Hapšenje predsjednika Venecuele Nicolása Madura, izvedeno tokom vojne operacije i bez ikakvog međunarodnog mandata, otvorilo je pitanje koje nadilazi samu Venecuelu: da li međunarodno pravo još uopće postoji i da li smo ušli u opasnu epohu u kojoj pravo ustupa mjesto samovolji moćnih

Hapšenje, odnosno nasilno odvođenje predsjednika Venecuele, Nicolása Madura, od strane američkih snaga rano jutros, predstavlja događaj koji nadilazi pitanje same Venecuele. To nije tek još jedna epizoda u dugoj i krvavoj historiji američkih intervencija u Latinskoj Americi, niti puki geopolitički obračun s nepoželjnim režimom. Riječ je o mnogo ozbiljnijem presedanu: o otvorenom proglašenju kraja međunarodnog prava kao sistema koji, barem nominalno, obavezuje sve države, velike i male, moćne i slabe.

Sjedinjene Američke Države su jutros izvele široku vojnu operaciju, uključujući zračne udare na Caracas i druge dijelove Venecuele, nakon čega je američki predsjednik Donald Trump objavio da su Maduro i njegova supruga Cilia Flores „zarobljeni“ i izvedeni iz zemlje. Bio je to trenutak u kojem je svijet, ako je još imao iluzija, mogao jasno vidjeti da se međunarodni poredak više ne urušava polako i tiho, nego da se ruši otvoreno, silom.

Vlade širom svijeta, međunarodne organizacije i regionalni akteri izrazili su zabrinutost i osudu, pozivajući na poštivanje suvereniteta i međunarodnog prava. Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva taj je čin nazvao „prelaskom neprihvatljive linije“, upozorivši da se radi o opasnom presedanu koji može imati dalekosežne posljedice po globalnu sigurnost. Venecuela je udare proglasila vojnom agresijom i uvela vanredno stanje. Rusija, Kuba, Meksiko, Iran i brojne druge zemlje osudile su američku akciju kao destabilizirajuću i protivnu osnovnim principima međunarodnog poretka.

Ipak, ključni problem ove krize nije u tome što svijet reagira, nego u tome kako reagira. Jer, u pozadini diplomatskih fraza, izraza zabrinutosti i poziva na deeskalaciju, krije se suštinsko pitanje koje se uporno izbjegava: da li danas uopće više postoji zabrana nasilnog upada u tuđu zemlju radi hapšenja politički nepoželjnog lidera?

U tom smislu posebno je indikativan cinizam izjave koju je dala Kaja Kallas, tvrdeći da Nicolás Maduro „nema legitimitet“. Čak i ako se, argumentacije radi, prihvati tvrdnja da su izbori u Venecueli sporni, a to je pitanje koje se rješava kroz međunarodne posmatračke misije, diplomatske pritiske i unutrašnje političke procese, ostaje fundamentalno pitanje: ko ima pravo da bude sudija, porota i egzekutor? Od kada nedostatak političke legitimnosti, kako ga definira neka velika sila, postaje dozvola za bombardovanje i otmicu?

Ako se taj kriterij prihvati, onda međunarodno pravo prestaje postojati kao univerzalni okvir, a postaje puki instrument moći. Danas je „nelegitiman“ Maduro, sutra to može biti bilo koji predsjednik, premijer ili vlada koja se nađe na pogrešnoj strani interesa jačeg.

Američka praksa nasilnog odvođenja stranih zvaničnika, nažalost, nije novost. Ona ima dugu i dobro dokumentiranu historiju. Najpoznatiji primjer je Manuel Noriega, predsjednik Paname, kojeg su američke snage 1989. godine, tokom invazije na tu zemlju, zarobile i prebacile u Sjedinjene Države, gdje mu je suđeno pred američkim sudom, bez ikakvog međunarodnog mandata. Sličan obrazac primijenjen je i 2003. godine u Iraku, kada je nakon invazije zarobljen Saddam Hussein, nakon što je njegova vlast prethodno politički i moralno delegitimizirana.

Tu su i takozvane „extraordinary renditions“, tajne otmice osumnjičenih ili politički nepoželjnih osoba širom svijeta, koje su američke obavještajne i vojne strukture provodile bez sudskih naloga, često na teritoriji trećih država. Ljudi su odvođeni u tajne zatvore, u Guantánamo ili na nepoznate lokacije, izvan svakog pravnog okvira. Sve je to opravdavano borbom protiv terorizma, kriminala ili „odbrane demokratije“.

U tom svjetlu, slučaj Madura nije izuzetak, on je kontinuitet. Kontinuitet politike sile u kojoj jedna država sebi prisvaja pravo da odlučuje ko ima pravo na suverenitet, a ko ne.

Nedavno ponašanje američke administracije ukazuje da se obrazac militarizacije međunarodnih odnosa ne očituje samo u Venecueli. Krajem decembra 2025. predsjednik Donald Trump objavio je da su SAD izvele zračne udare na militante tzv. Islamske države u sjeverozapadnoj Nigeriji pod obrazloženjem da ti militanti “primarno ciljaju kršćane”, te je time pokušao opravdati američku vojnu intervenciju nadom da se radi o zaštiti vjerskih zajednica.

