„Kada bih se ja pitao, prvo što bih uradio bio bi digitalni rječnik bosanskog jezika, i taj plan postoji u Institutu za jezik, iako nije znano kad bi se to moglo dogoditi zbog objektivnih okolnosti. Valjalo bi uraditi i neke digitalne alate za učenje jezika, naročito za iseljeništvo, ali i za regiju. Kad je riječ o elektronskom korpusu bosanskog jezika, napomenut ću da je Institut prije nekoliko godina pokušao pokrenuti elektronsku platformu BEK tj. Bosanski elektronski korpus, ali on nije uspio zaživjeti zbog nepostojanja adekvatne informatičke podrške.“

S prof. dr. Alenom Kalajdžijom razgovaramo povodom izlaska knjige Na lahkom i mehkom jeziku bosanskom. Suglasnik h u bosanskom jeziku (Edicija „Ljiljan“, Zagreb, 2025) u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Umjesto kabinetske lingvistike, Kalajdžija nudi popularno-naučni, praktični priručnik: 130 jasno obrazloženih slučajeva koji pomažu nastavnicima, lektorima, novinarima i svima koji žele sigurno i dostojanstveno koristiti bosanski jezik. U pozadini je i veće pitanje. Koliko je jezik gradivna greda identiteta Bošnjaka.

BOSNA: Iz Predgovora zaključujemo da je h istodobno fonem i kulturni znak. Šta se, zapravo, “lomi” na tom slovu: norma, navika, simbolički status – ili sve troje? Možete li navesti primjer gdje je h presudno za razlikovnost bosanskog u odnosu na susjedne standarde?

KALAJDŽIJA: Moguće je da nisam baš tako kazao, ali ovo što ste zaključili ide u prilog tezi kako se fonemom h označava svojevrsni kulturni znak utisnut u jeziku. I kako je kazano u predgovoru, upotreba i simbolička vrijednost suglasnika h lakše se uočava u kontrastivnom posmatranju jezičkih identiteta s kojima bosanski jezik stoji rame uz rame. Ali, i ne samo to. Ovaj suglasnik nedvosmisleno ukazuje na trag bosanskog jezičkog identiteta koji je svoje mjesto našao u razgovornom jeziku, dijalektu, žargonu, normi i standardu, književnojezičkoj tradiciji specijalizirane bosanske jezičke matrice…

BOSNA: U knjizi radite s korpusom iz književnosti, medija, zakona, natpisa… prema kriterijima (etimologija, analogija, norma, potvrđenost u praksi). Gdje se, po vašem sudu, etimologija mora povući pred analogijom i živom upotrebom, a gdje je obrnuto?

KALAJDŽIJA: Lingvistički pristupi u sferi normativnog propisivanja mogu imati različite kriterije na kojima se uspostavlja jezički standard, odnoseći se u ovom konkretnom slučaju u samo jednoj fonetskoj jedinici, kakav je suglasnik h. Upravo zato, namjena ove knjige jeste u tome da bude normativni izvor, odnosno u namjeri da bude mogući izvor norme bosanskog jezika deskriptivnog tipa. Poštujući neka od uspostavljenih pravila i kriterija za opisivanje jezičke pojavnosti u formi metodologije izrade, kakvi su npr. pravilnost jezičkog iskaza, etimologija, analogija, ili potom jezičke pojavnosti u razgovornom stilu, dijalektima, žargonu, književnojezičkoj tradiciji, ispostavilo se da navedeni kriteriji igraju ključnu ulogu u interpretaciji pojedinačnih jezičkih tema i dilema iz sfere učenja maternjeg jezika uopće, zbog čega se u knjizi pokušavaju naći svojevrsne tačke „pomirenja“ između standarda i nestandarda, ali ne su smislu pomjeranja granica prema standardu, već u u smislu shvatanja jezika kao univerzalnog sredstva spoznajno-kulturne identifikacije.  

BOSNA: Ističemo boljku da lingvisti često ne umiju “prevesti” znanje na jezik koji razumije narod. Koji ste trik (ili princip) koristili da izbjegnete aparaturu koja ne komunicira, a da ne izgubite naučnu tačnost?

