Nestašica kafe bila je uvod u raspad Jugoslavije

Spoljni dug skočio je s 2,3 milijarde dolara (1970) na preko 21 milijardu do 1981. godine. Da bi održala privid standarda, zemlja je uzimala nove kredite da otplaćuje stare, upadajući u „vrtlog dugova“. Paralelno, izvoz na Zapad je slabio, uvoz ostajao visok, a devizni priliv pokrivao se turizmom, doznakama gastarbajtera i novim zaduženjem. Kada su 1982. krediti došli na naplatu, izgubljen je i kreditni ugled, bez sporazuma s MMF-om i oštre štednje prijetio je bankrot. U tom makro-okviru, kafa je bila „mekana meta“: skupa za devizni bilans, a politički osjetljiva u svakodnevnici

Na jugoslavenskom stolu kafa je bila više od napitka: ritual, znak gostoprimstva i kratki predah između dvije obaveze. Historijski trag stiže još iz osmanskog doba; do sredine 17. stoljeća kafa je već ušla u svakodnevicu balkanskih gradova. U socijalističkoj Jugoslaviji to nije bila „navika jednih i luksuz drugih“, nego opći društveni kod koji je prevazilazio republičke, vjerske i klasne linije, jednako prisutan i u Sarajevu, i u Ljubljani, i u Beogradu.

Čak i „turska kafa“, nazivom upućena na osmansko nasljeđe, u inostranstvu je ponekad prepoznavana kao svojevrsni jugoslavenski brend. Zato će se, kada je kriza stisla, upravo nestašica kafe upisati u kolektivno pamćenje kao jedna od emocionalno najtežih epizoda osamdesetih.

Kraj sedamdesetih donio je niz šokova koji su se spojili u krizu: rast cijene nafte, rast kamata, poskupljenje zapadne tehnologije i, specifičnost jugoslavenskog sistema, fragmentirano zaduživanje republika i pokrajina.

Spoljni dug skočio je s 2,3 milijarde dolara (1970) na preko 21 milijardu do 1981. godine. Da bi održala privid standarda, zemlja je uzimala nove kredite da otplaćuje stare, upadajući u „vrtlog dugova“. Paralelno, izvoz na Zapad je slabio, uvoz ostajao visok, a devizni priliv pokrivao se turizmom, doznakama gastarbajtera i novim zaduženjem. Kada su 1982. krediti došli na naplatu, izgubljen je i kreditni ugled, bez sporazuma s MMF-om i oštre štednje prijetio je bankrot. U tom makro-okviru, kafa je bila „mekana meta“: skupa za devizni bilans, a politički osjetljiva u svakodnevnici.

Kafa je roba isključivo uvoznog porijekla. Potrošnja krajem sedamdesetih iznosila je 55–60 hiljada tona godišnje, vrijednih oko 200 miliona dolara, a cijena po toni na svjetskoj berzi obično se kretala između 2.500 i 4.000 dolara (uz česte skokove). Uvozile su se pretežno arabika i robusta, iz Južne i Srednje Amerike, Afrike i Azije, s vremenom iz preko 25 zemalja. Sirova zrna su plovila više od 75 dana do jadranskih luka, a isporuke su ponekad kasnile i zbog nereguliranih dugovanja jugoslavenskih preduzeća iz ranijih isporuka. Logistika je bila duga, složena i skupa, a sve je zavisilo od jedne stvari: deviza.

Do kraja 1978. uvoz je bio centraliziran. Savezna direkcija za rezerve prehrambenih proizvoda kupovala je kafu u većim kontingentima, „uhvativši“ je kada su berzanske cijene bile najpovoljnije. Time su se štedjele devize i održavala ritmika snabdijevanja. Zatim 1979. slijedi sistemski zaokret: novi spoljnotrgovinski zakoni spuštaju ovlasti na republike i pokrajine, odnosno na same pržionice i spoljnotrgovinske organizacije. Ideja samoupravljanja i „bližeg tržišta“ zvučala je moderno, ali je u praksi razlomila jedinstven lanac snabdijevanja. Ubrzo je uslijedilo ono što će novinska karikatura preimenovati u „Kafederaciju“, svako za sebe, s različitim pravilima i mogućnostima.

