Običaj obrezivanja, premda danas često poistovjećen s islamskim i jevrejskim vjerskim normama, zapravo je jedan od najstarijih poznatih rituala u ljudskoj historiji. Njegovi korijeni sežu u pradavna vremena paleolitika, a njegov značaj i simbolika oblikovali su brojne civilizacije – od Egipta, preko Feničana i Semita, do urođeničkih plemena Australije, Afrike i obje Amerike. U „Glasniku Zemaljskog muzeja“ profesor emeritus Enver Imamović tekstom „Običaj obrezivanja kroz historiju“ istražuje globalne dimenzije tog običaja i gdje je mjesto obrezivanja, odnosno, suneta, u tradiciji Bosne i Hercegovine

Običaj obrezivanja muškog spolovila stoljećima zaokuplja pažnju stručnjaka različitih područja: historičara, etnologa, filozofa, psihologa, sociologa, liječnika, arheologa i drugih naučnika. Riječ je o fenomenu koji je od prahistorije do današnjih dana prisutan u mnogim zajednicama diljem svijeta. Svaka struka dala je svoj doprinos razumijevanju obrezivanja, a posebno se istakla arheologija koja je kroz otkrića špiljskih crteža i predmeta otkrila da se praksa obrezivanja može povezati s kultom plodnosti, kao i s higijenskim i zdravstvenim razlozima.

Uočivši kako fizičke anomalije na spolovilu, poput fimoze, vode ka nesposobnosti za snošaj i posljedično opasnosti od izumiranja zajednice, čovjek je razvio mehaničko rješenje – odstranjivanje kožice koja pokriva glavić spolovila. Taj čin nije bio puki kirurški zahvat, već je vremenom poprimio ritualnu, pa i sakralnu dimenziju. Stari Egipćani su među prvima institucionalizirali obrezivanje, koje se obavljalo uz pomoć svećenika, a potvrđuju ga brojni reljefi i mumije faraona. U njihovoj kulturi biti neobrezan značilo je nositi sramotu.

O tome kada se počeo primjenjivati običaj obrezivanja, s kojim ciljem i kakav mu je smisao, ni do danas se nije našlo zadovo ljavajuće tumačenje, mada su iznošena razna mišljenja. Kad bi se taj običaj vezao samo za jedan narod, jednu vjeroispovijest ili samo za jedno područje, odgovor bi se našao. S obzirom na to da je to široka pro storna i vremenska pojava, ne može se tu mačiti s jedne tačke gledišta. Zbunjujuće je da je obrezivanje bilo poznato narodima u onim dijelovima svijeta koji su hiljadama godina bili izolirani od ostalog svijeta. Takav je slučaj sa stanovnicima pacifičkih otoka, s urođenicima Australije i američkih kontinenata, za koje je svijet saznao tek na kon velikih geografskih otkrića.

Običaju obrezivanja posvetili su pažnju i filozofi. Neki u obrezivanju vide simbol metaforičnog značenja, a drugi smatraju da je riječ o simboličnom duhovnom obrezivanju, o podložnosti Bogu, stanju svijesti i srca. Takođe je i Sigmund Freud pokušao objasniti tu pojavu. To čini na osnovi učenja o Edipovom kompleksu, kad sinovi, da bi okajali zabranjenu ljubav prema majci i želju za smrću oca, sami sebe kažnjavaju kastriranjem. Iz tog rituala, po Freudu, razvio se običaj obrezivanja, kao nadomjestak za kastriranje, odnosno ublaženi oblik samo kažnjavanja.

Da se radi o pojavi koja nije imala simbolično i estetsko značenje vidi se po tome što se u nepromijenjenom obliku primjenjuje već hiljadama godina, sve do danas. Obrezivanje se obično veže za pripadnike islamske i jevrejske zajednice, što je pogrešno jer poznavali su ga narodi svih kontinenata neovisno jedni od drugih. Ta manifestacija je starijeg datuma od postanka i jevrejske i islamske vjere.

Prvi koji se kritički osvrnuo na tu pojavu bio je grčki historičar Herodot iz petog stoljeća pr. n. e. koji je pisao o tom običaju kod Egipćana. Obrezivanje je skrenulo pažnju i drugih antičkih pisaca. Uglavnom ga spominju kao neobičan običaj. Već se tada počinju javljati polemike o smislu tog čina. Podaci o obrezivanju iz srednjeg vijeka dosta su šturi. Učeni svijet se počeo više zanimati za tu pojavu počev od 19. stoljeća. Interes su pobudili izvještaji ekspedicija koje su donosile vijest da taj običaj primjenjuju mnoge zajednice na ra znim stranama svijeta, kako u Australiji i pacifičkim otocima, tako i narodi Afrike, Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, pa i Eskimi. Shvatilo se da se to ne može veza ti samo za Jevreje i muslimane, kako se do tada mislilo.

