Nawar Ghanim Murad u Zagrebu je još od 2011. Došao je da bi nastavio školovanje, sada je doktorand na Odsjeku za lingvistiku. Kao prevoditelj je angažiran i za izbjeglice i tražitelje azila s arapskog govornog područja

Fotografije: Stipe Majić

Nawar Ghanim Murad, 38-godišnji Iračanin, u Zagrebu je još od 2011. Došao je da bi nastavio školovanje, što u vlastitoj zemlji nije mogao. Upisao je diplomski studij anglistike, smjer lingvistike, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sada je doktorand na Odsjeku za lingvistiku na istom fakultetu. Zaposlen je kao turistički vodič i prevoditelj u turizmu. Kao prevoditelj je angažiran i za izbjeglice i tražitelje azila s arapskog govornog područja, u Društvu za psihološku pomoć DPP-u i u Centru za djecu, mlade i obitelj MODUS.

BOSNA: Zašto baš Hrvatska, zašto Zagreb?

MURAD: Zato jer sam ovdje dobio najefikasniju komunikaciju ikada. Kad sam počeo slati mailove za Filozofski fakultet bili su nevjerojatno ekspresni s odgovorima, dali su mi sve opcije, sve mogućnosti, linkove, objasnili proceduru, itd. Također, ovdje sam našao taman to što sam htio studirati! Isto tako, Hrvatska nije tako daleko od Iraka kao druge zemlje, zatim mi je povijest sveučilišta u Zagrebu bila jako privlačna. Ipak je to više od 350 godina! To je bogata povijest. U Iraku sam studirao na učiteljskom fakultetu, smjer anglistike, pa sam nastavio u Zagrebu. Upisao sam anglistiku, smjer lingvistike.

Sad sam na doktoratu. Tema je: negacija. To je još u razgovorima s mentorom, upravo sam završio nacrt. Za diplomski studij sam radio isto, negaciju, pa sam nastavio i na doktorskom. Negacija je jedan od najvažnijih aspekata jezika. Komunikacija je jako bitna. Razlikuje se od komunikacije među životinjama, zato što mi kao ljudi možemo negirati, reći da nešto nismo napravili, dok ostali to ne mogu. Negacija je znak koliko smo pametni da možemo reći da je nešto postojalo ili nije postojalo. Zanimljivo je da u arapskom jeziku ima jako puno negacija, artikala za negaciju koji se mogu koristiti za razne funkcije. Dugačka je to priča…

BOSNA: Prvi dojmovi u Hrvatskoj? Niste znali jezik, sad govorite izvrsno! Što vam se svidjelo ili nije?

MURAD: Meni je prvi dojam bio jako ugodan. Sjećam se, prije slijetanja, kroz prozor aviona gledao sam grad. Bio je to jako, jako mali grad i još se uvijek sjećam krovova, bili su narančaste boje. To mi je bilo zanimljivo i lijepo. Isto tako mi je bilo zanimljivo koliko je grad zelen i još uvijek je. Fascinantno je što je tako malen, a ipak je glavni grad i ima jako puno sadržaja. Bilo mi je jako ugodno, čak i tada kada nisam govorio hrvatski. Govorio sam engleski i bio sam primljen na jako lijep način. Puno ljudi je bilo jako ljubazno. Kada bi vidjeli da lutam s kartom grada, da gledam kamo ću i kako, uvijek bi mi ponudili pomoć. U početku nisam imao stan nego sam skoro dva mjeseca živio u hotelu, onda sam kasnije našao i stan, pa promijenio i našao drugi u kome sam i dandanas.

S ljudima sam od početka imao jako pozitivno iskustvo, nije bilo odbojnosti prema meni kao strancu. Sve najbolje o tome! Družio sam se sa svima i mislim da prihvaćanje ovisi o osobi. Kakav imaš karakter, to možeš reflektirati prema ostalima. Kroz samog sebe. Uvijek me pitaju kako doživljavam razlike između Iraka i Hrvatske. One postoje, naravno, ali ja uvijek preferiram fokusirati se na sličnosti. Mislim da smo jako slični po mnogočemu, po mentalitetu, po običajima, temperamentu. Nalazim jako puno toga u svakom smislu.