Spoljnotrgovinske organizacije koje su uvozile kafu nisu imale „svoja“ devizna prava. Devize su morale kupovati od drugih, najčešće izvoznih preduzeća, i to po „šticung“ kursu, 25–35% nepovoljnijem od zvaničnog. Istovremeno su maloprodajne cijene kafe bile administrativno ograničene. Zbrojite: skuplje devize + ograničenu prodajnu cijenu + troškove transporta, prženja, pakovanja i dobićete pržionicu koja na svakom kilogramu radi s minusom. Nije čudo da su početkom 1979. deseci hiljada tona uvezene sirove kafe stajali u lukama jer ih niko nije htio cariniti: nabavna cijena je bila VEĆA od propisane prodajne. Police su bile prazne, u lukama kafa „čekala cijenu“. To je bio recept za periodične nestašice i panične navale kupaca čim bi se negdje pojavila isporuka.

Decentralizacija nije donijela konkurenciju, nego fragmentaciju. Preduzeća su, suočena s oskudicom, počela prvo snabdijevati „svoje“ republike i gradove. Raspodjela je bila uslovljavana kontraisporukama i „deviznim participacijama“. Jedinstveno jugoslavensko tržište počelo se raspadati na kantone nestašice i otoke blagostanja. Zenica je, primjerice, jedno vrijeme bila među najbolje snabdijevanim gradovima.

Republičke razlike nisu bile samo u praksi, nego i u propisima. Negdje je kafa tretirana kao roba široke potrošnje, negdje kao repromaterijal. U Hrvatskoj i Sloveniji uvoz kafe se vezivao za izvoz domaće robe u visini od 30% vrijednosti uvoza; u Makedoniji je to bilo čak 100%; drugdje 50%. Ako vam zvuči birokratski komplikovano, jeste. Ako vam zvuči ekonomski obeshrabrujuće, i to jeste. Svaka dodatna barijera u trenutku nestašice multiplicirala je nervozu i usporavala protok zrna do šoljice.

Kafa je berzanska roba, cijena se mijenja iz sedmice u sedmicu. Administrativni aparat je, međutim, reaktivan i spor. Dok bi nadležni uskladili cijene, promjene na tržištu već bi promijenile ulaznu matematiku. Ponekad je nabavna cijena bila i do 30% iznad propisane prodajne. Godine 1979. zabilježen je skok od 1.200 dolara po toni između prvog i posljednjeg kontingenta, nevjerovatnih 38%. Postojala je ideja da se „elastično“ mijenja porez na promet kako bi se ublažili skokovi, ali je u praksi sve kasnilo. Rezultat: diskontinuitet snabdijevanja, prazni rafovi i novi krug panike.

U „naciji kafopija“ već sama najava isporuke proizvodila je redove. Ljudi su kupovali „za svaki slučaj“, pa su se stvorile kućne zalihe, što je dalje remetilo ritam snabdijevanja. Novine su, ponekad ironično, bilježile da se javnost više uzbuđuje oko kafe nego oko nestašice lijekova. Iza ironije stajala je stvarna dinamika svakodnevice: kafa je bila jutarnji ritam, mjerna jedinica za druženje i vrijeme. Njen nestanak udarao je na navike, raspoloženje i percepciju sigurnosti: ako nema kafe, šta je sljedeće čega neće biti?

Kada kritično dobro postane rijetko, nikne crno tržište. Kafa se preprodavala po 800–1.200 dinara za kilogram. Šverc je cvjetao, naročito iz Italije (Trst!), Austrije i SR Njemačke, gdje su stotine hiljada jugoslavenskih radnika živjele i radile. Koferi i gepeki postali su neformalni kanal opskrbe. Carina i graničari su vodili bitke koje se u masovnom, svakodnevnom režimu nisu mogle dobiti. Trst je u toj geografiji potrošnje imao simboličku ulogu: grad „našeg šopinga“ koji je hranio i formalna i neformalna očekivanja jugoslavenskog potrošača.

Najlošija godina bila je 1982. ujedno i vrhunac makroekonomske krize. Samo za uredno snabdijevanje bilo je potrebno uvoziti prosječno 4.706 tona mjesečno; u prva tri mjeseca 1982. uvezeno je 4.639 tona, ni za jedan mjesec dovoljno. Istovremeno su vođeni pregovori s Brazilskim institutom za kafu o kupovini 10.000 tona, ali pod uslovom da akreditiv potvrdi „prvoklasna“ zapadna banka: jugoslavenske firme nisu izmirile prethodne obaveze. Kada fiskalni, platnobilansni i reputacijski pritisci dođu u isti talas, rezultat je surovo jednostavno nestašica.

