Njemačka vlada je nedavno uvjerila Evropsku komisiju da odobri budžet koji predviđa 850 milijardi eura novog duga u iduće četiri godine. Problem je u tome što će se taj novac trošiti na stavke koje neće generirati nove prihode, poput naoružanja i održavanja postojeće infrastrukture i to za potrebe vojske. Ovo je onaj famozni zaključak na tragu Trumpovog zahtjeva članicama NATO-a za povećanje odbrambenih izdvajanja na 5 posto BDP-a

Yanis Varoufakis, bivši ministar finansija u lijevoj vladi Grčke, osnivač panevropskog pokreta Democracy in Europe Movement i afilijativne stranke u Grčkoj, univerzitetski profesor ekonomije, koji je vodio teške pregovore sa trojkom grčkih vjerovnika i dao ostavku jer se nije slagao s koncesijama koje je Grčka davala, osvrnuo se, u autorskom tekstu koji donosi Project Syndicate, na ekonomsku situaciju u Grčkoj.

Nju smatra simptomatičnom i upozoravajućom za najveću evropsku i jednu od najjačih svjetskih ekonomija, koja je trenutno u recesiji, na putu u ekonomsku krizu – Njemačku. On razmatra medijsku sliku o „nevjerojatnom preokretu Grčke, njezinoj preobrazbi iz ‘propalog slučaja’ u priču o uspjehu, od najljenijeg učenika u Europi do najboljeg u razredu“. Iako govori o Grčkoj, zapravo upozorava Evropljane koji bi mogli doživjeti istu sudbinu ako nasjednu na, kako kaže, lažnu grčku ‘priču o uspjehu’.

Varoufakis, prvenstveno tvrdi da je Grčka danas postala novi Eldorado za finansijske moćnike, koji dolaze, kupuju problematične hipoteke za samo 5% njihove vrijednosti, izbacuju obitelji iz stanova, a zatim te iste nekretnine prodaju za 50% vrijednosti kredita. U trenu ostvaruju deseterostruku zaradu. Dio tog profita zatim ulažu u grčke državne obveznice, ubirući lijepu i sigurnu zaradu zahvaljujući potpori Evropske centralne banke. Grčka je dio eurozone.

Varoufakis nadalje, kaže da u „grčkom zlatnom sjaju“ uživaju i velike evropske korporacije. Tako je jedna njemačka državna tvrtka (koju ne imenuje), novcem grčkih banaka, koje su prethodno dokapitalizirali grčki i evropski porezni obveznici, kupila čak 14 isplativih aerodroma koje je obnovila, pogađate, bespovratnim evropskim sredstvima namijenjenim Grčkoj i sada ostvaruje spektakularne profite koje preko Luksemburga vraća u Njemačku.

No, ono što mediji ne žele vidjeti, a posebno ne i predstaviti javnosti je novi grčki dužnički balon. Taj balon potiče stope rasta više od prosjeka Evropske unije, ali i vraća zemlju u zaduženost kakvu je imala sredinom prve dekade 2000-ih godina, kada su je zapadni mediji slavili kao dio evropske ‘tvrde jezgre’. Ako se bavite stvaranjem novca iz novca, bez proizvodnje stvarne vrijednosti, Grčka je ostvarenje snova, poentira autor.

Nadalje, baš kao i mnogi prije krize 2009., upozorava na to sljepilo špekulanata čiji hedonizam kvari surova stvarnost većine grčkog stanovništva. Vrijednost ovog upozorenja uglednog grčkog ekonomista leži u realnoj komparaciji makroekonomskih indikatora. Dakle, BDP Grčke danas je u apsolutnom iznosu dosegao onaj pretkrizni iz 2009. Međutim, raspoloživ stvarni dohodak stanovništva pao za 41%, a realne plaće za 30%.

Naime, današnja apsolutna vrijednost realno je manja za stopu inflacije u posljednjih već 16 godina. Kupovna moć eura je 80 posto manja nego li je bila prije dvadeset godina. Dugovi građana prema državi, navodi Varoufakis, skočili su sa 21,5% BDP-a na 49,2%, cijena struje porasla je za 85%, a najamnine za čak 93%. Nominalne plaće nisu rasle u skladu sa ovim indikatorima, pa je zaduženje stanovništva, logično, sve veće, posebno imajući u vidu niske kamatne stope koje podržava monetarna politika grčke centralne banke, uz punu podršku ECB-a. Primjetan je i pad nataliteta, za skoro 50 posto, u odnosu na 2009., odnosno sa 118.000 na 63.000 novorođenih u 2024.