Mislim da mi, ustvari Iračani, da ne govorim taj „mi/vi“, dakle, Hrvati i ljudi sa Bliskog istoka, puno su bliži po mentalitetu nego Hrvati i ostali u Europi, čak i po običajima. Evo, prije nekoliko dana smo slavili dolazak (jezidske) nove godine. To nije u isto vrijeme kao u Hrvatskoj nego 16. travnja, ali ipak. Mi tada farbamo jaja kao što je ovdje za Uskrs. U Iraku radimo jednu vrstu kolača koja se zove kleča, a u Hrvatskoj ima hrana sličnog naziva. Također, u dijelu Iraka iz kojeg dolazim imamo i sličnu klimu, mediteransku. To je sjeverni dio Iraka, od Mediterana udaljen nekih 700 km.

Volim hrvatsku hranu. Ovdje je sve jako fino. Osim što je Zagreb zelen, mislim da je grad jako čist iako ima puno vike oko toga. Nema smeća na cesti. Zagreb je i jako siguran grad, što je za mene jako bitno, za svakoga. Nije jako velik, ima oko milijun stanovnika i to mi taman paše! Grad po mojoj mjeri! Sviđa mi se da, kad je lijepo vrijeme, mogu koristiti bicikl. Eto, velika ljubav! Jedina stvar koju ne volim u Zagrebu je to što zimi ne podnosim hladnoću. Nisam se na to navikao. Odrastao sam u Iraku, tamo je toplije. Samo tijekom zime mi to smeta, ali ne grad, nego klima. Svugdje mi je lijepo. I moj kvart, Botinec, pa Novi Zagreb, Centar…Svaki kvart ima nešto posebno. Botinec je najkulturniji kvart u gradu, jer, eto, moja ulica se zove po Marku Maruliću, a i druge su po slavnim piscima!

Upućen sam u povijest Hrvatske, položio sam taj ispit jer sam učio za turističkog vodiča, tako da dobro poznajem mnoge stvari iz hrvatske povijesti i kulture. Kad sam došao, uz studij sam počeo raditi prvo kao turistički pratitelj, a onda sam položio i za vodiča. Volim taj posao, jako volim raditi s ljudima, volim putovanja, ugodne su atmosfere. Mislim da Hrvatska ima jako puno toga što može ponuditi cijelom svijetu, da dođu, da vide, puno toga ima fascinantnoga i volim biti dio te priče. Ima puno priča koje su lijepe.

BOSNA: Povijest Iraka je burna. Česti ratovi, društvene promjene, promjene vlasti. Dolaskom ISIL-a na vlast godine 2014. došlo je do velikog preokreta, najvećeg u novijoj povijesti zemlje. Šta se događalo s vašom obitelji?

MURAD: O tome ću govoriti kroz osobnu priču, što je to značilo za moju obitelj. Ja sam bio već u Hrvatskoj jer sam došao 2011., kad je u Iraku još donekle vladao mir. Moja obitelj je živjela na području gdje je situacija još bila u redu. Kasnije je ISIL preuzeo grad Mosul. Mi smo živjeli nedaleko i postalo je jako opasno. Moja obitelj je pripadala vjerskoj manjini, jezidima, za koju ISIL-ovci nisu imali nimalo tolerancije. Kad je počeo napad, sve se odigralo vrlo brzo, u roku od nekoliko sati. Ljudi su imali vrlo malo vremena na raspolaganju da napuste svoje domove, da pobjegnu ako hoće sačuvati živu glavu. Moji roditelji su imali nešto novca, zlatnine. To je, uz dokumente, bilo jedino što su mogli uzeti sa sobom. Sve drugo, predmeti, slike, uspomene, sve je ostalo. Naša kuća tamo još je uvijek prazna, nitko ne živi unutra, ali je potpuno očišćena od svega što je bilo, potpuno opljačkana. Slike, ne samo moje obitelji nego cjelokupnog stradanja, jako su tužne. Grad je oslobođen, nema više terora, vlada mir, ali isto tako kad se doživi nešto tako što se tada desilo, kad se u svega nekoliko sati srušilo sve što je bilo, koliko netko može biti siguran da opet neće biti tako nešto, da se neće ponoviti. Pokazalo se da je tako nešto moguće.

