobilizirali su se kako bi blokirali pošiljke projektila i eksploziva usmjerene prema Tel Avivu, a mjesec dana kasnije, u luci Ravenna, sindikati lučkih radnika pozvali su na generalni štrajk na dan kada je brod Asiatic Liberty, natovaren naoružanjem i namijenjen izraelskoj luci Ašdod, trebao isploviti. Njihova odlučnost prisilila je brodovlasnika da otkaže pošiljku.

U novembru 2023. godine, mjesec dana nakon početka izraelskog rata protiv Gaze, lučki radnici u Genovi organizirali su proteste i blokade u iščekivanju dolaska brodova povezanih s izraelskom kompanijom ZIM, u koordinaciji s drugim evropskim lukama.

Nedavno, u junu ove godine – možda najupečatljivija akcija prije augusta – pridružili su se francuskim lučkim radnicima u blokiranju Contship Era, plovila koje je ZIM iznajmio.

U Genovi nije utovaren vojni teret nakon što su tri kontejnera s dijelovima oružja već zaustavljena u francuskoj luci Fos-sur-Mer. Konačno, 1. augusta, neposredno prije nego što je Globalna Sumud flotila isplovila, lučki radnici su izjavili da su uspjeli spriječiti istovar i transfer tri kontejnera ratnog materijala namijenjenog Izraelu.

Ali nikada se nije radilo samo o Izraelu.

Historija genovskih lučkih radnika, posebno onih iz Calpa, historija je solidarnosti s pokretima otpora i protivljenja agresivnim ratovima. U septembru 1973. godine, samo nekoliko dana nakon puča kojim je svrgnuta vlada Salvadora Allendea, u Genovi su održane demonstracije u znak solidarnosti s čileanskim otporom. Slične akcije organizirane su i protiv Vijetnamskog rata.

Ova tradicija nastavljena je 2019. godine kada su lučki radnici iz Calpa bojkotovali saudijski brod Bahri Yanbu, za koji se sumnjalo da prevozi oružje za rat u Jemenu. Radnici su odbili utovariti ono što su nazvali “brodovima smrti”, zahtijevajući pregled teretnog manifesta.

Akcije lučkih radnika su i konkretne i simbolične. Iz dekolonijalne perspektive, oni osporavaju normalnost komercijalnih ruta koje omogućavaju okupaciju i opsadu, dok istovremeno vraćaju običnim radnicima i civilnom društvu osjećaj samostalnosti koji im je politika uskraćivala.

Hrabrost i principijelni otpor italijanskih lučkih radnika prepoznaju se širom svijeta. Sa naslijeđem riskiranja egzistencije kako bi se suprotstavili ratu, njihovi postupci su samo naglasili kukavičluk i moralni bankrot Melonijeve vlade.

Etička inspiracija protesta širom velikih italijanskih gradova dodatno je otkrila duboki jaz koji razdvaja narodne zahtjeve za pravdom od onih na vlasti.

Lučki Radnici su nedvosmisleno obećali da će “blokirati Evropu” sa logističke tačke gledišta. Pa ipak, sa političke i moralne tačke gledišta, Evropa je već predugo zamrznuta, paralizovana vlastitom nemoći i saučesništvom suočenom u kolonijalnom nasilju i genocidu.

Lorenzo Forlani/MEE