Na današnji dan, 13. februara, rođen je Zlatan Čolaković, filolog, komparatist i istraživač koji je bošnjačku usmenu epiku uveo u najviši svjetski akademski razgovor, a istovremeno je spasavao njene glasove od zaborava, stih po stih, snimak po snimak. Od Zagreba do Harvarda, od Widener biblioteke do rožajskih kuća u kojima gusle još pamte duge pjesme, Čolaković je živio između Aristotela i Avde Međedovića, između starogrčke tragedije i krajiške junačke etike. Bio je prvi koji je cjelovite bošnjačke epske pjesme zabilježio na filmu, urednik važnog dijela ostavštine Envera Čolakovića i autor kapitalnih izdanja o Avdi Međedoviću i Muratu Kurtagiću

Trinaesti februar 1955. godine, Zagreb. Datum kojeg se, iako tada niko nije mogao slutiti, već ispisivala jedna od najneobičnijih biografija u modernoj kulturnoj historiji južnoslavenskog prostora. Zlatan Čolaković, čovjek koji će akademsku strogoću starogrčke tragedije i Aristotelove poetike spojiti s ritmom bošnjačkih epskih pjevanja, odrastao je u svijetu knjige.

Umro je daleko od rodnog grada, u Bostonu 20. decembra 2008. godine, ali je za sobom ostavio trag kakav se ne mjeri samo bibliografijom, nego i spašenim stihovima, sačuvanim glasovima, snimljenim licima pjevača i rekonstrukcijom jednog kulturnog univerzuma koji je predugo stajao na rubu, kao da je važan samo “drugima”.

A Zlatan Čolaković je bio upravo suprotno: čovjek koji je bošnjačku epiku vraćao njenim vlastitim vlasnicima, bez populizma i bez patetike, ali s nepokolebljivom naučnom preciznošću. I to nije radio sa distance. Radio je na terenu, sa snimačem, kamerom, transkripcijama…

Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju 1979. godine. Magistrirao je 1982, doktorirao 1984, fokusirajući se na starogrčku tragediju, Aristotela i probleme poetike. Iz te formacije proisteći će njegova prva velika knjiga, “Tri orla tragičkoga svijeta” (Zagreb: AGM, 1989), djelo koje već u samom naslovu sugerira ambiciju: povezati različite tradicije tragičkog, mitskog i epskog, i razumjeti kako se priča pretvara u oblik, a oblik u svjetonazor.

U toj knjizi, kako se navodi u dostupnim podacima, Čolaković je raspravljao o epskim izvorima grčke drame, o homerskom pitanju i o bošnjačkom epskom pitanju, kao da je još tada znao da će se njegov profesionalni život odvijati na mostovima između svjetova, a ne u udobnim, ograđenim disciplinama. Aristotel mu je bio alat, Homer izazov, a bošnjačka epika prostor u kojem se vidi koliko jedna kultura može biti globalno relevantna, ali lokalno zanemarena.

Kao stipendist Fulbrightove fondacije, od 1984. do 1988. godine boravio je na Harvardu. Sarađivao je s uglednim američkim folkloristom Albertom Batesom Lordom na The Milman Parry Collection of Oral Literature. Čolaković je radio u Widener biblioteci, u slavističkom odjelu, transkribirao i uređivao tekstove snimaka koji sadrže oko 90.000 stihova bošnjačkih epskih pjevača.

To nije bio samo filološki posao, to je bila kulturna operacija spašavanja, ali i vraćanja dostojanstva jednoj tradiciji koja je, paradoksalno, bila presudna za svjetsku homerologiju, a kod kuće često svedena na egzotiku ili marginaliju. Milman Parry je, tragajući za rješenjem homerskog pitanja, u Sandžaku pronašao Avdu Međedovića, “svog Homera”, pjevača sposobnog da tvori duge pjesme. Čolaković je bio nasljednik te linije istraživanja, ali s jednom ključnom razlikom: njegov interes nije bio samo dokazivanje teorije o usmenoj kompoziciji. Njegov interes bio je i kulturna pravda: pokazati da bošnjačka epika nije “materijal”, nego književnost u punom smislu riječi.

Na Harvardu je i predavao; predavao je i na Univerzitetu Waterloo u Kanadi. U toj transatlantskoj putanji, Zagreb, Harvard, Waterloo, formirao se profil kakav se rijetko viđa: čovjek koji istovremeno razumije Aristotela i zna kako se, u realnom vremenu, pred guslarom rađa stih.

Godine 1989, zajedno sa Marinom Rojc-Čolaković, Čolaković odlazi u Rožaje i prikuplja bošnjačku usmenu epiku Murata Kurtagića, opisanog kao “posljednji veliki tradicionalni bošnjački pjevač”. Ono po čemu će taj poduhvat postati prelomna tačka jeste činjenica da su Čolakovići prvi zabilježili cjelovite bošnjačke epske pjesme na filmu.

Taj gest ima višestruko značenje. Prvo, filmom se čuva ne samo tekst nego i događaj pjevanja: glas, pauze, ritam, lice pjevača, odnos s guslama, reakcije prostora. Drugo, film izmiče tradiciju iz folklornog muzeja i vraća je u živu izvedbu, u ono što je oduvijek bila: performans pamćenja. Treće, audiovizuelni zapis otvara potpuno nove principe istraživanja, od poređenja varijanti do razumijevanja formule, improvizacije i narativnih strategija.

