Političke partije u Beču svjesne su da bi svaki pokušaj ograničavanja roditeljskog izbora mogao izazvati pobunu srednje klase. Zato obrazovne vlasti polažu nade u tzv. Chancenindex, indeks šansi. Riječ je o modelu prema kojem škole s „težom“ učeničkom populacijom dobijaju dodatna sredstva i osoblje
U bečkim osnovnim školama već godinama se oblikuje neformalna hijerarhija: u jedne škole upisuju se djeca iz obrazovanijih slojeva, u druge mahom migranti i oni iz socijalno ugroženih porodica. Iako su vrata javnog školstva službeno otvorena jednako za sve, u praksi je nastala duboka podjela koja se ogleda već na prvim razredima.
Na pojedinim adresama gotovo da nema jezičkih prepreka, dok drugdje više od polovine đaka spada u kategoriju tzv. „izvanrednih učenika“, odnosno onih koji zbog nedovoljnog znanja njemačkog jezika ne mogu pratiti nastavu u punom kapacitetu. Analiza Zelenih, bazirana na upitu gradskoj vladi, pokazala je da se neravnomjernost javlja i unutar istih bečkih okruga.
Za djecu migranata, koja često potječu i iz socijalno depriviranih porodica, ovo znači dvostruki teret: manjak podrške kod kuće i nedostatak jezičkih uzora u razredu. Stručnjaci naglašavaju da bi upravo prisustvo djece iz njemačkojezičnih porodica moglo imati snažan pozitivan efekat, jer bi bila „lokomotive“ koje vuku ostale naprijed.
Ovakva segregacija donekle je odraz urbanog pejzaža. Beč je, zahvaljujući mješovitim socijalnim stanovima, doduše raznovrsniji od mnogih metropola, ali i dalje postoje kvartovi u kojima dominiraju imućni ili siromašniji, domaći ili doseljenički slojevi. Još jasnije se to vidi kada dvije škole dijeli tek nekoliko stotina metara, a između njih stoji ogromna razlika u socijalnoj i jezičkoj strukturi učenika.
Ključni faktor je sistem dodjele mjesta: roditelji imaju pravo naznačiti školu koju žele. U većini slučajeva taj zahtjev se ispunjava, a tek kada je potražnja veća od ponude uvode se dodatni kriteriji, blizina kuće ili činjenica da starije dijete već pohađa tu školu.
Roditelji obrazovanih slojeva ovu mogućnost koriste sistematski, oslanjajući se na višegeneracijsku „usmenu predaju“ o tome koja škola vrijedi, a koju treba izbjegavati. Migrantske porodice, pak, često nemaju ni dovoljno znanja ni interesa da se bave tim pitanjem, pa završavaju u „preostalim“ školama.
Jedna od ideja jeste povratak obaveznih školskih okruga, tzv. Sprengela, prema kojima bi djeca išla isključivo u školu najbližu mjestu stanovanja. Međutim, iz bečke Direkcije za obrazovanje upozoravaju da bi se time problem mogao produbiti. Ako bi neka škola imala lošu reputaciju, srednjeklasne porodice bi radije mijenjale kvart nego da prihvate takvu ustanovu.
Zeleni zato predlažu kompromis: roditelji bi mogli navesti tri do pet škola, a vlast bi odlučivala na osnovu kriterija jezičke i socijalne raznolikosti. No, već sada se predviđa da bi roditelji zaobilazili škole s visokim udjelom djece migranata, pa bi bila potrebna i geografska ograničenja.
Istraživanja Instituta za više studije (IHS) pokazuju da sastav razreda itekako utiče na uspjeh. Najviše profitiraju djeca iz slabijeg socijalnog okruženja kada su u kontaktu s „jačima“. Ali i obrnuto vrijedi: ako se u razredu okupe samo oni s težim startnim pozicijama, čak i djeca iz obrazovanijih porodica postižu slabije rezultate.
Političke partije u Beču svjesne su da bi svaki pokušaj ograničavanja roditeljskog izbora mogao izazvati pobunu srednje klase. Zato obrazovne vlasti polažu nade u tzv. Chancenindex, indeks šansi. Riječ je o modelu prema kojem škole s „težom“ učeničkom populacijom dobijaju dodatna sredstva i osoblje.
Beč je danas grad u kojem obrazovna mapa razotkriva tihe granice društva. Dok jedni roditelji aktivno biraju i štite obrazovne privilegije svoje djece, drugi su osuđeni na preostale opcije. Rasprava o tome treba li roditeljima oduzeti dio slobode izbora otvara važno pitanje: kako pomiriti jednakost šansi s realnošću socijalne segregacije?
IZVOR: Der Standard
