Danas Srbija, bez sumnje, predstavlja najveći destabilizirajući faktor u regionu. Srpski lideri, a posebno predsjednik Aleksandar Vučić, često spominju ideju „srpskog sveta“. Ovaj koncept podrazumijeva da etnički Srbi koji žive izvan današnjih granica Srbije — poput onih u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori — zaslužuju poseban status ili čak direktnu zaštitu Beograda.

Ove godine obilježava se 30. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je okončao rat u Bosni i Hercegovini — sukob koji je dominirao naslovnicama u prvoj polovini 1990-ih. Tri decenije kasnije, Balkan, smješten u jugoistočnoj Evropi, i dalje predstavlja glavno područje nedovršenog posla kada je riječ o euroatlantskim integracijama. Dok su neke zemlje iz regiona pristupile ključnim zapadnim institucijama poput EU i NATO-a, druge su i dalje izvan tog okvira. Srbija, Bosna i Hercegovina i Kosovo nisu članice ni Evropske unije ni NATO-a. U međuvremenu, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija jesu članice NATO-a, ali još čekaju članstvo u EU. Posljednjih godina ostvaren je vrlo mali napredak u pogledu njihovih pristupnih perspektiva.

Kao rezultat toga, ovo područje i dalje predstavlja izvor nestabilnosti — ne samo za Evropu, nego i za širu transatlantsku zajednicu. Osim Ukrajine, nijedna druga regija ne predstavlja tako uporno geopolitičko pitanje za Evropu.

Ovo nije samo evropski problem. Nakon nasilnih ratova 1990-ih koji su pratili raspad Jugoslavije, Sjedinjene Američke Države su imale odlučujuću ulogu u stabilizaciji Balkana — kroz mirovne snage, stalni diplomatski angažman i, na kraju, Dejtonski sporazum. Tada je Washington prepoznao da bi nestabilnost na Balkanu mogla brzo prerasti u širi sukob. Danas, međutim, i SAD i Evropa djeluju nevoljno — ili možda nesposobno — da se ozbiljno angažuju u regiji. Nedostatak strateške pažnje stvorio je vakuum.

Danas Srbija, bez sumnje, predstavlja najveći destabilizirajući faktor u regionu. Srpski lideri, a posebno predsjednik Aleksandar Vučić, često spominju ideju „srpskog sveta“. Ovaj koncept podrazumijeva da etnički Srbi koji žive izvan današnjih granica Srbije — poput onih u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori — zaslužuju poseban status ili čak direktnu zaštitu Beograda.

Takvo razmišljanje ima opasne implikacije za krhki mir u regionu. Bosna i Hercegovina, sa svojom kompleksnom unutrašnjom strukturom i srpskom entitetom Republikom Srpskom, posebno je ranjiva. Kosovo se također suočava s povremenim tenzijama. Crna Gora, iako stabilnija, proteklih godina prolazi kroz političke turbulencije koje često imaju etničku pozadinu.

Vrijeme je da se Zapad ponovo ozbiljno angažira na Balkanu. NATO i EU trebaju osmisliti jasne strategije i realne planove za članstvo, prilagođene specifičnostima svake zemlje. Donosioci odluka moraju povratiti vjerodostojnost ideji da su integracije moguće — ne samo puka aspiracija. I sviđalo se to predsjedniku Donaldu Trumpu ili ne, SAD će i dalje imati ulogu — kao i od 1990-ih. Njegova prva administracija ostvarila je skroman, ali stvaran napredak u regionu. Jedno od važnijih postignuća bilo je posredovanje u djelimičnom sporazumu o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, poznatom kao Vašingtonski sporazum iz 2020. Drugo značajno postignuće bila je konačna rezolucija dugogodišnjeg spora oko imena između Grčke i Sjeverne Makedonije, što je otvorilo put za prijem ove zemlje u NATO. To, zajedno s članstvom Crne Gore u NATO-u iz 2017, označilo je veliko proširenje saveza na Zapadnom Balkanu tokom Trumpovog prvog mandata — korak koji je ojačao regionalnu sigurnost i smanjio prostor za ruski utjecaj.

Trump, koji je sada ponovo u Bijeloj kući, učinio je globalnu diplomatiju ključnom temom svog drugog mandata. Pokazao je interes za posredovanje u prekidima vatre i mirovnim sporazumima u sukobima od jugoistočne Azije do centralne Afrike. Balkan bi trebao biti na toj listi. Trideseta godišnjica Dejtonskog sporazuma treba biti trenutak za refleksiju, ali i za obnovu posvećenosti. Uspjeh Dejtona nikada nije trebao biti kraj priče. On je trebao označiti početak dugoročnog procesa političke normalizacije, ekonomskog razvoja i euroatlantskih integracija.

Nažalost, taj proces je zastao. Ali još uvijek nije kasno da se posao dovrši. Dok su Washington, Brisel i London s pravom fokusirani na Ukrajinu, ne smiju zanemariti drugi dio Evrope s dugom historijom nestabilnosti — i ogromnim neiskorištenim potencijalom. Stabilan, siguran i integriran Balkan ojačao bi cijelu euroatlantsku zajednicu. Također bi poslao snažnu poruku protivnicima da je Evropa ujedinjena, otporna i predana dovršetku posla koji je započet prije 30 godina u Dejtonu.

(The New Arab)