Rezultat tog rada pretočen je u monumentalnu knjigu “Mrtva glava jezik progovara” (Podgorica: Almanah, 2004), napisanu na engleskom i bosanskom jeziku, na oko 670 stranica. U knjizi su predstavljene epike Avde Međedovića i Murata Kurtagića, uz dnevnik sabiranja i razgovore s Kurtagićem o njegovom umijeću. Navodi se i da zbirka filmskih zapisa traje oko 12 sati (od čega sedam sati neprekidnog pjevanja uz gusle), te oko pedesetak sati zvučnih snimaka, jedinstveni arhiv koji čuva, kako se ističe, Marina Rojc-Čolaković.

Za folkloristički doprinos, Čolaković je dobio Nagradu države Kanade (The Government of Canada Award), priznanje koje, u ovom kontekstu, govori o nečemu važnijem od prestiža: govori o tome da je svijet znao prepoznati vrijednost, dok je domaći prostor tek učio kako da je izgovori.

Ako je film bio revolucija u čuvanju izvedbe, onda je kritičko izdanje bilo revolucija u čuvanju teksta. Čolaković je autor dvotomnog kritičkog izdanja “Epika Avda Međedovića” (Podgorica: Almanah, 2007), objavljenog dvojezično, na engleskom i bosanskom jeziku. Time je Avdo Međedović, već ključan za svjetsku nauku o usmenoj epici, dobio ono što se u književnim kulturama smatra osnovom kanona: pouzdan tekst, kritički aparat i međunarodnu čitljivost.

U “Forumu Bosnae” objavio je dvije studije koje same po sebi zvuče kao manifest jedne discipline: “Bošnjačka epika – pitanja sabiranja i izdavanja glavnih zbirki” (39/2007) i “Posttradicionalnost Homera i Avde Međedovića” (44/2008). U njima je prepoznatljiv njegov temeljni impuls: bošnjačku epiku treba tumačiti kao visoku književnost, a ne kao “materijal”, i treba je izdavati s istom odgovornošću s kojom se izdaje Homer.

Jedna njegova opservacija posebno odjekuje: epika Bošnjaka predstavlja segment nasljeđa koji su “otkrili drugi”, imajući u vidu njen značaj za homerologiju na prestižnim univerzitetima. U toj rečenici je sažeta cijela drama malih kultura: ono što se smatra “našim”, često prepoznaju drugi; ono što je globalno važno, domaća nebriga gura u fusnotu.

Zlatan Čolaković bio je i urednik književne ostavštine Envera Čolakovića. Objavio je više njegovih djela i pripremao rukopise za štampu: “Izabrane pjesme”, roman “Mali svijet”, naslove “Lokljani” i “Iz Bosne o Bosni”, te pripremio “Jedinac”, “Biblijske priče XX. stoljeća” i “Knjiga majci”.

Kako je govorio o Enveru, bilo je više od sinovljeve odbrane: bilo je to književno-filozofsko razotkrivanje složenog identiteta, raspolućenog između jezika, tradicija i političkih režima. U jednoj od najupečatljivijih pasaža, Zlatan Čolaković se pita ko je zapravo Enver, plemić i potomak begova, ljevičar i diplomat, Hrvat i Mađar, Sarajlija i Bošnjak, prozaik i pjesnik, zaključujući: “Enver jest bio vrhunski talentirani prozaik, poput Andrića, a ujedno istinski rođeni pjesnik, poput Maka Dizdara!” U tom poređenju nije poenta u provokaciji, nego u zahtjevu: da se književnost čita bez ideoloških etiketa i bez provincijskog straha od kompleksnosti.

Godine 1991. Čolaković osniva istraživački projekt “Unutar bîti muslimanske epike”, finansiran od Ministarstva nauke Republike Hrvatske, pod pokroviteljstvom Matice hrvatske, gdje djeluje kao glavni istraživač. I sam naziv projekta otkriva ono što je Čolakovića razlikovalo od mnogih: njega nije zanimalo samo “šta” epika govori, nego “kako” ona postoji, kako se gradi, kako održava moralni kod, kako pamti kolektivne lomove i kako u sebi nosi slojeve mitotvorbe.

Tu se otvara i širi kontekst bošnjačke epike: Krajina i krajiške pjesme, “krešnice” ili “krajišnice”, megdani, etika junaštva, zaštita nejaka. Motiv koji se stalno vraća, i koji Čolakovićev rad iznova osvjetljava, jeste da se junaštvo u epici mjeri upravo odnosom prema slabijem: zaštita nejaka i nezaštićenog kao etička vodilja junaka “dobrog soja”. To je bošnjačka epika kao moralni arhiv, ne samo narativni.

Zato u njegovim radovima Mustaj-beg Lički nije samo lik nego institucija epike: vrhovni zapovjednik oko kojeg se okupljaju četovode, mjesto okupljanja i povratka, kula u Udbini kao simbol kolektivne strukture. Zato Murat Kurtagić i Avdo Međedović nisu “informanti”, nego autori u punom smislu riječi, stvaratelji koji, u trenutku izvedbe, komponuju književnost.

Zlatan Čolaković umro je 20. decembra 2008. godine u Bostonu. Dvije godine kasnije, 2010, posthumno mu je dodijeljena nagrada Avdo Međedović u Podgorici, za izuzetan doprinos bošnjačkoj kulturi u oblasti epike. U tom posthumnom priznanju ima i simbolike: čovjek koji je epiku Avde Međedovića učinio čitljivom u dva jezika, čovjek koji je pjevanje Murata Kurtagića pretvorio u audiovizuelnu baštinu, dobio je nagradu koja nosi ime pjevača čiji je genij pomogao da se Homera razumije.