Istraživači već decenijama pokušavaju rekonstruirati rimski recept za dugovječnost betona – ali s malo uspjeha. Ideja da je vruće miješanje ključ bila je naučna pretpostavka. Mašić i kolege su detaljno proučili tekstove rimskog arhitekte Vitruvija i historičara Plinija, koji su ponudili neke tragove o tome kako postupiti. I uspjeli su.

Admir Mašić, profesor hemije na Massachusetts Institute of Technologyju (MIT), otkrio je jednu od najvećih enigmi graditeljstva staru hiljadama godina. Tajnu izrade betona starih Rimljana, odnosno tajnu dogovječnosti njihovih građevina.

Mašić i njegove kolege rekonstruirali su drevnu rimsku tehniku za izradu betona – mješavinu cementa, šljunka, pijeska i vode. Istraživači su sumnjali da je ključ proces nazvan “vruće miješanje”, u kojem se suhe granule kalcijevog oksida, koji se naziva i živi kreč, miješaju s vulkanskim pepelom kako bi se napravio cement. Zatim se dodaje voda.

Vruće miješanje, mislili su, na kraju će proizvesti cement koji nije potpuno gladak i izmiješan, već sadrži male grumenove bogate kalcijem. Ti mali grumenovi, sveprisutni u zidovima rimskih betonskih zgrada, ključ su zašto su te strukture odoljele zubu vremena, piše Science News.

To nije način na koji se pravi moderni cement. Reakcija živog kreča s vodom je vrlo egzotermna, što znači da može proizvesti mnogo topline – i moguće eksploziju.

„Svi bi rekli: ‘Ludi ste'“, kaže Masić.

Ali nije se dogodio veliki prasak. Umjesto toga, reakcija je proizvela samo toplinu, vlažni uzdah vodene pare – i cementnu smjesu sličnu rimskoj koja sadrži male bijele grumenove bogate kalcijem.

Zgrade koje se same “popravljaju”

Istraživači već decenijama pokušavaju rekonstruirati rimski recept za dugovječnost betona – ali s malo uspjeha. Ideja da je vruće miješanje ključ bila je naučna pretpostavka. Mašić i kolege su detaljno proučili tekstove rimskog arhitekte Vitruvija i historičara Plinija, koji su ponudili neke tragove o tome kako postupiti. I uspjeli su.

Istraživanja Mašićevog tima su sugeriralo primamljivu mogućnost da bi ovakav beton mogao pomoći zgradama da se same zacijele od pukotina uzrokovanih vremenskim utjecajima ili čak zemljotresom. Spremna zaliha kalcija već je bila pri ruci: On bi se otopio, prodro u pukotine i ponovo kristalizirao. Voila! Ožiljak je zacijelio.

Testirali su teoriju. „Rezultati su bili zapanjujući“, kaže Mašić. Blokovi koji sadrže vrući miješani cement zacijelili su se u roku od dvije do tri sedmice. Beton proizveden bez vrućeg miješanog cementa uopće se nije zacijelio.

Razbijanje recepta moglo bi biti blagodat za planetu. Panteon i njegova visoka, detaljna betonska kupola stoje skoro 2.000 godina, na primjer, dok moderne betonske konstrukcije imaju vijek trajanja od možda 150 godina, a to je najbolji mogući scenario. A Rimljani nisu imali čelične armaturne šipke koje podupiru konstrukcije.

Admir Mašić rođen je u Slavonskom Brodu, ali do rata je živio u selu Kolibe Gornje kod Bosanskog Broda. Bio je među najboljim u razredu i učestvovao je na takmičenjima Titovim stazama revolucije.

Početkom rata je s porodicom izbjegao u Slavonski Brod, a potom u Rijeku. Tu su živjeli u barakama Đure Đakovića, gdje je Admirov otac radio, a koje su se poslije pretvorile u izbjeglički kamp. Kao izbjeglica, Admir u to vrijeme nije mogao pohađati srednju školu u Hrvatskoj. Ali, tu je uskočila sreća.

“Prva škola u koju smo majka i ja ušli bila je Kemijsko-tehnološka škola u Rijeci, a onda smo uspjeli ubijediti direktora da me prime. Znači, hemija je u moj život ušla sasvim slučajno, a imalo je smisla zbog Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu. Na kraju sam shvatio da mi hemija super leži”, priča Admir, a što je dokazao i učešćem na gradskom takmičenju gdje je izašao kao pobjednik.

Uslijedilo je i državno takmičenje, nakon čega je pozvan na ljetnu školu najboljih mladih hemičara Hrvatske. Njegov prirodni talenat i trud su se isplatili, pa je na kraju srednje škole Mašić dobio stipendiju od Instituta Otvoreno društvo za uspjehe u srednjoškolskom obrazovanju. Zahvaljujući stipendiji i nevladinim organizacijama iz Italije, Admiru su se otvorila vrata svijeta.

“U Torinu sam studirao hemiju, magistrirao maksimalnom ocjenom i doktorirao na istom univerzitetu (Univerzitet u Torinu). Pokrenuo sam i svoju firmu Adamantio Science in Conversation, a onda preselio u Berlin”, prisjeća se Admir.

Ostvareni snovi

Njemačka i Max Planck bili su odlična odskočna daska za uspješnog hemičara iz Bosanskog Broda. Na ovom institutu usavršio je tehnike za karakterizaciju prirodnih materijala, poput kolagen svile, kostiju, starina (svici Mrtvog mora) i sl.

Admir danas živi u Bostonu, Massachusets, a zaposlen je na MIT-u.

“Istražujemo high performace biološke i arheološke materijale s ciljem razvoja novih, koji će biti održiviji i dugotrajniji. Drugim riječima, istražujemo prošlost da bismo inspirirali budućnost”, kaže  Admir.

Boston je fantastičan grad, a živjeti između MIT-a i Harvarda je, tvrdi Admir, pravo bogatstvo. Svako druženje otvara nove mogućnosti, a upravo to smatra najvećom vrijednosti svoje pozicije.

“Predavati na jednom od najboljih univerziteta ima veliku čar. Moj san se ostvario. To, naravno, podrazumijeva dinamičan život, puno posla i putovanja. Google je izračunao da sam samo u 2018. proputovao ekvivalent od pet krugova oko svijeta”, ističe Admir.

Iako je domovinu napustio davno, Bosna i Hercegovina nije napustila njegovo srce. Nekoliko puta godišnje posjeti BiH, a pored posjeta rodbini i prijateljima, Admir je aktivan i u razvoju bosanskohercegovačke zajednice. Ovim povodom sudjelovao je na kongresima bh. naučnika, inicijativi koja, nažalost, više nije aktivna. Sada sarađuje s BH Futures Foundationom, nevladinom organizacijom koja ima jasnu misiju da mlade talente naše zemlje pretvori u buduće lidere, piše Inmedia.

Admir kuha našu hranu, pite i ćevape, a u njegovom stanu u Bostonu mogu se čuti Dino Merlin, Divanhana, Bijelo dugme, Safet Isović i drugi. Pored toga, i šah koji jako voli igrati veže za domovinu.