Zbog prava koja su se podrazumijevala u bosanskoj ahdnami bosanski katolici su se samoidentificirali kako hoće, govorili i pisali jezikom kojim hoće, upražnjavali svoje običaje, kulturu. Iz istog razloga su katolici u istanbulskoj Galati kojima je sultan Mehmed Fatih deset godina ranije izdao sličnu ahdnamu govorili i pisali svojim jezikom, upražnjavali svoje običaje i svoju kulturu, različitu od one bosanske. Kada se uzmu u obzir i poredaju sva prava koja je ovaj dokument dao, i ona koja su posebno istaknuta i ona koja su se podrazumijevala, te se ovome doda situacija koja je nastala kao rezultat ovih prava, jasno je da ova ahdnama izdata bosanskim franjevcima predstavlja istinsku povelju o ljudskim pravima.

Da bi se pravilno razumjela Ahdnama data bosanskim franjevcima najprije obavezno treba naglasiti da je ona samo jedan u nizu dokumentata koji su dio islamske prakse reguliranja odnosa islamske države sa Sljedbenicima knjige, dakle kršćanima i jevrejima. Samo jedan primjer koji nije ni neobičan, niti predstavlja nekakav izuzetak. To treba dobro zapamtiti.

Osnovni akti tolerancije kojima se ragulirao položaj nemuslimana u Osmanskoj državi izdavani su od strane sultana kao vrhovnog autoriteta kojem se, osim šejh-ul islama, ni jedan drugi autoritet na bilo kom području i na bilo kojem nivou vlasti nije mogao suprotstaviti. Pošto su ovi akti bili u skladu sa islamskim pravom ni šejh-ul islam, koji je inače pazio da država postupa u skladu sa šerijatom, nije mogao spriječiti njihovo izdavanje. Time je njihova primjena bila osigurana. Sličnosti između akata tolerancije u pogledu garancija koje se daju, pravima koja se tim garancijama jamče, onima kojima se daju, te onima koji ih daju sasvim jasno ukazuju da su osnovu za postupanje Osmanlija predstavljale šerijatske odredbe, akti Muhameda a.s. kao izvori islamskog prava, (Medinski ugovor) te akti kasnijih islamskih vladara koji su ga bezrezervno i u kontinuitetu slijedili (Omer r.a.). Ovi dokumenti samo potvrđuju kontinuitet i osnovu na kojoj su  Osmanlija gradile svoj sistem. Ta osnova i pravna situacija koje je proizašla iz nje predstavljaju svijetlu stranicu u historiji civilizacije. Na ovoj svijetloj stranici prijestolnica države Istanbul je postao mjesto koje će kroz stoljeća služiti kao primjer čitavom svijetu. Kada se ima u vidu i činjenica da je sultan Mehmed Fatih u Istanbulu  postupio na isti način prema Rumskoj (Grčkoj) patrijaršiji i đenovljanskoj katoličkoj zajednici, vidi se da je dolaskom u Bosnu prema bosanskim franjevcima samo primijenio sistem vjerske tolerancije i slobode koji je na osnovu akata samog sultana već primijenjen u drugim krajevima države. Osmanlije su u Bosnu došli kao organizovana sila sa razrađenim sistemom vladavine i tolerantnog odnosa prema pripadnicima drugih vjera. To pokazuje da Ahdnama data bosanskim franjevcima nije produkt sultanovog hira, trenutnog raspoloženja, njegovog divljenja prema hrabrom franjevcu koji je stupio pred njega ili dnevno-političke potrebe, već da je akt ranije uspostavljenog sistema odnosa u državi, sistema čija se osnova proteže do nastanka islama.