Najstariji tragovi koji se dovode u vezu s obrezivanjem potječu iz kamenog doba, iz doba kada su ljudi vjerovali da seksualna sposobnost muškarca jamči opstanak zajednice. Špiljski crteži i glineni modeli muških spolovila otkriveni u južnoj Francuskoj i Španiji ali i u Hrvatskoj (lokalitet Danilo kod Šibenika) svjedoče o ritualima plodnosti u kojima su ključnu ulogu igrali simboli muške i ženske spolnosti. Vjerovalo se da takvi obredi mogu potaknuti plodnost, kako pojedinca, tako i cijele zajednice.

Pored magijskog značenja, istraživači vjeruju da je obrezivanje imalo i praktičnu svrhu, obrezivanje je tako moglo imati i važnu zdravstvenu funkciju, posebno u zajednicama s otežanim higijenskim uvjetima. No, nisu ga poznavali svi. Tako, primjerice, najstariji stanovnici Mezopotamije, Sumerani, nisu obrezivali svoje članove, kao ni stari Kinezi, Hindi u Indiji te indoevropski narodi poput Grka, Rimljana i Ilira. U Evropi se obrezivanje pojavljuje tek s dolaskom islama.

Jevreji su narod o kojem smo najbolje obaviješteni kad je u pitanju običaj obrezivanja. O tome govori njihovo bogato književno naslijeđe, prije svega Stari zavjet. Taj narod je više nego ijedan drugi pridavao značaj tom običaju Ni kod njih nije jasno porijeklo ovog običaja. Po nekima to su naslijedili iz prethistorijskog doba, a po drugima preuzeli su ga od Egipćana.

Biblijsko predanje običaj obrezivanja stavlja u mitsku epohu, čak u doba Abrahama, kad je po tradiciji uspostavljen savez između Boga i jevrejskog naroda i kad je obrezivanje postalo simbol tog ugovora. Stari zavjet podrobno opisuje kako se Bog obratio Abrahamu i kako je nastao taj običaj: “Obrezujte se, i to neka bude znak Saveza između mene i vas. Svako muško dijete među vama kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano, i rob, rođen u tvome domu ili za novac kupljen, mora se obrezati. Tako će moj Savez na vašem tijelu ostati vječnim Savezom. Muško koje se ne bi obreza lo neka se odstrani od svog roda: takav je prekršio moj Savez” (Postanak, 17:10–14).

Po ovome predanju, Abraham je bio prvi od jevrejskog naroda koji je obrezan, a kako je to bila Božija zapovijest, to je po Bibliji razlog da kod Jevreja obreziva nje ima čisto vjersko obilježje i postalo je “Božiji biljeg tog naroda”. Obrezivanje je bilo obavezno i za rane kršćane, što je razumljivo s obzirom na to da je ta vjera ponikla u jevrejskoj sredini i na njenim vjersko-nacionalnim temeljima. Iz tog razloga je i Isus bio obrezan.

No, kako je nova vjera počela privlačiti sljedbenike iz drugih naroda, među kojima običaj obrezivanja nije bio poznat, u crkvenim krugovima počinje debata. Ključno pitanje bilo je trebaju li i nežidovski obraćenici na kršćanstvo prihvatiti obrezivanje. Apostol Pavle prvi se snažno zauzeo za ukidanje te obaveze. Njegov utjecaj bio je presudan u oblikovanju ranokršćanske teologije prema kojoj se spasenje postiže vjerom, a ne ritualima, pa se obrezivanje postupno prestalo smatrati obaveznim za kršćane.

Islam preuzima obrezivanje kao važan sunnet, običaj koji je iznimno raširen, ali nije vjerska obaveza u Kur'anu. Ipak, kroz stoljeća, u islamskoj zajednici, ono postaje gotovo obavezno, a njegov čin, “sunetluk” ili „sunećenje“ dobija posebnu ceremonijalnu formu.

U današnje vrijeme običaj obrezivanja se skoro isključivo veže za pripadnike islama i Jevreja, mada se primjenjuje i kod dru gih naroda kod kojih je to naslijeđe mno go starijeg datuma od te dvije vjere. Takvo shvaćanje je proisteklo iz činjenice što su u savremeno doba muslimani najbrojni ji sljedbenici tog običaja, pa se uglavnom obrezivanje poistovjećuje s pripadnicima te vjere. Međutim, da je takvo gledište po grešno, vidjelo se iz dosadašnjeg izlaga nja, jer je obrezivanje bilo poznato brojnim drugim narodima na svim kontinentima hi ljadama godina prije nastanka islama i je vrejske vjere. Ustvari,

Obrezivanje se ni po čemu ne može vezati isključivo za islamsko učenje, jer ga Kur’an, na kojem se temelji islam, ne spominje. To pokazuje da obrezivanje kod muslimana nije proisteklo iz vjerskog propisa, kakav je slučaj kod Jevreja. Zato se postavlja pitanje kako je ušlo u običaj da i muslimani obrezuju svoju djecu. Odgovor je u činjenici da obrezivanje spada u predislamski običaj kojeg su se Arapi držali hiljadama godina prije pojave islama.

