Sve njegove prijetnje djeluju definitivno, ali nijedna od njih nije. Ako se rat ne zaustavi nakon sastanka, Putin će se suočiti s “ozbiljnim posljedicama”, upozorio je nekoliko dana prije samita, u svojoj neispunjenoj prijetnji. Samit na Aljasci je završen, a cilj SAD-a više nije prekid vatre (koji su tražile sedam mjeseci), već razmjena teritorija kako bi se okončao rat.
Trumpov ultimatum Putinu ne samo da nije ispunjen (još jednom), već se pretvorio u historijski i slatki samit licem u lice na Aljasci – bez Ukrajine. Putinova prva posjeta SAD-u u 18 godina (ne računajući UN) završila se Trumpovim oduševljenjem jer je ruski lider rekao da mu je Biden ukrao izbore 2020. godine; i Putinovom srećom jer, još jednom, izbjegava američki pritisak bez većih ustupaka dok postiže napredak na prvim linijama fronta. Štaviše, uspio je natjerati Trumpa da pomisli da sporazum “sada zavisi od predsjednika Zelenskog” -iako je Ukrajinac 11. marta prihvatio primirje koje Putin odbija.
Prva Trumpova prijetnja Rusiji upućena je 22. januara, samo dva dana nakon stupanja na dužnost. Trump je tada najavio “poreze, tarife i sankcije” protiv Rusije ako “uskoro” ne postigne dogovor. Dva mjeseca kasnije, 30. marta, nakon nekoliko diplomatskih prepirki, Trump je ponovio prijetnj . Još jednom, bez posljedica. 26. april: Beskorisni razgovori su se nastavili, a Trump je priznao da “možda Putin ne želi zaustaviti rat” i ponovio isto upozorenje o sankcijama. Treći put, bez posljedica.
Tačno mjesec dana kasnije, nakon serije ruskih bombardiranja ukrajinske prijestolnice, Trump je izdao svoju četvrtu prijetnju sankcijama. Međutim, nekoliko dana kasnije, na samitu G7, povukao se: “Kada uvedem sankcije nekoj zemlji, to SAD košta mnogo novca .” 14. jula: Trump postavlja Putinu novi ultimatum od 50 dana (kasnije smanjen na “10 ili 12 dana”) i upozorava, Rusija će se suočiti sa sekundarnim tarifama. Rok prolazi, prijetnja se ne provodi, a Putin ima lični sastanak s predsjednikom SAD-a na Aljasci.
Sve njegove prijetnje djeluju definitivno, ali nijedna od njih nije. Ako se rat ne zaustavi nakon sastanka, Putin će se suočiti s “ozbiljnim posljedicama”, upozorio je nekoliko dana prije samita, u svojoj neispunjenoj prijetnji. Samit na Aljasci je završen, a cilj SAD-a više nije prekid vatre (koji su tražile sedam mjeseci), već razmjena teritorija kako bi se okončao rat.
Od Kabula do Kijeva
Baš kada se činilo da je Trump pooštrio svoj pristup Rusiji u vezi s Ukrajinom, u danima koji su prethodili samitu, Amerikanac je još jednom zaoštrio tenzije s Kijevom. Opravdavajući odsustvo Zelenskog na Aljasci, Trump je tvrdio da je ukrajinski predsjednik imao tri i po godine da postigne mir i da nije uspio (kao da je to zavisilo isključivo od njega). Nadalje, pozivajući se na mađarskog premijera Viktora Orbana, Trump je povjerovao u rusku propagandu o vojnoj nadmoći Moskve, tvrdeći da Kijev nikada ne bi mogao dobiti rat.
Uprkos ogromnim razlikama, Trumpov pristup mirovnim pregovorima ima značajne paralele s drugim procesom koji je prošao loše. Od Kabula do Kijeva, Washington može izvući nekoliko pouka iz neuspjelog procesa u Afganistanu, koji je završen prije samo četiri godine njegovim naglim odlaskom i preuzimanjem cijele zemlje od strane talibana. Upravo je Trump pokrenuo i potpisao taj sporazum s talibanima.