Ahdnama je bila samo kratki i sažeti dokumentirani dokaz da je sa određenom grupom sklopljen sporazum prema kojem ta grupa, odnosno njeni pripadnici postaju osmanski podanici i da će na osnovu tog sporazuma oni izvršavati sve obaveze i uživati sva prava koja će im osmanska država obezbijediti. Ahdnama se nikada ne može posmatrati kao izolovani dokument sa pobrojanim određenim pravima. Ona je uvijek dokument kojim se, pored u dokumentu striktno nabrojanih prava, daju i sva prava koja su u pravnom sistemu predviđena za određene grupe. Zbog prava koja su se podrazumijevala u bosanskoj ahdnami bosanski katolici su se samoidentificirali kako hoće, govorili i pisali jezikom kojim hoće, upražnjavali svoje običaje, kulturu. Iz istog razloga su katolici u istanbulskoj Galati kojima je sultan Mehmed Fatih deset godina ranije izdao sličnu ahdnamu govorili i pisali svojim jezikom, upražnjavali svoje običaje i svoju kulturu, različitu od one bosanske. Kada se uzmu u obzir i poredaju sva prava koja je ovaj dokument dao, i ona koja su posebno istaknuta i ona koja su se podrazumijevala, te se ovome doda situacija koja je nastala kao rezultat ovih prava, jasno je da ova ahdnama izdata bosanskim franjevcima predstavlja istinsku povelju o ljudskim pravima. Ovo posebno kada se zna da u tadašnjem evropskom okruženju, a niti stoljećima kasnije, sve do Patenta o toleranciji Jozefa II iz 1781. godine, zapravo nije ni postojao dokument sa kojim bi se ova ahdnama poredila.

Sve ovo ukazuje na izuzetan značaj koji ahdnama izdata bosanskim farnjevcima ima u historiji odnosa prema drugom i drugačijem.

Prava kršćana

Šta se sve obezbjeđivalo kršćanima i Jevrejima u islamskoj državi, odnosno u kontekstu Bosanske ahdname u našoj Bosni? Na to ću odgovoriti svojom definicijom osmanske tolerancije: “Osmanska tolerancija predstalja pozitivan odnos prihvatanja Sljedbenika knjige (kršćana i jevreja) od strane države, prisutan u kolektivnoj svijesti osmanskih muslimana i izgrađen na uslova islamskog vjerovanja „ve kutubihi ve rusulihi“ – da se vjeruje u kršćanske i jevrejske Svete knjige i Božije poslanike navedene u Kur'anu, kur'anske naredbe da u vjeri nema prisile, pojačan islamskom naredbom pravde i njenim tasavvufskim poimanjem, te praksi Muhammeda s.a.v.s. i kasnijih islamskih vladara u odnosu prema kršćanima i jevrejima kojom su obuhvaćeni politika istimaleta prije osvajanja, aman kao insititut ratnog prava prilikom osvajanja, a nakon osvajanja davanje osnovnih ljudskih prava, oslobađanje od vojne obaveze kao posebno pravo, vjerska prava u okviru sistema milleta koja su sadržavala slobodu vjerovanja, pravo na bogomolje, pravo na svoje sveštenike, određenu pravnu autonomiju unutar svojih vjerskih grupa, te etnička prava koja su podrazumijevala pravo na etničku samoidentifikaciju, jezik, pismo, kulturu, običaje, škole, svoje nastavne kadrove i udžbenike.”

Govoreći o toleranciji u evropskom okruženju Osmanske države treba imati u vidu da je tokom većeg periodu u ovom okruženju vladala vjerska netrpeljivost i nemogućnost suživota različitih vjerskih grupa. Ova netrpeljivost je bila izražavana posebno prema Jevrejima, ali isto tako i u međusobnom odnosu različitih kršćanskih grupa. Posebno treba naglasiti da je opća atmosfera bila takva da nije postojala nikakva mogućnost za  formiranje muslimanskih grupa kojima bi se kroz duži historijski period dozvolio opstanak. Netolerancija se manifestirala  kroz vjerske ratove, progone, i nasilna prevjeravanja. Međutim, i ovakva situacija je dovodila do potrebe uspostavljanja tolerantnijih odnosa među vjerskim grupama. Također, u evropskom okruženju su klasne borbe bile izraženije nego u Osmanskoj državi. Ove borbe su rezultirale aktima koji su u određenom obimu donijeli toleranciju. U tom kontekstu vrijedi spomenuti nekoliko evropskih dokumenata koji su na tragu tolerancije, poput Augsburškog sporazuma, Nantskog edikta, Vlaških statuta (Statuta Walachorum), Patenta o toleranciji Jozefa II iz 1781. godine, te Deklaracije o pravima čovjeka i građanina.