KALAJDŽIJA: Sve mi se čini da vrijeme čini svoje, odnosno iskustva, koja se vremenom talože u čovjeku, omogućujući širi ugao gledanja, dovode do saznanja da se o nekim naučnim pitanjima može govoriti i raspravljati iz perspektive naučnopopularanih interpretacija koje čine sukus živog i donekle emotivno obojenog narativa koji će biti prijemčiviji za širu čitalačku publiku i ne samo za ljude iz struke. Inače, jedno od važnih pitanja moderne nauke jeste upravo u tome da se „suhe“ naučne činjenice oplemene popularnim i živim, nekada figurativnim jezikom, što je bio jedan od ciljeva ove knjige. Pri tome, aparatura i metodologija zadovoljavaju elementarne aspekte naučnosti teksta, jer se pozivaju na izvore i građu, kao i zbog uspostavljene metodologije ovakve vrste lingvističkog istraživanja.

BOSNA: Koliko je, prema vašem iskustvu i uvidu, jezik gradivna odrednica bošnjačkog identiteta? Kako pomiriti ono što navodi prof. dr. Enes Duraković kao osjećaj “duga jeziku i kulturi” s uvidom da je bošnjačka kultura multicentrična i multilingvalna? Šta to praktično znači za Bošnjake u Hrvatskoj?

KALAJDŽIJA: Jezik zasigurno jeste jedan od najelementarnijih odrednica svake kulturne zajednice, i nema sumnje da kulturalno slojevit bosanski jezik čini okosnicu specifičnog bošnjačkog identiteta, koji se javlja kao spoj istočnih i zapadnih vrijednosti, tradicije i mentaliteta, kulturnog nasljeđa i kulture života. Svi ti spojevi tako se neposredno reflektiraju u životu jezika, koji je u stanju na neposredan način odražavati kompletan vanjezički svijet saobražavajući ga u jezičkom svijetu, imanentno definirajući vlastitu sliku stvarnosti. Otuda, dakako, postoji opravdana potreba, pa i sloboda, odabira u očuvanju vlastitog jezičkog identiteta, što je ne samo potreba bošnjačke zajednice u Hrvatskoj, već i u domovinskim zemljama, kako se to tako naziva kod nas, ali i dalje, gdje god obitivaju pojedinci i zajednice čiji je maternji jezik bosanski. Dug jeziku i kulturi ogleda se tako u nezaboravu vlastitosti, potom u očuvanju maternjeg jezika, izgradnji kulturne samobitnosti, koja će se, naročito u iseljeničkim zajednicama, čeličiti pod pritiskom drugih kultura, ali i to može biti pozitivan trend ukoliko postoji sačuvana baza vlastitog identiteta, na koji se mogu nadograđivati ostali elementi kulturnih i jezičkih utjecaja.

BOSNA: Uočavate li razlike u motivima, mehanizmima i posljedicama nijekanja bosanskog jezika u hrvatskoj i srpskoj politici? Molim vas da razdvojite pravni okvir vs. praksa (obrazovanje, javna uprava, mediji). Šta su tipični obrasci delegitimacije (npr. “BHS” kao eufemizam, preimenovanja, prešućivanje naziva standarda, urednička “prilagodba”). Kakve to efekte ima na nastavu i javnu upotrebu?

KALAJDŽIJA: Kad je riječ o nijekanju bosanskog jezika, moramo priznati da sama bh. i šira bošnjačka zajednica, a pod time mislim i na medije na bosanskom jeziku, kao i na ukupan javni prostor na bosanskom jeziku uopće, često glasno kukaju o negaciji bosanskog jezičkog identiteta, otvarajući na taj način još jedna vrata zlonamjernim politikama čiji je cilj poricanje ne samo bosanskog jezika, već i Bosne, pa i Bošnjaka. Pri tome, potpuno se zaboravlja šta je tzv. bošnjačka politika uradila na planu zaštite bosanskog jezika i sprečavanja diskriminacije nad Bošnjacima, ali i drugima, kojima je nametnuta politika negiranja i zabrane bosanskog jezika. Još veći paradoks ogleda se u tome da se bosanski jezik kao odraz slobode kulturne zajednice prihvata u susjednim zemljama i državama regije u kojima su Bošnjaci prepoznati kao element društvenog pluralizma, službeno i praktično priznajući se kao jedan od jezika, i gdje postoje mediji na ovome jeziku, nastava u školama, djelovanja kroz nevladin sektor u sferi upotrebe jezika i sl. Sve su to svojevrsni vanjski elementi utjecaja, a unutrašnji bi se mogli prepoznati kao oblik vlastitog autošovinizma, mada tako ne mora nužno biti, kad je posrijedi upotreba kovanice BHS, koja se javlja u nekim kantonima u Bosni i Hercegovini s tzv. bošnjačkom većinom. Dakako da prostora za negiranje tuđih identiteta nema, ali to ne smije biti u korist štete u razumijevanju bosanske jezičke vlastitosti, ili pak u površnom razumijevanju „sličnosti“ spomenutih jezičkih sistema.