Polazna tačka je slična u oba slučaja. I tadašnja afganistanska vlada i sada ukrajinska vlada uveliko zavise od američke vojne i ekonomske pomoći. Štaviše, u oba slučaja, vlada koja dobija podršku nije u stanju da se održi u borbi protiv neprijatelja bez svojih saveznika.
S druge strane, Putinovo odbijanje da direktno pregovara sa Zelenskim (“Ko pregovara s teroristima?”, rekao je Putin u junu) podsjeća na stav talibana tokom pregovora u Dohi. Prije postizanja bilo kakvog sporazuma s afganistanskom vladom, koju su smatrali nelegitimnom, pobunjenici su zahtijevali sporazum sa SAD-om.
„Ova taktika je efektivno marginalizirala nacionalnu vladu, dajući veći legitimitet talibanima. U slučaju Ukrajine, ako bi Rusija postigla sporazum s Washingtonom koji bi ostavio Sjedinjene Države u neutralnoj ili manje kompromitovanoj poziciji, to bi vjerovatno preokrenulo dinamiku bojnog polja u korist Moskve“, napisao je Matin Bek, bivši šef kabineta afganistanskog predsjednika i član afganistanskog pregovaračkog tima tokom pregovora u Dohi, prije nekoliko sedmica. „Svjedočili smo sličnoj promjeni u Afganistanu, gdje su ponovljeni afganistanski prigovori na njihovo isključenje [SAD] odbacili kao opstrukciju mirovnih pregovora.“
„Sjećam se nekoliko sastanaka u predsjedničkoj palati u Kabulu, gdje je američki ambasador (Zalmay) Khalilzad naglasio da ‘Sjedinjenim Državama nije potrebna ničija dozvola za pregovore s talibanima ili povlačenje svojih trupa’. Ova naracija postala je retoričko oružje za utišavanje opravdanih zabrinutosti u vezi s uređenim i inkluzivnim mirovnim procesom“, napisao je viši saradnik u think tanku New America.
Talibani na dobitku
To se završilo potpisivanjem pakta između SAD-a i talibana u kojem su pristali na potpuno povlačenje iz Afganistana i ukidanje sankcija, dok su pobunjenici uvjeravali da zemlja neće biti korištena za planiranje ili izvođenje akcija koje ugrožavaju sigurnost SAD-a – kao što se dogodilo s napadima 11. septembra 2001. godine. Nadalje, talibani su uspjeli uključiti dodatni zahtjev: da afganistanska vlada oslobodi 5.000 talibanskih zatvorenika iz svojih zatvora u zamjenu za 1.000 afganistanskih vladinih zvaničnika koje su držali talibani. U mjesecima nakon potpisivanja sporazuma (koji je iluzorno predviđao prekid vatre i unutarafganistanske pregovore), nasilje se povećalo, a talibani su napredovali širom zemlje sve dok nisu zauzeli glavni grad i srušili vladu.
Washington je i tadašnju afganistansku vladu i sadašnju ukrajinsku vladu opisao kao prepreke miru.
„Ovo odražava pritisak kojem je afganistanska vlada bila izložena da napravi značajne ustupke – poput oslobađanja 5.000 talibanskih zatvorenika – uprkos upozorenjima afganistanskih lidera“, tvrdi Bek. „U oba slučaja, američka retorika je potkopala moral savezničkih snaga i dala protivnicima prednost u psihološkom ratovanju. U Afganistanu je to direktno doprinijelo kolapsu državnih struktura i vojnoj koheziji. Jezik je važan. Lekcije iz Afganistana trebale bi uticati na pristup Sjedinjenih Država Ukrajini.“
Za sada, nekoliko evropskih lidera, uključujući Emmanuela Macrona (Francuska), Keira Starmera (Ujedinjeno Kraljevstvo), Friedricha Merza (Njemačka), Giorgiju Meloni (Italija), Alexandera Stubba (Finska) i Ursulu von der Leyen (Evropska komisija), u posljednji čas su dogovorili svoje obaveze kako bi pratili Volodimira Zelenskog na njegov sastanak s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući u ponedjeljak i pokušali vratiti situaciju na pravi put.