Zadržimo se ovdje na Deklaraciji koja je donesena 1789. godine u Francuskoj nakon što je srušena monarhija. U Deklaracija o pravima čovjeka i građanina ljudi se smatraju jednakim po „prirodnom pravu“ koje proističe iz same činjenice da je neko ljudsko biće, a ne zato što je pripadnik određene vjere, države ili etničke grupe: “Ljudi se rađaju i žive slobodni i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu biti zasnovane samo na zajedničkoj korisiti… Princip svakog suvereniteta suštinski počiva u naciji. Nijedno tijelo, ni jedan pojedinac ne može vršiti vlast koja izričito odatle ne proističe… Zakon je izraz opšte volje. Svi građani imaju pravo da učestvuju lično ili preko svojih predstavnika u njegovom donošenju. On mora biti isti za sve, bilo da štiti, bilo da kažnjava. Pošto su svi građani jednaki pred njim, podjednako su im dostupna, prema njihovoj sposobnosti, sva dostojanstva, mjesta i javne službe, bez obzira na bilo kakvu razliku osim one koja se tiče njihovih vrlina i njihovih talenata… Niko ne može biti uznemiravan zbog svojih ubjeđenja, čak ni vjerskih, pod uslovom da njihovo ispoljavanje ne narušava javni red utvrđen zakonom…“

Ljudska prava samo za Francuze

Sasvim je jasno da je ova povelja mnogo šira u poimanju jednakosti ljudi i njihovih prava od osmanskog poimanju ovih prava. Osnova tolerancije u Deklaraciji je filozofsko poimanje jednakih prava svih ljudskih bića po rođenju, dok je osmanska tolerancija zasnovana na vjerskom poimanju koji sadrži razlike među pojedinim vjerskim skupinama i ističe islamsku komponentu kao dominantnu. Ali, ovdje se stalno zaboravlja jedna stvar. Ova jednakost po rođenju važi za Francuze. Za druge ne. Ova deklaracija u svojoj suštini ne predstavlja primjer odnosa prema drugom i drugačijem, već odnosa među građanima jedne nacije. Vjerski identitet nije više bio tako važan, ali je etnički identitet bio osnov za dobivanje svakog prava. Da bi neko uživao ova prava morao se izjasniti kao Francuz.

U praksi i u općim stavovima je i u Francuskoj bio prisutan odnos koji je kršćansku vjeru smatrao naprednijom, a islam inferiornijim. Tako čuveni francuski pjesnik, diplomata i političar Alfons-Mari-Luj de Lamartin tridesetih godina 19. stoljeća pišući o tome kakav bi stav Evropa trebala zauzeti prema otomanskoj državi šalje ovakvu poruku: „Ne pomažite varvarstvu i islamu na štetu civilizacije, razuma i naprednijih vjera koje oni drže u ropstvu.“

Sa druge strane Osmanlije su smatrale da je islam naprednija i ispravnija vjera. Razlika je u tome što su pod osmanskom vlašću druge vjere mogle egzistirati u obimu i kapacitetu koji evropske zemlje na svojim matičnim teritorijama ne bi islamu u to vrijeme dozvolile ni u bilo kakvoj mjeri. Razlika postoji i u pogledu društvenih gibanja koja su dovela do revolucije u Francuskoj. Sama Revolucija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina su posljedica borbe buržoazija protiv monarhističkog uređenja, dok je osmanska tolerancija primjenjivana kao pravilo koje osnovu ima u islamskom pravu, proteže se od nastanka Islama i nije posljedica pritisaka nastalih u borbi Osmanlija sa nekom vanjskom silom ili revolucionarnom grupom unutar osmanskog društva.

U Francuskoj je u vrijeme Revolucije živjelo oko 50.000 Jevreja. Revolucija i Deklaracija su im najzad pružili šansu za ukidanje ograničenja kojima su bili podloženi. Ovo je imalo svoju skupu cijenu: „Međutim, ova prva emancipacija nije donela oslobođenje francuskim Jevrejima kao delu jevrejskog, već kao delu francuskog naroda, jer se tada mislilo da će ostalo stanovništvo u vrlo kratkom roku apsorbovati Jevreje koji će to ostati samo još po veri.“Kada su Francuzi shvatili da Jevreji ne žele da se asimiliraju, i da sebe smatraju dijelom jevrejskog, a ne francuskog naroda, stav prema njima se promijenio. Napoleon Bonaparte im je 1808. godine oduzeo građanska prava na deset godina računajući da će u tom vremenu nestati razlike između njih i ostalih građana.  „U isto vreme sazvao je u Parizu skupštinu predstavnika svih jevrejskih opština (poznatu kao Veliki sahendrin) i tražio od njih obećanje da se neće smatrati posebnim narodom sa posebnim načinom života i sopstvenim običajima već da će biti Francuzi jevrejske vjere.“