Jezidi su bili najviše na meti, najviše su stradali zato što su za ISIL-ovce bili kjafiri, što znači nevjernici. Za njih je bilo određeno da ne smiju živjeti, nije bilo nikakve tolerancije. Bilo je i drugih vjerskih manjina, no oni su prema njihovom shvaćanju mogli živjeti, ali su morali platiti, dati novac. Za jezide to nije vrijedilo, oni nisu smjeli niti živjeti, morali su nestati. Na temelju toga su oteli šest tisuća jezidskih žena, koje su silovane i prodane u roblje. Od toga se vratilo manje od tisuću i ne zna se što je bilo s drugima. Dakle pet tisuća osoba je nestalo! Muškarci su odmah ubijani, a žene su išle na prodaju. ISIL je radikalna sila koja prihvaća samo one koji prihvaćaju samo njihovu ideologiju. Sada u Iraku ima još jezida i iračka vlada hoće pokazati neku toleranciju, ali ne znam koliko za njih tamo ima tamo sigurnosti. Uvijek se može nešto desiti. Moja obitelj je u Njemačkoj, trenutačno se nitko nema namjeru vratiti zato što svi rade, imaju svoj život, djeca su u školama. Ali tko zna za kasnije…

Jezidizam je stara vjera iz vremena Mezopotamije, sada manjinska vjera u Iraku. Jezidi imaju jednog Boga, a poštuje se i Svjetlo, ono koje dolazi od sunca i ono koje dolazi od vatre, jer daju svjetlost i toplinu, omogućavaju život. Jezidi nisu striktni oko vjere, no imaju svoje običaje koje održavaju. To je više stil života nego vjera. Slave se razna događanja na jako veseli način, ima puno glazbe i plesa uz te rituale i tako. Nedavno smo imali proslavu dolaska nove godine 6775. što je predstavljeno u zagrebačkom književnom klubu Booksa! Jezida u svijetu ima oko milijun, u Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, a u Iraku je nakon svih nedaća ostala oko polovica od toga.

BOSNA: A tko su Iračani?

MURAD: Narod koji datira još iz vremena Mezopotamije i na dalje. Ljudi koji su živjeli tamo, dolazili novi, miješali se, odlazili. Trenutačno su najbrojniji Arapi, ali ima i drugih nacionalnosti – Kurdi, Šabaki, razne vjerske i etničke grupe koje su u Iraku još dan danas i imaju status nacionalnih manjina. Većina stanovnika su Arapi, prevladala je vjera, pa jezik, pismo. U Iraku se još govori nekoliko starih jezika iz vremena Mezopotamije. Nisu službeni jezici, ali se još uvijek koriste. Neoaramejski, asirski, mandejski. Ima još ljudi koji ih govore, ali malo. Ja znam klinasto pismo! Nije teško. Nauče se slova kao i u svakom drugom pismu. Može se crtati, to su posebni znakovi. Treba vježbati. Ako ne vježbam onda zaboravim.

BOSNA: Stara mezopotamska kultura, stari gradovi, koliko je toga utkano u povijest čovječanstva! I koliko je toga uništeno tokom ISIL-ove strahovlade?

MURAD: Jako puno toga je na žalost otišlo, ali je i ostalo nešto, jer dok je Irak bio pod embargom nisu baš puno kopali. Jako puno toga je srušeno, ali ima mjesta gdje se zna da ima nešto, no nije još dotaknuto. ISIL-ovci su ciljano rušili, da se zatre kultura koja je bila prije njih, da oni budu na počelu svega. Sad je krenula obnova i kad kopaju uvijek nešto nađu. Koliko god da smo izgubili od stare Mezopotamije, još uvije ima jako puno toga. Jako volim povijest Mezopotamije, ali volim i druge povijesti, povijest Hrvatske. Učio sam o tome. Svaki narod, svaka povijest ima nešto zanimljivo gdje ljudi mogu biti ponosni na to. Ja ne mogu biti ponosan više nego što je to jedan Hrvat.

BOSNA: Kad ste zadnji put bili u Iraku, koji su dojmovi?