Za savezne sekretarijate, manjak kafe nije bio sitnica. Izvještaji bilježe da je nestašica negativno djelovala na političko raspoloženje stanovništva. U zemlji koja je ideološki insistirala na „dobrom životu radnog naroda“, prazna polica s kafom bila je simbol šire nemoći sistema da obezbijedi osnovnu svakodnevicu. Pričalo se o povratku centraliziranog uvoza; čak su izrađivani prijedlozi da Savezna direkcija opet preuzme koordinaciju. Ali republike i pokrajine već osnažene prenesenim ovlastima nisu rado prepuštale poluge natrag centru. Tako je birokratska politika, baš kao i ekonomija, ostala zarobljena u začaranom krugu.

I dok je 1978. raspodjela saveznog kontingenta još pratila „prošlogodišnji promet“ (npr. Hrvatska 26,2%; Srbija 23,55%; BiH 17,1%; Slovenija 15,1%; Vojvodina 8,95%; Crna Gora 4%; Makedonija i Kosovo po 2,55%), već narednih godina logika parcijalnih tržišta preovladava. U takvom režimu i privremeni uspjesi pojedinih pržionica bili su kratkog daha: zalihe bi planule jer je roba „odlazila“ u susjedstvo. Jedna pošiljka postajala je regionalni događaj, a razlike u pravilima (npr. vezivanje uvoza za izvoz) stvarale su neravnine koje su potrošači rješavali nogama — odlaskom tamo gdje kafe ima.

Nije kafa bila „najvažnija“ ekonomska stavka, gorivo, lijekovi, repromaterijali bili su objektivno kritičniji. Ali baš zato što je „mala“, a toliko prisutna, kafa je postala indikator. Ako država ne može održati redovan, relativno skroman uvoz nečega što je kulturno i emotivno važno, kako će onda riješiti velike stvari? U tom smislu, kafa je bila barometar povjerenja i svaki talas nestašice bio je „pad pritiska“ u javnom raspoloženju.

Karikature i novinski komentari nisu štedjeli sistem. Čuveni crtež „Kafederacija“ apostrofirao je apsurd: zemlja koja je gradila jedinstvo u raznolikosti pretvarala je kafu u administrativni labirint. Satira je, kao i često, bila prva forma javne terapije: smijeh na račun apsurda koji se, međutim, nije mogao riješiti šalom. Ekonomija traži devize, a devize su bile zauzete za sklanjanje većih prijetnji: dug, nafta, industrijska oprema.

U prvim mjesecima reforme pokušalo se zadržati logiku velikih kontingenata: čak 38 prerađivača i 22 uvoznika potpisali su samoupravni sporazum o zajedničkoj kupovini i raspodjeli. Ideja je bila zdrava (zajednički nastup = bolja cijena), ali se brzo raspala u praksi. Kroz prve tri godine osamdesetih iz mjeseca u mjesec smjenjivali su se napori i posustajanja, a 1982. se otvoreno razgovaralo o vraćanju saveznog režima. Do sistemskog povratka nikada nije došlo: fragmentacija je ostala na snazi, a nestašice su se, u valovima, vraćale do kraja decenije i reformi Ante Markovića.

Krajem decenije, paket reformi Ante Markovića, privremena stabilizacija i otvaranje ekonomije smanjili su „dramaturgiju“ oko kafe. Ali sjećanje je ostalo. Danas, kada jutarnju šoljicu uzimamo zdravo za gotovo, valja se prisjetiti kako je jedan napitak ogolio slabosti čitavog ekonomskog sistema. U osamdesetima se na kafi vidjelo sve: dug, deviza, cijena, granica, birokracija, red, nezadovoljstvo. Šoljica je možda mala  ali je tada nosila okus jedne velike krize.

Tekst je zasnovan na radu Đorđa Lalića: „Nestašica kafe u socijalističkoj Jugoslaviji u vreme ekonomske krize: ekonomski i sistemski uzroci”, uključujući podatke o obimu uvoza, cijenama, deviznim tokovima, administrativnim mjerama, raspodjeli po republikama i hronologiji nestašica; sve tvrdnje i brojke u članku izvedene su iz tog rada i pratećih arhivskih i novinskih referenci koje autor koristi.