Izgradnja E1 povezat će Maale Adumim s Jerusalemom, osiguravajući kontinuitet izraelskih naselja, ali istovremeno prekinuti palestinsku povezanost između Ramale i Nablusa na sjeveru te Betlehema i Hebrona na jugu. Palestinsko kretanje dodatno će otežati novi zidovi, kontrolni punktovi i segregirane ceste

Pod užarenim suncem istočno od Jerusalema, beduinska djeca trče oko koza koje njihov stariji, Jusuf Jahalin, tjera niz suhe padine. Njegovo naselje Khan al-Ahmar sastavljeno je od limenih i drvenih baraka bez struje i vode. Sa druge strane puta, samo nekoliko desetina metara dalje, vijore se izraelske zastave u jednom od najkontroverznijih naselja na Zapadnoj obali. Na zidovima se pojavljuju grafiti na hebrejskom: „nekama“ – osveta.

Ova oblast, koju Palestinci smatraju dijelom svoje buduće države, na izraelskim strateškim mapama označena je kao zona E1. Riječ je o projektu pokrenutom još 1990-ih, ali nikada do sada nijedna izraelska vlada, ni lijeva ni desna, nije imala političku snagu da ga odobri. Međunarodni pritisci, posebno iz Evrope, držali su ga na čekanju. Sve do avgusta ove godine, kada je koalicija Benjamina Netanyahua dala zeleno svjetlo. Premijer je u naselju Maale Adumim, obližnjoj koloniji s 40.000 stanovnika, poručio bez uvijanja: „Rekli smo da neće biti palestinske države i neće je biti. Ovo mjesto je naše.“

Na prvi pogled, riječ je o „još jednom naselju“,3.410 novih stambenih jedinica. No, aktivisti i analitičari upozoravaju da je u pitanju nešto daleko ozbiljnije. „Ključ je u lokaciji,“ objašnjava Aviv Tatarsky iz izraelske mirovne organizacije Ir Amim. „Veliko naselje u srcu Zapadne obale dijeli palestinsku teritoriju na dva odvojena dijela. To znači da država Palestina postaje nemoguća.“

Izgradnja E1 povezat će Maale Adumim s Jerusalemom, osiguravajući kontinuitet izraelskih naselja, ali istovremeno prekinuti palestinsku povezanost između Ramale i Nablusa na sjeveru te Betlehema i Hebrona na jugu. Palestinsko kretanje dodatno će otežati novi zidovi, kontrolni punktovi i segregirane ceste.

Izraelske vlasti ne vide problem. Za njih je E1 samo „širenje“ Maale Adumima, trećeg najvećeg naselja na Zapadnoj obali. Stanovnici, većinom privučeni niskim cijenama stanova i državnim subvencijama, svakodnevno putuju u Jerusalem ili Tel Aviv. Palestinski prostor, međutim, gubi teritorijalni kontinuitet, osnovni preduslov za bilo kakvu funkcionalnu državu.

Netanyahuov saveznik, ultranacionalistički ministar finansija Bezalel Smotrich, otvoreno govori o cilju: „De facto smo sahranili ideju palestinske države, ne kroz slogane, već kroz akcije.“

Smotrich i njegovi saveznici u izraelskoj desnici ne skrivaju da je strateški smisao E1 upravo u prekidanju palestinske teritorijalne povezanosti. „Dvadeset godina borba je bila da prekinemo kontinuitet za Arape od sjevera do juga. A sada, konačno, gradimo kontinuitet za Izraelce.“

Njihova retorika oslikava pomak u izraelskoj politici: od izbjegavanja konflikta sa saveznicima na Zapadu do otvorenog prkosa međunarodnoj zajednici, posebno Evropi, koja projekt smatra očitim kršenjem međunarodnog prava.

Najizravnije posljedice osjećaju Palestinci iz Khan al-Ahmara. Njihove barake i škola od zemlje i recikliranih guma već godinama stoje pod prijetnjom rušenja. Vrhovni sud Izraela je još 2018. odobrio njihovu evikciju, ali međunarodni pritisak do sada je zaustavljao buldožere.

Halima Zahika, direktorica lokalne škole u kojoj uči oko 180 djece, kaže da su djeca u stalnom strahu. „Pitajte nas šta će biti ako nas isele? Ako zatvore školu? Ako nas razdvoje? Djeci pokušavamo reći da nastave učiti, ali i nas to pogađa. Mi sami ne znamo šta će biti sutra“, priznaje.

Stanovnici svjedoče o svakodnevnim prijetnjama: patrolama sigurnosnih vozila, krađama stoke, grafitima osvete. „Ovo je ekonomski rat,“ kaže lokalni starješina Eid Jahalin. „Ako nekome uskratiš vodu, hranu i kretanje, on polako umire. E1 je samo posljednji metak.“

Izrael od 1967. gradi naselja na teritorijama osvojenim u Šestodnevnom ratu. Danas ih ima više od 700.000 stanovnika. Međunarodna zajednica ih smatra ilegalnim, ali izraelske vlade ih tretiraju kao „realnost“.

Tatarsky iz Ir Amima upozorava da E1 nosi ključnu razliku: „Izrael zna da je vrlo teško poništiti činjenice na terenu. Kada jednom izgradiš ceste, kuće i kontrolne punktove, oni postaju dio pejzaža, bez obzira šta međunarodno pravo kaže.“ Time se stvara ono što izraelska desnica otvoreno priznaje: jedan entitet od Mediterana do Jordana, Izrael, dok Palestina ostaje tek fragmentirana kolekcija enklava.

Za izraelske ultranacionaliste, E1 je trijumf. Za Palestince, to je smrtna presuda njihovoj državi. Dok međunarodni diplomati izražavaju „duboku zabrinutost“, a stanovnici Khan al-Ahmara čekaju da buldožeri možda već sutra stignu pred njihovu školu, Netanyahuova vlada slavi „konačno ostvarenje plana“.

Na Zapadnoj obali, pod vrelim suncem i sjenom zidova, jedno je jasno: politička geografija se ne crta samo mapama i pregovorima, nego i asfaltom, betonom i bodežima bodljikave žice. A plan E1 upravo to radi, zauvijek mijenja kartu, prije nego što je palestinska država uopće dobila priliku da se rodi.

IZVOR: El Pais