Od 711. do 1249. Portugal je bio dio islamskog al-Andalusa. Od 1249. do 1385. oblikovao se u borbi s Kastiljom, a odlučujući trenutak došao je kod Aljubarrote. Poslije 1385. Portugal je krenuo prema Atlantiku i postao pionir globalizacije

Kada su u ljeto 711. godine arapsko-berberske čete Tariqa ibn Zijada prešle moreuz koji će po njemu dobiti ime Gibraltar, malo ko je mogao naslutiti da će sudbina cijelog zapadnog kraja Evrope biti preokrenuta. U samo nekoliko godina stara vizigotska država nestala je sa lica zemlje, a Portugal, kakav tada još nije postojao kao država, ušao je u prostor koji će povijest nazvati al-Andalus.

Muslimani su u Lisabonu, tadašnjem al-Ušbuni, podigli bedeme, razvili luku i povezali ga trgovačkim putevima s Kordobom i Sevillom. Južnije, u Silvesu, nastao je jedan od najvažnijih gradova cijelog al-Gharba, „Zapada“, kako su Arapi zvali Portugal. Tu su radile medrese i knjižnice, a pjesnici i pravnici iz Silvesa bili su cijenjeni širom Andalusa.

Gradovi poput Santarema, Beje i Évore također su živjeli ritmom islamskog svijeta: petkom se okupljalo na džuma-namazu, a bazari su nudili robu iz Afrike i Istoka.

Riječi koje danas Portugalci izgovaraju, a koje nose prefiks „al-“ – Algarve, Almada, Alcobaça – podsjećaju na stoljeća arapske vlasti. Isto vrijedi za riječi iz svakodnevnog života: arroz (riža), azeite (maslinovo ulje), açúcar (šećer). Nije slučajno: upravo su muslimani donijeli rižu i šećernu trsku na Iberijski poluotok.

U tom Portugalu živjeli su muslimani, kršćani – mozárabi, te Jevreji. Kršćani su imali svoje crkve, Jevreji sinagoge, ali svi su plaćali poreze vlastima. Bio je to oblik suživota koji, iako daleko od ravnopravnosti, nije poznavao masovne progone karakteristične za kasnije stoljeće inkvizicije.

Al-Andalus nije bio samo vojna sila. Bio je to svijet znanja i inovacija. U zapadni dio poluotoka donesen je sofisticiran sistem navodnjavanja, novi usjevi, ali i matematička i astronomska znanja. U poljima oko Lisabona i Silvesa rasle su narandže, smokve, šafran i bademi – kulture koje će postati sastavni dio portugalske kuhinje.

Od 11. stoljeća, kršćanske države sa sjevera poluotoka krenule su u povrat teritorija. Grofovija Portucale, jezgro budućeg Portugala, bila je predziđe tog procesa. Lisabon je osvojen 1147. godine, a posljednji veliki grad pod muslimanskom vlašću, Silves, pao je 1249. godine. Portugal je završio svoju rekonkvisu ranije nego Kastilja i Aragon.

Ali muslimansko prisustvo nije nestalo preko noći. Još dugo su u Portugalu postojale muslimanske zajednice, radnici, zanatlije, trgovci, sve dok pritisci i prisilna pokrštavanja u kasnijim stoljećima nisu dovela do njihovog iščeznuća.

Ovo stoljeće i po života „na granici“ bilo je presudno. Portugal je nastajao u borbi protiv muslimanskih vladara, ali je istovremeno usisavao njihovu kulturu, jezik i znanje. Iz tog iskustva nastao je identitet naroda koji se osjećao posebnim: drugačijim i od muslimana i od susjednih Kastiljanaca.

Zbog toga će kasnija borba za nezavisnost od Kastilje, kulminirana u Aljubarroti 1385. godine, biti doživljena kao nastavak iste priče: borbe da Portugal ostane svoj, i da sam bira svoj put.

Padom Silvesa i Algarva 1249. godine završena je muslimanska vlast u Portugalu. Zemlja je postala rijedak primjer evropske države čije su se granice stabilizirale stoljećima ranije nego u susjednoj Kastilji. Dok su se Španija i Aragon još borili s Granadom, Portugal je već imao zatvorenu teritorijalnu cjelinu.

Ali taj spokoj bio je varljiv. Pritisak sa istoka nikada nije prestao. Kastilja, najveće kraljevstvo na poluotoku, gledala je na Portugal kao na „izgubljenu provinciju“ koju treba pripojiti. A unutrašnja krhkost Portugala, s tek učvršćenom dinastijom i ograničenim resursima, činila je tu opasnost još većom.

Smrt kralja Fernanda I. 1383. godine pokrenula je krizu kakvu zemlja dotad nije poznavala. Nije imao muškog nasljednika. Njegova kćerka Beatriz bila je udana za kastiljanskog kralja Juana I. što je značilo da bi Portugal mogao biti progutan u personalnoj uniji s Kastiljom.

Dio plemstva naginjao je toj ideji, vjerujući da bi se tako osigurali njihovi posjedi i privilegije. Ali među trgovcima, obrtnicima i običnim ljudima, vladala je drugačija struja. Oni nisu htjeli da Portugal nestane. Njihova parola bila je: „Bolje gospodar iz naših redova nego kralj iz tuđe zemlje.“

U toj prelomnoj tački pojavila se figura koja će obilježiti cijelo stoljeće: Dom João, nezakoniti sin kralja Pedra I., prior Viteškog reda Avis. Nije imao snažnu genealogiju, ali imao je ono što je tada bilo presudno, podršku naroda i karizmu vođe.