Međutim, kako su ubrzo istaknuli analitičari i lokalni izvori, situacija na terenu bila je znatno kompleksnija nego što je Trumpova slika sugerirala: napadi na civile nisu bili jasno usmjereni isključivo protiv kršćana, a nasilje je zahvaćalo i muslimanske zajednice, dok sam identitet i priroda militantnih grupa u pogođenim regijama ostaje predmet debate. Time je opravdanje koje je dano u trenutku napada, da se štiti kršćane kao zasebnu metu, već istog dana i u realnom kontekstu pokazalo netačnim

Mnogi će, gotovo refleksno, potrčati da ove napade objasne starom i naizgled logičnom tezom o nafti, o potrebi da se ovlada energetskim resursima, kontrolnim tačkama i tržištima. No takvo objašnjenje danas je pojednostavljeno i nedostatno. Ne radi se više primarno o barelima i brentovima, nego o nastajanju novog političkog poretka u kojem se državna moć ponaša kao produžena ruka privatnog karaktera. Na čelu tog poretka nalazi se Donald Trump koji je čitav život navikao da sve dobija silom, silom novca, silom ucjene ili brutalnim pritiskom i koji sada iste obrasce primjenjuje s pozicije predsjednika najmoćnije države svijeta.

Onako kako novinare koji mu se ne sviđaju javno naziva svinjama, neprijateljima naroda ili smećem, tako danas bez zadrške „skida glave“ političkim i državnim zvaničnicima koji stanu na put njegovim MAGA projekcijama moći. Razlika je samo u sredstvima. To više nije klasični imperijalizam sile koja svijet tretira kao produžetak (neč)ega, a na međunarodno pravo gleda kao na psića koji se mota oko nogu pa ga u nekom trenutku treba šutnuti da ne smeta.

Problem, međutim, ne završava na Sjedinjenim Državama. Ovaj obrazac ponašanja prepoznatljiv je i kod drugih aktera. Vladimir Putin već godinama demonstrira istu logiku u Ukrajini: vojni upad se opravdava „zaštitom ruskog stanovništva“, „denacifikacijom“ ili historijskim pravom. Izrael pod snažnim pokroviteljstvom SAD provodi vojne operacije i ciljane likvidacije na teritorijama drugih država, pozivajući se na vlastitu sigurnost.

Tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, srpsko političko i vojno rukovodstvo koristilo je gotovo identične narative: zaštitu ugroženih, borbu protiv „nelegitimnih vlasti“, pravo jačeg da nameće rješenja silom.

Ako se ide još dalje u historiju, isti obrazac nalazimo i kod Adolfa Hitlera, opravdanje agresije kroz tvrdnju da se ispravlja nepravda, štite sunarodnjaci i uspostavlja „prirodni poredak“. Razlika je samo u retorici, ne u suštini.

Zajednička nit svim ovim primjerima jeste ideja da sila stvara pravo. Da međunarodne granice, suverenitet i pravo naroda vrijede samo dok su u skladu s interesima jačeg. To je svijet u kojem međunarodno pravo nije ukinuto formalno, ali je faktički suspendirano.

Upravo iz takvog shvatanja svijeta nimalo ne iznenađuje dugogodišnji odnos Sjedinjenih Država prema međunarodnom pravosuđu, posebno prema haškom Međunarodnom krivičnom sudu. Država koja polazi od pretpostavke da sila proizvodi pravo ne može prihvatiti instituciju koja bi tu silu mogla ograničiti, preispitati ili sankcionirati. Zato SAD nikada nisu ratificirale Rimski statut i zato decenijama odbijaju priznati nadležnost suda u Haagu nad svojim državljanima.

Zato je, u krajnjoj liniji, potpuno nebitno da li je Nicolás Maduro autoritaran, korumpiran, kriminalac ili ne. Kao što je bilo nebitno i da li su prethodni lideri bili „dobri“ ili „loši“. Pravo pitanje je kakav je to svijet u kojem je dopušteno upasti u tuđu zemlju, bombardirati glavni grad i oteti predsjednika samo zato jer vam se ne sviđa. A onima koji vam se sviđaju dodjeljivati nagrade za mir.

Ako je to nova norma, onda više nema ni međunarodne pravde, ni međunarodnog prava. Ostaje samo gola sila i logika „jači tlači“.

Gledano iz te perspektive, da budemo ironični, Fadil Novalić je, zapravo, još dobro i prošao. On je „samo“ zatvoren nakon sudske farse. Mogao je, sasvim u skladu s novim pravilima, biti otet, prebačen u Guantánamo ili na neku neimenovanu lokaciju.  Da mu sudi nekakva izblajhana Pam Bondi po njenim, kaubojskim, zakonima. Da ga ona “suoči sa punim gnjevom američke pravde”.

Ono što nije ironija jeste da nakon Gaze, Irana, Nigerije i Venecuele više nema međunarodne pravde. Ostaje samo sirova moć. A takav svijet uvijek skonča katastrofom.