Sljepilo je prisutno i na tržištima na kojima špekulanti i brokeri ne vide širu sliku stvarnosti, unatoč kaosu koji je izazvan Trumpovim carinskim ratovima i posljedičnim dogovorima čije odredbe nisu transparentne, unatoč šokovima u tržišnim cijenama nafte, prirodnog plina. Oni vide samo profite iz trenutnog stanja i njihovih projekcija. Stvarna šteta po realnu ekonomiju, a na to primarno upozorava Varoufakis, njih ne zanima.

Varoufakis podsjeća i upozorava, prvenstveno „svoje njemačke prijatelje“. Prije svega, u pamet priziva da su, nakon uvođenja eura 1999., finansijska tržišta u Grčkoj potaknula neproduktivan rast, temeljen na dugu. To se isprva isplatilo, baš kao i danas, pa i u pretkriznom periodu prve dekade 2000-ih, a svjetski finansijeri pohrlili su u zemlju, dajući joj najviše kreditne rejtinge. A onda je 2008. stigao račun u obliku globalne finansijske krize čiji su okidač bile kuće koje su davale te rejtinge. Za razliku od Grčke, njima, za izvlačenje, tzv. finansijski bail-out iz javnog novca, nisu nametnuti uvjeti stezanja kaiša.

Njemačka, upozorava Varoufakis, nakon više desetljeća bez značajnijih produktivnih ulaganja, zapravo se deindustrijalizira. Njemačka vlada je nedavno uvjerila Evropsku komisiju da odobri budžet koji predviđa 850 milijardi eura novog duga u iduće četiri godine. Problem je u tome što će se taj novac trošiti na stavke koje neće generirati nove prihode, poput naoružanja i održavanja postojeće infrastrukture i to za potrebe vojske. Ovo je onaj famozni zaključak na tragu Trumpovog zahtjeva članicama NATO-a za povećanje odbrambenih izdvajanja na 5 posto BDP-a.

Da bi dobila odobrenje za ovo grubo kršenje pravila EU, Njemačka je, baš kao i Grčka početkom 2000-ih, uvjerila Komisiju da su takva ulaganja dobra ideja, temeljeći svoje projekcije rasta na odobrenju tih istih dugova. „Jesu li oni ozbiljni?“, pita se Varoufakis. Zar doista nisu ništa naučili iz grčkog debakla? Iako će novo veliko zaduženje sigurno potaknuti kratkoročan rast, te stotine milijardi u neproduktivna ulaganja neće stvoriti održiv dugoročni prihod. Kako će se onda vraćati krediti?

U vrijeme dok je Evropa stiješnjena između američkih carina i kineskog izvoza, krajnje je neodgovorno, zaključuje Varoufakis, da Njemačka pokazuje istu ravnodušnost prema kvaliteti svojih ulaganja kao Grčka prije 20-ak godina. To je bila pogrešna politika za izvlačenje Grčke iz zaostalosti tada, a jednako je pogrešna i za izvlačenje Njemačke iz njezine današnje krize.

Na koncu podsjeća na nehumane uvjete koje su vjerovnici nametnuli Grčkoj nakon bankrota. Nije teško zamisliti da bi pala Njemačka mogla postati nov, još unosniji Eldorado za globalne finansijere. I tamo bi velika većina stanovništva živjela u ponižavajućem siromaštvu, dok bi finansijski mediji slavili najnoviju ‘priču o uspjehu’, o njemačkom čudu.

Stvarnost toga čuda, osjetit će se širom Evrope jer je Njemačka najveće izvozno tržište, posebno malim balkanskim državama. Već tehnička recesija u Njemačkoj ima itekakav uticaj na smanjenje izvoza Bosne i Hercegovine, a kakav bi tek mogla imati stvarna kriza.

Varoufakis se nije dotakao i političkih implikacija potencijalnog siromaštva u Njemačkoj, posebno uz rastući uticaj Aktion fur Deutschland partije, sa kojom će i desni centar uskoro u koaliciju. Kako se takve koalicije nose s krizom, pogledati pod Weimarska Njemačka 1932.