Integracija i asimilacija

U ovom segmentu osmanska tolerancija je imala prednost u odnosu na ponašanje Francuske prema svojim državljanima nakon Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. U Osmanskoj državi nije bilo pritisaka etničke asimilacije kroz nametanje svog i zabranu bilo čijeg drugog jezika. Nisu zabranjivani običaji drugih naroda zbog ostvarenja što brže asimilacije. Jevreji u Francuskoj nakon Dekleracije nisu mogli ni pomisliti na svoje škole na svom jeziku, ili na svoje sudove i određenu pravosudnu autonomiju. U vezi poštovanja koje su Osmanlije imale prema običajima drugih Goodwin prenosi Busbebecqova zapažanja stoljećima prije Deklaracije: „Oni su gajili veliko poštovanje prema običajima stranih naroda“, činilo se Busbecqu, “čak i na štetu svoje lične religijske savjesti“.

Poželjna integracija u kojoj će se izbjeći istovremeni asimilacioni pritisak na određenu manjinsku skupinu predstavlja umijeće koje nisu savladala ni moderna evropska društva. U vezi ovog umijeća kao primjer može se istaći zaključak Stephena Schwartza o položaju Jevreja u Sarajevu za vrijeme osmanske vladavine: „Sarajevo je bilo balkansko mjesto gdje su Sefardi bili najpotpunije integrirani, mada ne i asimilirani.“

Ukratko rečeno, osmanska tolerancija čiji je ahdnama simbolički izraz odnosom prema pravima različitih grupa prevazilazi evorpske akte tolerancije iz perioda na koji ovi akti obuhvataju. Ovo prevazilaženje se tiče većeg obuhvata različtih grupa i prava koja su im davana. Posebno se to odnosi na slobodu vjeroispovijesti, nepostojanje pritiska radi izražavanja etničkog identiteta, upotrebe svog jezika i običaja, postojanje određene pravosudne autonomije različitih vjerskih grupa. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine proklamuje jednakost građanima, dok kod Osmanlija do 1876. godine postoji muslimanska dominacija. Međutim, u praksi, u Francuskoj su se blagodeti jednakosti mogle uživati pod uslovom da se bude Francuz, dok u Osmanskoj državi  postoji sloboda u pitanju etničkog identiteta, upotrebe jezika, izražavanja svojih običaja, školovanja u svojim školama, postojanja sudova i određene pravosudne autonomije različitih nemuslimanskih grupa. Deklaracija ističe naciju kao izvor suvereniteta, kod Osmanlija nacija, odnosno narod nije igrao nikakvu ulogu, važna je bila vjerska pripadnost. Dok kod pojedinih evropskih akata postoji diskontinuitet u primjeni, Ahdnama ima višestoljetni kontinuitet, trajala je osnivanja do samog kraja osmanske države i nikad nije izbačena iz pravnog sistema, bez obzira na stalne sukobe sa kršćanskim državama i njihov odnos prema Turcima i drugim muslimanima. Osnov Ahdname leži u islamskom pravu, kod evropskih akata tolerancije osnova njihovog donošenja ne leži u vjerskim odredbama. Osmanska tolerancija nije nastala i trajala zbog vanskih ili unutrašnjih pritisaka, odnosno kao razultat sukoba različitih društvenih vjerskih ili drugih grupa. Trajala je od početka do kraja Osmanske države, na vrhuncu i u periodu slabljenja. S druge strane, pojedini evropski akti, poput Augsburškog sporazuma i Nantskog edikta, rezultat su sukoba vjerskih grupa, dok je Deklaracija o pravima čovjek i građanina dobrim dijelom rezultat sukoba buržoazije i monarhije.

