Izraelski premijer je iznio tvrdnje za koje nema dokaza, poput toga da Hamas krade hranu od stanovnika Gaze ili da veliki dio mrtvih u Pojasu čine “borci”, a ne civili

U svom govoru u Ujedinjenim narodima, izraelski premijer Benjamin Netanyahu iznio je niz spornih ili dvosmislenih tvrdnji, prvenstveno predstavljajući svoju zemlju kao omraženu žrtvu zbog onoga što predstavlja. Međutim, u nekim slučajevima otvoreno je lagao, iskrivio izjave ili se poigrao poluistinama. Evo glavnih primjera zabilježenih tokom njegovog 40-minutnog govora koje je analizirao madridski El Pais:

Netanyahu: „Ako ima Gazana koji nemaju dovoljno hrane, to je zato što je Hamas krade.”

Činjenica: Nijedna agencija UN-a, humanitarna NVO niti obavještajna služba u posljednje dvije godine nije potvrdila ovu tvrdnju, koju izraelske vlasti uporno ponavljaju bez konačnih dokaza. Netanyahu je u petak tvrdio da je „čak i Ujedinjene nacije priznale da su Hamas i druge oružane grupe opljačkali 85% kamiona.” To je iskrivljavanje podataka UN-ovog Ureda za projektne usluge iz augusta, koji je naveo da 88% humanitarne pomoći koja je ušla u Gazu između 19. maja (kada je Izrael ograničeno otvorio ulaz nakon što ga je potpuno zatvorio na dva mjeseca) i petog augusta nije stiglo na odredište, jer je bila „presretnuta ili mirno od strane gladnih ljudi ili prisilno od naoružanih aktera tokom tranzita kroz Gazu.” Olga Cherevko iz UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova dodatno je pojasnila da je veliku većinu pljački počinilo „izgladnjelo stanovništvo, a ne naoružane bande.”

Što se tiče naoružanih aktera, radi se upravo o palestinskim mafijama (uglavnom dva porodična klana s kriminalnom prošlošću i protivnicima Hamasa) koje Izrael potiče da obavljaju prljave poslove u Gazi, uključujući misije unutar same enklave, prema brojnim istraživanjima. Svjedočenja ukazuju na pasivnost izraelskih trupa koje im dopuštaju da kradu hranu (i preprodaju je po enormnim cijenama) kao nagradu za saradnju.

U svakom slučaju, UN već dugo insistira na nedostatku dokaza da Hamas sistematski krade pomoć. Vlastita interna revizija 156 incidenata od strane američke agencije USAID nije pronašla nikakve dokaze, a to su anonimno priznali i izraelski vojni komandanti.

Netanyahu: „Omjer poginulih civila i boraca u Gazi je manji od 2 prema 1. To je nevjerovatno nizak omjer.”

Činjenica: Protok vremena ovu tvrdnju čini sve neodrživijom. Procente iz povjerljive baze podataka izraelske vojne obavještajne službe, otkrivene prošlog mjeseca u novinarskoj istrazi, priznaju već 83% civilnih žrtava. A nezavisna organizacija Acled koja prati oružane sukobe i uživa podršku UN-a i zapadnih vlada otišla je dalje: 15 od svakih 16 poginulih u Gazi su civili. Izrael i SAD se uopće više i ne trude da ospore podatke koje bolnice u Gazi dostavljaju Ministarstvu zdravstva vlasti Hamasa.

U poređenju s ostalim sukobima od Drugog svjetskog rata, smrt gotovo 3% stanovništva (više od 65.000 osoba u Gazi) za manje od dvije godine, bez ubrajanja desetina hiljada tijela za koja se vjeruje da leže pod ruševinama, predstavlja izuzetan slučaj, posebno izvan Afrike.

Netanyahu: „Palestinci ne vjeruju u rješenje s dvije države. Nikada nisu vjerovali. Ne žele državu pored Izraela, već umjesto Izraela.”

Činjenica: Nakon prvih decenija koje su uslijedile nakon stvaranja Izraela na 78% historijske Palestine, rukovodstvo Organizacije za oslobođenje Palestine (OLP) postepeno je prihvatilo da se sat ne može vratiti unazad i na kraju priznalo izraelsku državu. Još 1988. godine, iako to nije eksplicitno spomenuto u Deklaraciji o nezavisnosti, naglašene su granice prije Šestodnevnog rata 1967. godine. Dakle, ono što nije Izrael: Gaza, Zapadna obala i Istočni Jerusalim. Pet godina kasnije, to je formalno potvrđeno razmjenom pisama u okviru Sporazuma iz Osla.

