Naslijeđe Britanskog Raja: Sporna granica Afganistana i Pakistana

Granica povučena u doba Britanskog carstva i danas određuje sudbinu miliona ljudi. Durandova linija, koja dijeli Afganistan i Pakistan, nikada nije bila prihvaćena na terenu, a postala je trajni izvor sukoba, nasilja i političkih kriza. Od kolonijalnih ratova i podjele Indije do Talibana, terorizma i zračnih udara, ova sporna granica ostaje jedna od najopasnijih tačaka savremenog svijeta

Pogranična područja između Afganistana i Pakistana stoljećima su prostor stalnih potresa, nasilja i geopolitičkih eksperimenata velikih sila. Danas, više od jednog stoljeća nakon što je povučena tzv. Durandova linija, taj pojas planina i dolina ponovo se pokazuje kao jedno od najopasnijih mjesta na svijetu, granica koja nije riješila nijedan problem, ali je proizvela bezbroj novih.

Početkom 19. stoljeća, nakon što je Britansko carstvo učvrstilo kontrolu nad južnom Azijom, u Londonu i Kalkuti se razvila gotovo opsesivna bojazan od velikog euroazijskog sukoba. Ključno pitanje nije bilo samo kako zaštititi Indiju, “dragulj u kruni”, nego i od koga. Treba li strahovati od Perzije, čiji su jezik i administrativni modeli bili duboko ugrađeni u kolonijalno upravljanje? Ili od Ruskog Carstva, čije je neumoljivo širenje prema istoku izgledalo nezaustavljivo?

U tom kontekstu Afganistan je postao centralno bojište tzv. “Velike igre”. Britanske snage, često sastavljene od kolonijalnih trupa, a ne regularne britanske vojske, ulazile su u zemlju i iz nje izlazile kroz niz katastrofalnih kampanja. Tri anglo-afganistanska rata (1839–1842, 1878–1880. i 1919.) ostali su zapamćeni po svojoj uzaludnosti i krvavim porazima. Upravo ta kombinacija vojne arogancije i političke zaslijepljenosti stvorila je plodno tlo za mitologiju i književne obrade, od Kiplingovih priča do propagandnih slika herojstva na platnima. Lik vojnog ljekara Williama Brydona, jedinog preživjelog iz povlačenja iz Kabula 1842. godine, koji je na izmučenom konju stigao do Jalalabada, postao je simbol pogubne logike imperijalne politike.

Opsesija Afganistanom, tačnije paštunskim plemenima koja su živjela duž Hindukuša, natjerala je Istočnoindijsku kompaniju, a potom i britanske vicekraljeve, da pokušaju “ukrotiti” prostor koji su smatrali divljim i nepredvidivim. Tokom 1890-ih, u sjeni stalnih sukoba s Paštunima i rivalstva s Rusijom, London je posegnuo za rješenjem koje je smatrao trajnim: povlačenjem čvrste granice.

Ključni trenutak bio je novembar 1893. godine, kada je Sir Henry Mortimer Durand ispregovarao sporazum s emirom Abdurom Rahmanom Khanom. Dogovor je Britanskom Raju osigurao nejasno definiranu, ali strateški važnu liniju razgraničenja, uz finansijske i političke ustupke Kabulu. Ta linija, povučena bez obzira na etničke, plemenske i društvene realnosti, presjekla je paštunski prostor napola i time posijala dugotrajno neprijateljstvo.

Prije dolaska Britanaca, prostor današnjeg Afganistana bio je krajnja granica Mogulskog carstva i stalno poprište perzijsko-afganistanskih nadmetanja. Uspon dinastije Durrani krajem 18. stoljeća dao je Afganistanu obrise državnosti kakve, u osnovi, poznajemo i danas. No britanske “napredne strategije” iz kasnog 19. stoljeća pretvorile su granicu u militarizirani pojas: niz utvrda na planinskim grebenima, posade sastavljene od “najtvrđih” vojnika, često Sikhâ, i skupi sigurnosni aparati koje je samo kolonijalna administracija mogla finansirati.

U širem smislu, Durandova linija nije riješila nijedan problem koji su britanski upravitelji željeli ukloniti. Paštunski otpor nije nestao, a ruska prijetnja nikada se nije materijalizirala onako kako se strahovalo. Ta besmislenost postala je još očiglednija nakon podjele Indije 1947. godine. Novi Pakistan preuzeo je kolonijalnu granicu i stanovništvo s njene “pogrešne” strane, dok Afganistan, monarhija, a potom i republika, nikada nije priznao legitimitet Durandove linije.

Tokom cijelog 20. stoljeća, bez obzira na revolucije i promjene režima, Kabul je zadržao isti stav: južna granica je neprirodna i mora biti poništena. Povremeni oružani incidenti, diplomatske krize i poticanje lokalnog otpora postali su konstanta. Pakistan je, s druge strane, zadržao kolonijalne metode kontrole, lokalne milicije, teško naoružane ispostave, a od 2017. i ambicioznu dvostruku žičanu ogradu dugu oko 2.400 kilometara, iako planinski teren ostavlja brojne praznine.

Nakon povratka Talibana na vlast u augustu 2021. godine, situacija se dodatno pogoršala. Neriješena granica postala je izvor sve češćih oružanih sukoba, dok je Islamabad iskoristio međunarodnu izolaciju Kabula za masovne deportacije afganistanskih izbjeglica. Istovremeno, Tehrik-e-taliban Pakistan (TTP) pronašao je utočište s druge strane granice i pokrenuo val terorističkih napada unutar Pakistana. Do jeseni ove godine, razmjena optužbi i nasilje eskalirali su u otvorene zračne udare, zaustavljene tek u posljednjem trenutku diplomatskom intervencijom.

Durandova linija danas razdvaja dvije države koje se međusobno ne priznaju politički ni sigurnosno, s dramatičnom demografskom i vojnom asimetrijom oko 45 miliona Afganistanaca naspram 240 miliona Pakistanaca, od kojih jedna posjeduje i nuklearni arsenal. Ono što je nekada bila kolonijalna improvizacija pretvorilo se u jednu od najopasnijih granica savremenog svijeta, opterećenu naslijeđem prošlih stoljeća i prijetnjom novih ratova.

IZVOR: History of War