Bosanski ustav

Ovdje moramo spomenuti i Bosanski ustav iz 1910. godine. Ovaj ustav ima važnost zbog činjenice da je Austro-ugarska monarhija prilikom „preuzimanja“ Bosne i Hercegovine u odnosu prema muslimanima i drugim podanicima postupala na način koji u određenim segmentima ima dosta sličnosti sa postupanjem Osmanlija prema svojim nemuslimanskim podanicima. Monarhija je zadržala određene specifičnosti Bosne i Hercegovine, prvenstveno vezane za muslimansko stanovništvo i osmansko društveno naslijeđe. Zajamčeno je očuvanje nacionalnih osobenosti i jezika. Država je priznala vjerske zajednice, njihove predstavnike i slobodu vjere. Vjerske zajednice su mogle imati svoje zadudžbine. Kao što je u Osmanskoj državi nemuslimanima bilo dozvoljeno da u porodičnim i nasljednim stvarima primjenjuju odredbe koje potiču iz njihove vjere i da imaju svoje sudove tako je u ovom ustavu muslimanima dopušteno da primjenjuju šerijatske odredbe: „Sloboda se vjere i savjesti ujamčava. Niko ne može radi ispovijedanja svoje vjere biti progonjen ni prekraćen u svojim pravima. Vršenje vjerozakona u kući ujemčava se svakome, a javno članovima priznatih vjerskih udruženja, koliko se tome ne protive javni obziri. Uživanje gragjanskih prava i političkih prava nezavisno je od ispovijedanja vjere, no ispovijedanjem vjere ne smiju se uskraćivati gragjanske dužnosti. Priznata vjerska udruženja upravljaće unutrašnjim poslovima po svom ustavu, koji po zakonu postoji. Ta će vjerska udruženja i nadalje posjedovati i uživati svoje zavode, zadužbine i zkalade, namijenjene bogoštovnim, nastavnim i dobrotvornim ciljevima. Ujemčava se, da će se megju muslimanima primjenjivati šerijatsko pravo na porodične i ženidbene poslove te našljedstvo u mulku. Svim zemaljskim pripadnicima ujamčeno je čuvanje narodne osobine i jezika…“( Bosanski ustav, priredio Uzeir Bavčić, Sarajevo, 1991., s. 64.,65.)

Dakle, trebalo je dugo čekati da neko prema muslimanima koje je uključio unutar svoje države postupi slično kako su Osmanlije postupale prema nemuslimanskim podanicima, garantujući im pravnim aktima osnovna ljudska prava, organizujući ih u vjerske zajednice, ostavljajući im vjersku slobodu i određenu pravosudnu autonomiju vezanu za primjenu vjerskih odredbi. Međutim, ovdje treba spomenuti šta se dešavalo za vrijeme Austrougarske vladavine do donošenja ovog ustava. Grupa muslimanskih zastupnika je napisala predstavku ministru finansija Benjaminu Kallayu 1900. godine, a grupa uglednih muslimana memorandum caru Franji Josipu I 1901. godine u kojima prikazuju postupanje vlasti prema islamu u Bosni, agresivnost katoličkog elementa u nasrtajima na islamske insititucije, te učestala vrijeđanja islamskih vrijednota. U ovim dokumentima se naglašava da ustanovljene islamske insititucije nisu uspjele osigurati zaštitu od potiskivanja i uništavanja: „Naprotiv, islamski narod danas vidi oko sebe ruševine džamija i groblja, a na tim ruševinama podignute katoličke crkve i samostane, u kojima samostalnim islamskim muževima ugrabljenu i roditeljima otetu djecu pokatoličavaju ‘ad majorem Dei gloriam’. Eto to su plodovi koje je islamskom narodu donijela 22-godišnja pacifikatorna uprava okupacione vlade. Ovako izgleda osiguranje vjerske sudbine islamskog naroda. Ovako je izvršen prema islamskom narodu članak drugi Tursko-austrijske konvencije od godine 1879.“( Bošnjački memorandum „Nepoznati dokumenti, Sarajevo, 1998., s.73.)