Izrael, međutim, u gotovo četiri decenije nikada formalno nije priznao pravo Palestinaca na vlastitu državu, iako to na papiru podržava gotovo cijeli svijet. U Oslu se ograničio na priznanje OLP-a kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda. Neki lideri, poput Ehuda Baraka ili Ehuda Olmerta, kasnije su pregovarali o mirovnim planovima koji uključuju stvaranje palestinske države, ali je Netanyahu zamrznuo pregovore 2014. i ponovio u petak na govoru u UN-u da palestinske države nikada neće biti.

Netanyahu: „Gotovo 90% Palestinaca podržalo je napad 7. oktobra.”

Činjenica: Podrška napadu Hamasa među Palestincima jeste bila većinska, ali nikada nije dosezala tu brojku i opada u Gazi i na Zapadnoj obali. Posljednja anketa Palestinskog centra za istraživanje i politike, iz maja ove godine, pokazala je da 50% smatra da je Hamasova odluka o napadu bila pogrešna, naspram 40% koji su je smatrali ispravnom. U decembru 2023. ti brojevi su iznosili 72% i 22%.

Široka podrška napadu temelji se na dva elementa koja Netanyahu prešućuje. Prvi je kontekst: većina Palestinaca 7. oktobar ne vidi kao masakr civila, već kao iznenadni udar milicije s neuporedivo manjim sredstvima protiv jedne od najmoćnijih i tehnološki najnaprednijih vojski svijeta, te kao osvetu za decenije okupacije. Također i kao način da se konflikt Bliskog istoka vrati u svjetski fokus.

Netanyahu se vjerovatno poziva na drugu anketu iz novembra 2023, ubrzo nakon napada, koju je proveo Arab World for Research and Development: „S obzirom na trenutna zbivanja, osjećaš li ponos kao Palestinac?” Čak 94% je odgovorilo potvrdno.

Podrška napadu nije utemeljena na slavljenju ubistava civila, već na njihovom negiranju, uprkos jasnim dokazima. Riječ je o svojevrsnoj kognitivnoj disonanci između podrške napadu kao simbolu i etičkog problema slavljenja smrti nedužnih. Ista anketa uključuje pitanje da li je Hamas počinio zločine koji se vide na snimcima. Čak 87% ispitanika vjeruje da nije, dok ih 9% smatra da jeste.

Islamistički pokret njeguje ideju da su zločine počinili uglavnom drugi naoružani Palestinci koji su iskoristili probijanje ograde i kašnjenje izraelskih snaga, te preuveličava broj Izraelaca koje je ubila vlastita vojska greškom ili po tzv. Direktivi Aníbal.

Netanyahu: „[Palestinci] već su de facto imali palestinsku državu, u Gazi.”

Činjenica: U 2005. vlada Ariela Sharona jednostrano je povukla vojnike i doseljenike iz Gaze, ali teritorija nikada nije prestala biti smatrana okupiranom po UN-u. Kao okupaciona sila, Izrael je bio obavezan štititi i pomagati stanovništvo, ali je uveo opsadu i čak računao kalorije po glavi stanovnika da odredi koliko hrane može ući, a da se ne izazove glad.

Prema međunarodnom pravu, Gaza nije zaseban entitet, već dio palestinskih teritorija zajedno sa Zapadnom obalom i Istočnim Jerusalimom, koji su pod okupacijom od 1967. godine.

Netanyahu: „Kada je Betlehem, rodno mjesto Isusa, bio pod izraelskom kontrolom, 80% stanovništva bili su kršćani. Otkako je vlast preuzela Palestinska samouprava, taj broj je pao ispod 20%.”

Činjenica: Netanyahu iskorištava značaj Betlehema u historiji kršćanstva, religije mnogih saveznika Izraela, manipulirajući brojkama i uzrocima. Kao referencu uzima „izraelsku kontrolu”, započetu 1967, koja zapravo nikada nije prestala. Betlehem je već bio pretežno kršćanski (85%) i prije stvaranja Izraela 1948. godine.

Pretvaranje kršćana Palestinaca u manjinu nije posljedica preuzimanja uprave od strane Palestinske samouprave 1990-ih, već izraelskih ograničenja kretanja (poput zida koji grad odvaja od Jerusalima) i ekonomskih poteškoća uzrokovanih okupacijom. Poseban udarac bio je tokom Druge intifade, kada je 2002. izraelska vojska opkolila Baziliku Rođenja.

Već 1998. kršćani su činili tek 40% stanovništva. Tome su pridodana dva ključna faktora: imaju manje djece u prosjeku od muslimanskih porodica te više sredstava i veza u dijaspori, u SAD-u ili Čileu. Slučajevi progona od strane islamista postoje, ali su rijetki i iznimni.

IZVOR: El Pais