BOSNA: Zašto bošnjačka politika zapušta bosanski jezik? Koji su, po vašem uvidu, strukturni razlozi zapuštanja, npr. izostanak strategije, budžetskih linija, kadrovske politike, mjerne arhitekture, digitalne infrastrukture? Nema bošnjačkog političara da neće reći „da mu je čuvanje bosanskog jezika jedan od prioritetnih zadataka“, ali u praksi vidmo da širi spektar bošnjačke kulture i identiteta tretiraju kao jetimče.

KALAJDŽIJA: Ako želite do kraja iskren stav o ovome pitanju, ja ću reći da je posrijedi neznanje. Ali ne neznanje koje podrazumijeva nesposobnost reagiranja na potrebe, već neznanje o tome šta bosanski jezik zaista predstavlja za državu Bosnu i Hercegovinu, za same Bošnjake, pa i za druge kojima je bosanski jezik maternji jezik. Da je svijest o važnosti bosanskog jezika u kontekstu jačanja kapaciteta same države snažnija, danas ne bismo bili na mapi slabije istraženih jezika koji se ne izučava izvan matične domovine, već bi katedre i lektorati bosanskog jezika imali ne samo političku podršku, već bi se ta ista politika borila da u zemljama gdje žive govornici bosanskog jezika ima još više bosnistike. Eklatantan primjer toga jeste npr. Katedra bosanskog jezika na Jedrenskom univerzitetu u Turskoj, koja je godinama tavorila bez bilo kakve podrške države ili kojeg drugog dijela državne strukture. Ovih dana pričalo se o Katedri bosanskog na Istanbulskom univerzitetu, pa je to prilika da vidimo koliko će političke instance iz Bosne i Hercegovine uraditi na jačanju rada i kapaciteta ove institucije, mada postoje išareti da bi se na tome planu zaista moglo nešto više učiniti. Nema nikakve sumnje da bi se katedre bosnistike trebale otvoriti u Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama. Da je bilo strategije, mi smo dosada trebali imati makar pet takvih katedri, ali ih nemamo. Sve to treba raditi na platformi zacrtanih dugoročnih ciljeva djelovanja, makar se to ne radilo na nivou države, jer postoje mehanizmi da tu ulogu posrednika imaju univerziteti u Bosni i Hercegovini koji već imaju studije bosnistike na svojim fakultetima.   

BOSNA: Ako vam nastavnik u Zagrebu, Rijeci ili Sisku sutra kaže: “Dajte mi tri brze, primjenjive aktivnosti iz knjige za čas od 45 minuta” – šta biste mu dali? (Molimo vrlo konkretno: korak‑po‑korak, s očekivanim ishodom učenja.)

KALAJDŽIJA: Iako neobično i neočekivano postavljeno, pitanje traži brz odgovor, shodno „brzim primjenjivim aktivnostima“. Otvorite bilo koju stranicu koja tretira neki fenomen u vezi s upotrebom suglasnika h u bosanskom, i obradite sadržaj. Taj sadržaj može biti interpretiran uz pomoć nastavnika, pa čak i u slučaju da se on možda lično ili pak jezički intimno ne slaže sa stavovima. Ali, i to može polučiti neke pozitivne ishode, makar se oni odnosili i na ono što se u moderno koncipiranoj nastavi upravo odnosi na ishode učenja.  

BOSNA: Koje razlike uočavate u bosanskom jeziku “u Bosni” i u dijaspori (npr. među Bošnjacima u Hrvatskoj)? Kako spriječiti da dvojezičnost postane izgovor za odustajanje od standarda, a istovremeno ne gušiti prirodnu varijantnost?