Pokušaj pokrštavanja

Agresivnost pokazana prema islamu u ovom 22-godišnjem periodu pokazuje da se želio njegov nestanak u relativno kratkom roku. Katolički prozelitizam nije ostavljao mnogo mjesta za druge. Ustavom proklamovano i ono što se prikriveno radilo i planiralo pokazuju dubok rascijep između normativnog i stvarnog: „U crkvenim krugovima van Bosne i Hercegovine još u predokupacisko vrijeme, postojalo je mišljenje da bi se muslimani trebali preobratiti u katoličku vjeru. Sam Kalay je u jednom svom programu, za sređivanje prilika u BiH, predviđao pokatoličavanje muslimana.(Vojislav Bogičević, Emigracije muslimana Bosne i Hercegovine u Tursku u doba austrougarske vladavine 1878 – 1918. godine) Takvo mišljenje podržavano je i u samom vrhu crkve, gdje rimska kurija također pomišlja na “…konverziju muslimana kao potomaka nekadašnjih katolika…”(Zapisnik sjednice kardinala od 13. 9. 1880. AP)  Ovakve namjere nisu mogle biti realizovane bez podrške političke vlasti, a ni ona nije izostala. Odredbom Zemaljske vlade od 6. 9. 1879. traži se “…pasivnost vlasti u slučaju konverzije sa Islama na kršćanstvo…”

Iz ovoga se može izvući jedan realan zaključak. Da su Osmanlije tako agresivno nastupale prema katoličanstvu, formalno izdajući ahdanme i fermane i istovremeno radeći u praksi na njegovom nestanku, proces uništenja katoličanstva u Bosni vjerovatno ne bi potrajao duže od pedesetak godina. Bosanski ustav iz 1910. godine je došao u situaciji opisanoj u predstavci Benjaminu Kallayu. Koliko bi ovaj ustav zaživio u praksi i koliko bi bila realno spriječena agresivna katolička politika prema Islamu ne možemo pouzdano kazati, jer je samo četiri godine kasnije počeo Prvi svjetski rat čijim je krajem okončana i Austro-ugarska vladavina u Bosni.

Ovdje je svakako značajno i pitanje bosanskog jezika. Osmanlije nisu vršile pritisak da bi se naziv nekog jezika u nekoj njihovoj upravnoj oblasti promijenio i da bi se nekome zabranilo da svoj jezik naziva kako ga je oduvijek nazivao, bilo da se radi o muslimanskom ili nemuslimanskom narodu. To se odnosilo na bilo koji teritorij, pa i na Bosnu. Međutim, Austro-Ugarska monarhije je tri godine prije donošenje Ustava zvaničnim aktom bosanskom narodu zabranila da svoj jezik imenuje bosanskim, iako je činjenica „ da su svi oni sačuvali svoj bosanski jezik, jer za drugi nisu znali, koji je kroz cijeli period osmanske vladavine bio i ostao jedino sredstvo komunikacije među našim ljudima“.

Ukidanje bosanskog jezika

Uz potsjećanje da je bosanski jezik bio jedan od zvaničnih diplomatskih jezika na Porti potsjetit ćemo i na ovo: „… Bosanski muslimanski pisci, u osmanlijskoj epohi, pišu na stranim jezicima: turskom, arapskom i persijskom, ali su svoj maternji jezik redovito nazivali, i to bilježili, kao ‘bosanski’ … Od vremena Kulina Bana, preko vremena vladavine Turaka i do naših dana, stvarna je i bogata narodna lirika i epika, koju su sakupljali i biljezili kasniji istraživači. I sve je to stvarano na bosanskom jeziku. Jedan od skupljača je bio i već pomenuti Mehmed-beg Kapetanović … Konstantin filozof s kraja četrnaestog vijeka spominje, pored ostalih i ‘bosanski jezik’ … Ninski biskup u Peri pisao je 1581. godine jednom fratru ‘bosanskim jezikom’ … Jedan od najstarijih pomena bosanskog jezika nalazimo 1436, u Kotoru gdje se u zapisniku o otkupu neke djevojčice od strane kotorskog kneza kaže da je ona ‘bosanskim jezikom djevena’ … Prvi bosanski pisac Matija Divković ostavio nam je bogato djelo bosanskim jezikom napisano, a bosanskim jezikom su pisali i mnogi njegovi savremanici iz sedamnaestog vijeka. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. godine piše da u Bosni ima ‘devet svećenika koji se pri vršenju službe božje ispomažu bosanskim jezikom’ … Bosanski jezik spominje i znameniti putopisac Evlija Čelebija (17. vijek), a spominje i bosanski riječnik M. H. Uskufije … Prvi naš gramatičar Bartol Kašić (Pag 1575), koji je umro u Rimu 1650, kao rođeni čakavac zalaže se za zajednički jezik kod južnih Slavena i napominje da bi to trebalo da bude bosanski jezik. (Rim 1640) … Isusovac Jakov Miklja (1601 – !654) ističe da je od svih jezika ‘bosanski jezik najljepsi’ …  Hrvatski pjesnik Andrija Kačić-Miošić (1704-1760) prevodio je sa latinskog i italijanskog ‘na bosanski’ …  Bosanski jezik spominje i Matija Antun Reljković (1732-1798) … Mula Mustafa Bašeskija u svom “Ljetopisu” tvrdi da je Mula Hasan Nikšićanin govorio ‘pola turski pola bosanski’ …  Hercegovački srpski prvaci, na primjer Prokopije Čokorilo, traže od Alipaše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi ‘čovjek vičan bosanskom jeziku’, a vođa Hercegovačkog ustanka Pero Tunguz znao je govoriti: ‘Razumi me, čovječe, bosanski ti govorim”! … Gramatika bosanskog jezika izdana je za potrebe škola i izdao ju je Frane Vuletić, a štampala bosanska vlada 1880. Bila je u upotrebi do 1911, ali je od 1908. promijenila ime u ‘Gramatika srpsko-hrvatskog jezika’ … Franjevci su 1894 otpisivali M.P.Desnicu da ne govore srpski, ‘nego bosanski’.“ (Naila Hebib-Valjevac, Bosanski jezik – mit ili stvarnost)