S obzirom na to da je obrezivanje bilo općeprihvaćena svojina svih zapadnih semitskih naroda, u koje spadaju i Arapi, shvatljivo je da su i oni slijedili taj običaj. Bio je toliko jak da su ga zadržali i nakon primanja islama. Zbog toga što Kur’an nijednom riječi ne spominje obrezivanje neki istraživači su iznosili mišljenje da je, navodno, vjerovjesnik Muhamed a.s. nesvjesno propustio da unese taj propis u Kur’an.

Drugi tumače da je obrezivanje shvatio ne kao vjersku, nego kao fiziološku potrebu. Po nekima, pripadnici islama su počeli slijediti taj običaj po uzoru na Muhameda koji je na svijet došao obrezan Kako Kur’an ne spominje obrezivanje, uslijedile su rasprave među islamskim teoretičarima da li da ga muslimani primjenjuju ili ne. Tako juristička škola Shafi’ita obrezivanje smatra obaveznim, dok ga druge škole tek preporučuju.

U dokumentu Hidith doslovno se navodi da obrezivanje kod Arapa spada u predislamski propis i nabraja se zajedno s rezanjem noktiju, brkova, čišćenjem zuba… Spominju ga i neki rani pjesnici kao Hudhali, Farazdak i drugi. Kod Arapa se obrezivanje najčešće na ziva “khitan”, ali ima i drugih naziva, kao “tathar”, “taharah” ili “tahur”, kojim se ujedno označava i ceremonija koja prati obrezivanje. Obrezivanje je vremenom postala opća svojina islama i podvrgavaju mu se čak i oni koji naknadno prihvaćaju islamsku vjeru, bez obzira što to nije uvjet. U ovom slučaju obrezivanje više ima psihološko značenje, preko čega obraćenik smatra da i “de iure” postaje musliman.

ajraniji poznati arheološki nalaz koji ukazuje na značaj muškog spolovila kao simbola plodnosti na prostoru današnje Hrvatske jest zemljana posuda s prikazom muškog uda iz neolitskog naselja Danilo kod Šibenika, dok su slični simboli zabilježeni i na području Glasinca kod Sarajeva.

S obzirom na to da se islam javio i konačno uobličio u arapskom svijetu, shvatljivo je da je najveći dio praktičnog i etičkog sadržaja ta vjera preuzela iz tradicije tog naroda. Po toj osnovi su i drugi narodi koji su primali islam preuzimali običaj obrezivanja, smatrajući ga uvjetnim činom da bi postali potpuni sljedbenici te vjere.

Arapi, koji su taj običaj imali u naslijeđu iz paganskog doba, s tom tradicijom ni su prekidali ni u novom vjerskom životu. Narodi kod kojih je taj običaj bio nepoznat, s preuzimanjem islama preuzeli su i obrezivanje koje je vremenom prešlo i u njihovu tradiciju. Tako se širenjem islama širio i običaj obrezivanja. Najveći utjecaj u tom pogledu izvršili su Arapi u doba velikih osvajanja, kad je islam doživio najveću ekspanziju.

Nekoliko stotina godina kasnije, misiju širenja islama preuzeli su Turci. Kad su oni primili islam, s novom vjerom primili su i običaj obrezivanja. Preko njih je prenesen i među neke evropske narode kod kojih je do tada taj običaj bio nepoznat. Jače i trajnije je prihvaćen samo u onim zemljama, odnosno narodima, u kojima je islamiza cija uhvatila dublji korijen. Takav slučaj u Evropi je s Bosnom i Albanijom.

U Bosnu i Hercegovinu običaj obrezivanja dolazi s islamizacijom nakon osmanskog osvajanja u 15. stoljeću. No zanimljivo je da je obrezivanje u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine poprimilo i ranije, obredne oblike, vjerojatno pod utjecajem antičkih običaja i pradavnih lokalnih vjerovanja.

Kad je u pitanju Bosna, treba uzeti u obzir okolnosti i način na koji je zemlja osvojena od strane Turske i kako se odvijala islamizacija u njoj. To je bilo u uskoj vezi s odnosom onovremene kršćanske Evrope prema stanovnicima Bosne koji nisu slijedili učenje zvanične (kršćanske) crkve, nego su imali vjeru čije su se osno ve temeljile na dualizmu, što je za kršćansku Evropu bilo heretičko učenje, a njeni sljedbenici su smatrani krivovjernicima.