Uz njega stao je čovjek koji će postati legenda: Nuno Álvares Pereira, mladi vojskovođa, kasnije poznat kao „Sveti konetabl“. Njegova vojna genijalnost i asketska predanost učinili su ga simbolom portugalske borbe za nezavisnost.

Kastiljanci su 1384. godine provalili u Portugal i opsjeli Lisabon. Bolesti i otpor građana primorali su ih na povlačenje. Ali prijetnja je ostala. Naredne godine, Juan I. Kastiljski pokrenuo je novu ofanzivu s vojskom od više od 30.000 ljudi, ojačanom francuskim vitezovima i artiljerijom.

Portugalci su imali tek oko 6.000 boraca. Siromašni, bosi seljaci i mali odredi viteza činili su srž vojske. Uz njih su stajali engleski saveznici, jer je još od 1373. postojala anglo-portugalska alijansa, savez koji traje i danas, kao najstariji vojni sporazum u Evropi.

Na polju sv. Jurja kod Aljubarrote došlo je do odlučujućeg sudara. Nuno Álvares Pereira iskoristio je teren i naredio kopanje rovova i „vučjih jama“. Portugalski pješaci, „ventres ao sol“, doslovno, „trbusi na suncu“, kako ih naziva hroničar Fernão Lopes stajali su polugoli, siromašni i gladni, ali spremni da brane zemlju.

Kastiljanska vojska, predvođena vitezovima u teškom oklopu, s prezirom je jurišala na njih. Ali umjesto brze pobjede, upali su u klopku. Konji su se spoticali o rovove, vojnici padali u zamke, dok su portugalski seljaci, naoružani samo kopljima i noževima, presijecali oklopnicima put.

Bitka je trajala jedva sat vremena. Kada se prašina slegla, na polju je ležalo pet hiljada mrtvih Kastiljanaca i Francuza, dok su Portugalci izgubili tek oko hiljadu ljudi. Bilo je to čudo jedne male vojske protiv giganta, događaj koji će se stoljećima slaviti u portugalskoj historiji.

Nakon Aljubarrote, Kastilja se povukla, a Portugal je potvrdio svoju nezavisnost. Na Cortesima u Coimbri, Dom João je krunisan kao kralj João I., osnivač dinastije Avis.

Ali značaj ove bitke nadilazi vojni ishod. To je bio trenutak u kojem je Portugal rekao „ne“ ideji da bude pripojen većem susjedu. To je bila pobjeda identiteta oblikovanog stoljećima života na granici islama i kršćanstva.

Nuno Álvares Pereira, koji će kasnije završiti život u karmelićanskom manastiru, postao je nacionalni svetac. Njegova figura simbolizuje ideal portugalskog viteštva: asketskog, hrabrog, nepokolebljivog.

Pobjeda kod Aljubarrote 1385. godine bila je prekretnica. Portugal je iz nje izašao potvrđen kao samostalna kraljevina, s novom dinastijom Avis i novim samopouzdanjem. Male zemlje često svoju snagu traže u simbolima, a Aljubarrota je postala upravo to, dokaz da se brojčano slabija, siromašna nacija može oduprijeti mnogo jačem neprijatelju ako ima volju i zajednički cilj.

Ali nakon bitke, pred Portugalom je stajalo pitanje: gdje dalje? Na istoku i sjeveru – Kastilja i Aragon. Na jugu more. Put prema kopnu bio je blokiran, ali put prema Atlantiku otvoren.

Portugal je bio oblikovan stoljećima života pod muslimanskom vlašću i na granici s islamom. Jezik, kuhinja, arhitektura, poljoprivreda – sve je nosilo trag tog naslijeđa. Čak i pobjeda kod Aljubarrote bila je rezultat iskustva života u sukobima sa snažnijim neprijateljem.

Naučna i tehnička dostignuća preuzeta iz islamskog svijeta, astronomija, navigacija, hidraulika, sada su postajala temelj za novo razdoblje. Portugalci su znali gledati u zvijezde, računati širine i dužine, graditi brodove sposobne da izdrže oceane. To znanje bilo je most iz al-Andalusa prema Atlantiku.

Kralj João I. i njegovi sinovi, tzv. „Infiantes de Avis“,pokrenuli su proces koji će Portugal pretvoriti u prvu globalnu pomorsku silu. Njegov sin, Henrique Pomorac (Infante Dom Henrique), okupljao je na jugu zemlje astronome, kartografe i moreplovce. To je bila prva „pomorska akademija“ Evrope, a iz nje je proizašao čitav niz ekspedicija.

U 15. stoljeću portugalski brodovi istraživali su obale Afrike, stigli do Madeire, Azora, pa dalje do Rta dobre nade. Godine 1498. Vasco da Gama uplovio je u Indiju. Početkom 16. stoljeća Portugal je već imao trgovačke tačke u Africi, Indiji, Brazilu i na Dalekom istoku.

Mala zemlja na rubu Evrope pretvorila se u svjetsko pomorsko carstvo. Taj uspon ne može se razumjeti bez dvije ključne pozadine: muslimanske prošlosti Portugala i pobjede kod Aljubarrote koja je očuvala političku samostalnost.

Portugal je bio i ostao zemlja dvostrukog naslijeđa. Stoljeća islamske vladavine ostavila su duboke tragove u jeziku, arhitekturi, poljoprivredi i znanju. S druge strane, pobjeda kod Aljubarrote učvrstila je katolički identitet i otvorila put pomorskoj misiji koju će Portugal doživljavati i kao širenje vjere.

Između ta dva simbola oblikovao se jedinstveni portugalski identitet – mali narod na rubu Evrope, ali narod sposoban da mijenja svijet.