KALAJDŽIJA: Očuvanje jezika dugotrajan je proces, i stanje se ne može promijeniti brzo. No, zato postoje strategije kojima se definira utvrđeni sistem očuvanja jezika u iseljeništvu. Jasno je da je govornicima bosanskog jezika teže očuvati jezik u neposrednim i bosanskom jeziku bliskim jezičkim sistemima, ali to ne znači da je takav posao jalova rabota. Naprotiv, valja tu posebno istaći institucionalno učenje koje podrazumijeva adekvatnu opremljenost kadrovima, opremom, pomagalima, digitalnim alatima, adekvatnim udžbenicima. Međutim, ništa od toga neće biti uspješno ukoliko ne postoji usađen sistem vrijednosti u ljudima, kojima je stalo do učuvanja vlastitog jezičkog identiteta. Zato ključnu ulogu u očuvanju jezika, ali i drugih elemenata identiteta: nacionalne, kulturne i vjerske vrijednosti, ima porodica. Koja porodica bude držala do očuvanja jezičke, kulturne i nacionalne samobitnosti, takva može očekivati konkretan uspjeh, s već spomenutom institucionalnom nadogradnjom. U protivnom, sami nastavnici neće sami moći iznijeti ovaj emanet do kraja. Slično je i u drugim okolnostima u kojima se nastoji očuvati bosanski jezik.

BOSNA:  Šta su, iz vašeg iskustva, tri najtvrdokornije zablude u školama, medijima i svakodnevici (npr. u toponimima, imenima, izvedenicama)? Možete li ih razbiti kratkim, “prenosivim” objašnjenjima?

KALAJDŽIJA: Jedna od zabluda, s kojom se susrećem gotovo redovno u komunikaciji s ljudima, prvenstveno zbog infiltriranih nedobronamjernih nanosa, jeste pitanje odnosa bosanskog jezika i bošnjačkog naroda, zbog čega se često može čuti pitanje: „Ako je neko Bošnjak, zašto mu je onda jezik bosanski?“ Naravno da je odgovor jednostavan, ali ljudima treba dati objašnjenje. Korijenska leksema Bosn- poslužila je kao osnovica za izvođenje etnomima: Bosn-jak > Bošnjak, a ista ta osnova upotrebljava se i za izvođenje lingvonima: Bosn-ski > bosanski (jezik). Dakle, korijenska osnova riječi Bosna determinirala je druge izvedenice. I to nije ništa neuobičajeno, kao što je to slučaj s brojnim drugim primjerima takvih odnosa, npr. Ukrajina: Ukrajinac, ali jezik je ukrajinski, a ne *ukrajinački, te se u sličnim odnosima nalazi čitav niz primjera, da ih sada ne nabrajamo. Isto tako, na drugoj strani, često se u svakodnevnoj komunikaciji može čuti predominantna upotreba pridjeva srpski, npr. iako se on treba odnositi na kategoriju državnog karaktera, pa tako npr. Bošnjaci iz srbijanskog dijela Sandžaka nose srpski pasoš, umjesto, naravno srbijanski, ili se negdje obrati srpski ambasador, umjesto srbijanski jer srpski može imati neko drugo značenje, i sl. U školskom sistemu, naprimjer, gotovo da je nemoguće razbiti stereotip o tome kako je Benjamin Kallay, austrougarski činovnik, tobože uveo u službenu upotrebu bosanski jezik, zaboravljajući i ne znajući pri tome da se još za vrijeme osmanske uprave i Bosanskog vilajeta bosanski jezik i njegovo ime od 1867. koristi na području tog Vilajeta u zvaničnoj komunikaciji, pa se bilesi i u školama iz toga vakta uči bosanski, bez obzira na konfesionalno opredjeljenje učenika i nastavnika. Jedna od zabluda jeste i kovanica BHS, ali rasprava o njoj oduzelo bi mnogo prostora.

BOSNA: Šta nam nedostaje u digitalnoj infrastrukturi bosanskog (otvoreni korpusi, rječnici, provjeritelji pravopisa)? Ako biste sutra imali dobru grant‑liniju za Bošnjake bilo gdje na svijetu, koji biste digitalni alat razvili prvi, i zašto?

KALAJDŽIJA: Kada bih se ja pitao, prvo što bih uradio bio bi digitalni rječnik bosanskog jezika, i taj plan postoji u Institutu za jezik, iako nije znano kad bi se to moglo dogoditi zbog objektivnih okolnosti. Valjalo bi uraditi i neke digitalne alate za učenje jezika, naročito za iseljeništvo, ali i za regiju. Kad je riječ o elektronskom korpusu bosanskog jezika, napomenut ću da je Institut prije nekoliko godina pokušao pokrenuti elektronsku platformu BEK tj. Bosanski elektronski korpus, ali on nije uspio zaživjeti zbog nepostojanja adekvatne informatičke podrške. Prošle godine Institut je u saradnji s prof. dr. Vedadom Smailagićem s Filozofskog fakulteta ponovo pokrenuo aktivnost izrade elektronskog korpusa, te se može reći kako je ova nova baza krenula s radom i dodavanjem digitalne građe s anotiranim opisom leksema koje će se moći pretraživati.  