Kad su sredinom 15. stoljeća Turci osvojili Bosnu, stvoreni su preduvjeti da se domaće stanovništvo upozna s vjerom osvajača, a to je bio islam. Spletom niza historijskih okolnosti koje su pratile političko stanje u Bosni pred tursko osvajanje (napadi evropskih križara i djelovanje inkvizicije protiv sljedbenika domaće, bogumilske vjere), doprinijelo je da stanovništvo masovno primi islam, a s njime i tradiciju obrezivanja. Ubrzo nakon turskog osvajanja, najveći dio bosanskog stanovništva primanjem islama preuzeo je i taj običaj koji i danas slijede ovdašnji muslimani.

I u drugim je zemljama obrezivanje muške djece svečani čin praćen veseljem. Tako, naprimjer, u Saudijskoj Arabiji, ili tačnije u Meki, za tu priliku dječake oblače u svečanu odjeću i na konju ih vode kroz naselje. Povorku predvode svirači i pjevači. Neposredno iza dječaka jedna od žena nosi kadionicu u kojoj tinja ugalj na kojem se kadi mirisna smola i so. Operacija se izvodi pri izlasku sunca, nakon čega se priređuje gozba.

U Turskoj obrezivanje predstavlja posebno svečan čin i obično se obavlja masovno. Djecu obuku u svečano ruho i vode ih kroz naselje. Nakon toga se kolje kurban iza čega slijedi molitva, a potom se pristupa obrezivanju. Ranije su to obavljali barbiri (berberi) uz prisutnost imama koji obavlja prigodne molitve. To je ujedno općenarodna svečanost s gozbom u kojoj učestvuje sve mjesno stanovništvo.

Na Javi u Indoneziji dječake koje obrezuju vode na grob pretka, gdje se donosi cvijeće, tamjan i drugi pokloni, a onda se obavi molitva. Na drugim otocima te zemlje obrezivanje se povezuje sa svečanostima zvanim “Khatm” ili “Kataman” koje sadržavaju razne obrede. U mnogim slučajevima to je u suštoj suprotnosti s islamskim normama. U nekim malezijskim i indonezijskim sredinama običava se naknadno obrezivanje, koje je dosta rašireno i na pacifičkim otocima. Kod nekih plemena u unutrašnjosti Saudijske Arabije neki obredi koji prate obrezivanje također sadrže neke elemente koji potječu iz predislamskog doba. Ima sredina u kojima se dječaci obrezuju pred ženidbu u prisustvu svoje vjerenice koja prati taj čin. Ukoliko mladić pokaže znak bola dok ga obrezuju, smatra se nedoraslim i svadba se otkazuje.

I kod balkanskih naroda, pa tako i kod bosanskih muslimana, obrezivanje je praćeno sličnim sadržajem. U stara vremena mušku je djecu obrezivao berber priučen za obrezivanje. “Sunet” ili “sunećenje” izvodi se uglavnom pojedinačno u roditeljskom domu, uz prisutnost oca, imama i najbližih srodnika. Obred započinje pri godnom molitvom iz Kur’ana, a završava se svečanom sofrom. Uvijek se gleda da to bude “uoči petka”. Dob djeteta se kreće od jednog mjeseca starosti pa do dječačke dobi. I ovdje se obrezano dijete bogato daruje, najčešće zlatnicima, a u siromašnim sredinama barem jajetom. Dešava se i to da se nakon nekog vremena obrezivanje djeteta ponovi, u slučajevima ako nije obavljeno kako treba.

Obrezivanje u Bosni i Hercegovini nikada nije bilo isključivo medicinski čin. “Sunetluci”, kako se nazivaju ove ceremonije, bili su važni društveni događaji. U njima se ogleda sav folklorni kolorit bosanskog islama. Bile su to prilike za pjesmu, veselje, okupljanje rodbine i prijatelja. Ponekad se sunećenje obavljalo istodobno s drugim važnim ritualima poput vjenčanja ili dolaska iz vojske.

U narodnim običajima Bosne, sunet je često bio povod za darivanje, pripremu posebnih jela, pa čak i naručivanje posebnih pjesama. Dijete koje bi trebalo biti obrezano imalo je posebno odijelo, darove, a čin se znao i prolongirati kako bi bio spektakularniji – najavljivan mjesecima unaprijed. Zanimljivo je da su neki dijelovi Bosne – poput Fojnice i Kiseljaka – poznavali vrlo osebujan običaj: ako bi dijete umrlo prije nego što je obrezano, prilikom ukopa lomio mu se mali prst – simbolična zamjena za obrezivanje.