Međutim,  pritisci nacionalističkih struja da se ovom jeziku i onima koji ga govore porekne osobenost i pravo na identitet urodili su plodom. Naredba koja je od strane austro-ugarskih vlasti donesena kao rezultat pomenutih nacionalističkih pritisaka pokazala je da drugi u pogledu jezika ne žele drugima dati slobodu koju su Osmanlije njima davale: „Pod pritiskom srpskog i hrvatskog političkog pokreta, Zemaljska vlada je konačno 4. oktobra 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve organe vlasti da se zemaljski jezik ima svugdje službeno zvati ‘srpsko-hrvatski Time je zvanično ukinut bosanski jezik.“

Doprinos civilizaciji

Treba naglasiti da Ustav iz 1910. godine u pogledu formalnog odnosa prema drugima ukazuje na zajedničke karakteristike osmanske države i austro-ugarske monarhije. Ova monarhija je bila multietnička i rješenja koja je donosila u reguliranju statusa različitih naroda i vjerskih skupina imaju sličnost sa onima u Osmanskoj državi. Ali, kad se prisjetimo kao je sultan Mehmed Fatih poslije osvojenja naseljavao Istanbul nemuslimanima moramo zaključiti da Beč nije nikad iskazao toliku volju da postane pravi multietnički i multikonfesionalni centar. Međutim, sličnost između ovih imperija je uočljiva i Donalda Quataert u vezi ovoga iznosi ovakvu konstataciju: “Sigurno je da su Osmanlije odigrale determinantnu ulogu u formiranju Habsburške države i njene kasnije evolucije, pa čak i u definisanju samog njenog karaktera.”

Navedeno ukazuje koliko je bio u pravu francuski historičar Roux kada je napisao da su Osmanlije naviši doprinos civilizaciji dali upravo kroz toleranciju. I bosanski katolici su, bez obzira na razne zloupotrebe koje su im činjene, stoljećima živjeli u tom „najvećem doprinosu civilizaciji“. Tu se mora i dodati jedna prosta i očigledna istina koju ističu samo najpoštteniji i najobjektivniji autori kao što su Justin McCharty and Carolyn McCarthy: “Niti jedna zapadna vlada ne bi prihvatila sistem milleta i dopustila da svaka religiozna skupina ima svoje sudove, škole, sistem socijalne zaštite. Članovi milleta su čak gradili puteve, zgrade, izvore vode i komunalne zgrade za njihovo susjedstvo… Zamislite zapadnu vladu 19. stoljeća koja dopušta nekršćanima da upravljaju svojim školama, da ostavljaju novac u nasljedstvo svojoj djeci u skladu sa svojim pravom (ne onim državnim), da sakupljaju poreze  za podršku napretku svoje grupe, da organiziraju i upravljaju svojim susjedstvom, da kažnjavaju one koji su prekršili društvene i moralne norme po svojim pravilima i na svojim sudovima. Zapravo, zamislite evropsku vladu koja bi uopće dopustila nekršćanima da žive u miru” .

Dr. Senad Hasanagić, BOSANSKA AHDNAMA  (osnova, primjena i posljedice)