BOSNA: Šta je stvarno potrebno da se formira živa mreža nastavnika, lektora i novinara (web‑seminari, radne grupe, “jezički savjet sedmice”, otvoreni repozitorij primjera…)? Kako to institucionalno uvezati preko Sarajeva, Zagreba, Novog Pazara, Skopja…  šire dijaspore?

KALAJDŽIJA: Odgovor na pitanje teško je dati, posebno stoga što bi bilo potrebno institucionalno povezati govornike bosanskog jezika izvan Bosne i Hercegovine kroz matične mreže različitih vrsta društava. Mi u Bosni i Hercegovini čak imamo problem prohodnosti kroz kantone, koji kroje vlastite politike obrazovanja od kojih nastaju brojne administrativne prepreke i činovničke barijere. No, to nije neizvodivo, mada je za takvu vrstu posla potreban ogroman entuzijazam i volja svih relevantnih faktora koji mogu na to utjecati.

BOSNA: Kako razgovarati o razlikama među standardima (bosanski–hrvatski–srpski), a da razgovor ostane stručan i koristan, bez “jezičkih ratova”? Možete li ponuditi retorički okvir koji pomaže objasniti razlike bez konflikta?

KALAJDŽIJA: Zapravo, nije nužno pričati samo na nivou standarda, potrebno je govoriti o tim jezicima na nivou ukupnosti jezičkih sistema jer svaki pojedinačni jezik ima svoju vlastitu razvojnu putanju, svoju historiju, svoju kulturu, svoje organske idiome, svoje žargone, na kraju svoje govornike… Ti svojevrsni „ratovi“ prestat će onoga trenutka kada politički i društveni konteksti i jezičke politike prestanu obijesno i rigidno nasrtati na druge jezičke sisteme; dakle, potrebno je „malo“ volje do koje se ne može doći bez velikih i strukturnih promjena na nivou općih strategijskih politika društvenih sistema, jer je jezik kolateralna šteta političko-ideoloških belaja koja se prelamaju preko koljena, tačnije preko jezika. Put za izlazak iz ovakve situacije bio bi normalan kad bi se uvažavao princip nauke, princip slobode, princip prava, bez ustalasalih hegemonijskih tlačenja. Osim toga, govornici bosanskog jezika, u konkretnom slučaju odnosa prema govornicima susjedno neposrednih jezika, moraju imati malo više samopoštovanja i znanja o vlastitosti jezičkog identiteta. Mislim da se na tome planu nešto i uradilo, ali nije dovoljno. Zasada, dobro bi bilo iskorijeniti vlastite zablude o vlastitom jeziku, pri čemu se uklanjanje tih nevolja počinje ispred svoga praga, i na način institucionalnog rada, ponajprije u obrazovanju, a potom i u zakonu, slobodi jezičkog izbora, medijima i drugim vrstama mogućih poluga djelovanja.    

BOSNA: Je li suglasnik h uvod u širu seriju (npr. leksik bosanskih posebnosti, onomastika, standard u javnoj upotrebi)? Koji bi bio vaš naredni naslov i koji problem biste voljeli “očistiti” na isti, praktičan način?

KALAJDŽIJA: Dosada je kroz različite medije objavljeno preko 300 pojedinačnih jezičkih pitanja namijenjenih široj čitalačkoj i zainteresiranoj publici. Plan je nastaviti raditi na tome planu i dalje, pa i u smjeru ponovne revalorizacije dosadašnjih tekstova koji mogu biti barem još nekolike knjige. Možda se moglo primijetiti: u mojim tekstovima jeziku se prilazi integralno, a ne samo kao standardu, tako da pitanja do kojih se dolazi iz rudnika jezičke svakodnevnice traže svoje adekvatne odgovore, bez obzira iz koje sfere upotrebe jezika dolaze. Mislim da bi se u dogledno vrijeme mogle sačiniti još nekolike publikacije konceptualno sličnih knjizi Na lahkom i mehkom jeziku bosanskom. A koji će naslov imati, to mi nije poznato. Kako bi se to kazalo u našem narodnom govoru i razgovoru: „Bože, zdravlja!“