MURAD: Bio sam nekoliko puta, zadnji put prije 4-5 godina. Rođen sam u Ninivi, to je veliko područje, manje područje se zove Ravnine Ninive, a mjesto Bašika. Moj grad zovu još i Mali Irak, zato što tamo oduvijek žive razni ljudi – kršćani, jezidi, muslimani od šijita do sunita, Arapi, Kurdi, Šabaki. Svi su tamo.

Uvijek idem kad trebam nešto obaviti. Ne ostajem dugo. Ali odrastao sam tamo, proveo mladost, još uvijek imam prijatelje Vidimo se kad dođem, no na kratko. To nije više isto. Ne idem u Irak da bi posjetio nekog. Svaki put kad sam išao bilo je to s nekim ciljem, da nešto riješim. Moji posjeti Iraku su jako kratki, ali ne zbog ružnih dojmova, nego zato što uvijek jedva čekam da se vratim u Zagreb. Imam i jako lijepe uspomene, djetinjstvo, puno stvari koje su pozitivne. Negativne stvari koje su se desile ja nisam vidio. Moja obitelj je kroz to prošla, ja sam bio u Zagrebu. I bio sam zabrinut, ne mogu opisati svoj strah! U početku nisam znao što je s njima, gdje su, ali smo se ipak uspjeli povezati telefonima. Moji su svi otišli na sjever. Ja sam jedini u Hrvatskoj. Često se posjećujemo. Ja idem k njima ili oni dođu u Zagreb.

BOSNA: Kako je u Iraku danas? Teško se živi, puno toga nedostaje, mladi nemaju posla; to se može saznati iz medija.

MURAD: Rat je bio od 1980. pa do danas. Treba jako puno uložiti u to da se život vrati u normalu. Ljudi su željni života, da naprave nešto lijepo u mjestu gdje žive, da se osjećaju ugodno i sigurno. Snalaze se s onim što imaju, od alata, materijala, da naprave nešto za život. Ne može se računati na državu u svemu. Radi se nešto da se život normalizira, ali na Bliskom istoku nikad ne znaš što će biti. U Iraku je trenutačno mirno, a do kad to nitko ne zna, kao ni to kad će opet netko imati svoje interese

BOSNA: Organizirali ste zanimljive kulturne događaje u Zagrebu, predstavljali ste običaje Iraka, kulturu, bio je i kraći filmski ciklus.

MURAD: Uvijek sam za kulturu, jer vjerujem u miran način komunikacije. Vjerujem da kroz kulturu možemo ne samo puno naučiti, nego isto tako upoznati jako puno stvari koje će nam dati priliku da razumijemo drugačije perspektive na miran način, da se možemo postaviti na mjesta onih koje ne razumijemo najbolje. Zato vjerujem u kulturu, aktivan sam u kulturi. Mislim da na kulturnom putu možemo stvoriti jako puno, napisati i razvijati puno lijepih stvari… To nam olakšava život, daje nekakav začin svemu, kao kad kuhaš hranu – bez začina to nije isti okus. Kultura je taj začin za naš život. Dodaje jako ugodne okuse da svima bude ljepše.

Kulturne događaje organiziram u partnerstvu sa Živim ateljeom DK. Vjerujem u viziju, misiju koju ima Živi atelje DK. To je mjesto gdje je živjela u radila umjetnica Vera Dajht-Kralj, njen atelje i nakon što nas je 2014., na žalost, napustila, bila je dilema zatvoriti atelje ili pomoći da na neki način ostane živ. Odlučili su moji kolege, mi svi, da taj atelje ostane, da bude živ, da bude mjesto za mlade umjetnike, za one koji žele raditi, koji žele kroz umjetnost stvoriti zajednicu, liječiti rane. Tamo ima prostora za sve koji na život gledaju pozitivno i kroz umjetnost šalju lijepu poruku. Tamo se uči kako možemo jedni prema drugima biti tolerantni i ne samo to, nego kako možemo kroz umjetnost postati bolji. Ja uvijek vjerujem da je upravo kroz umjetnost to moguće!

BOSNA: Kakvi su planovi za budućnost, nakon završetka doktorskog studija? Hoćete li krenuti nekud dalje?

MURAD: Ne. Meni je jako, jako dobro, volim svoj život, volim Zagreb, imam puno prijatelja. Tu sam. Ne planiram ići…