Hasanaga je pod jakom pratnjom od sto pedeset Arnauta sproveden u Sarajevo, potom, po valijinom naređenju zajedno s grupom krivaca u kojoj bješe i dubički kapetan Mehmed-beg Cerić, upućena u Vučitrn da mu sudi veliki vezir. Za kapetana Murat-bega Beširevića se zna da je stavljen van zakona, oduzeto mu je svo pokretno i nepokretno imanje i dopušteno svakom da ga može ubiti.

Bio je decembar kad je Husein-beg Gradaščević morao s prijateljima krenuti iz Beograda. Put ih je vodio lađom niz Dunav, pa pučinom Crnog mora do ulaza u Bosfor i plovidbe moreuzom do Carigrada. Dan uoči polaska u posjetu mu se neočekivano najavio brat Osman-paša. Braća se nisu vidjela dugo, nisu se ni dopisivala niti su jedan o drugom išta znali, osim ono što su od drugih slušali. Idejna i duhovna različitost posve ih je razdvojila pa gotovo nisu ni osjećali da su u tijesnom krvnom srodstvu. Kapetan je u prvi mah htio odbiti pašu budući da nije nalazio nikakav razlog za sastanak, no potom se poveo za vjerskim savjetom da brat brata ni u kom slučaju ne smije odbaciti.

Osman-paša se pojavio u novoj svečanoj nizamskoj uniformi i s crvenim fesom na glavi, što je mlađem bratu, janjičaru, izgledalo kao izazivanje. Izmijenjali su selame hladno, kao obično, i posjedali jedan prema drugom kao dva stranca. Neko vrijeme ni jedan nije progovarao.

– Ne mogu, Osmane, pogoditi zašto si ovdje – najzad je rekao kapetan.

– Ne moraš pogađati, reći ću ti – rekao je paša. – Moram pred Portu, na ispitivanje, radi tebe. Neki članovi Divana smatraju da ima i moje krivice u nedjelu zbog koga tebe optužuju.

– Lahko ćeš se opravdati – bî kratak Husein-beg.

– Slabo izgledaš – ne propusti kazati paša. – Zar se ne raduješ što ti je pošteđen život?

– Ko jamči da jeste?

– Sultan. Dobio si njegov ferman o oprostu.

– Hm – ironično dočeka osuđenik – ja mu trebam samo kao mamac, da me potčini pa uz mene pridobije i preostale moje pristalice. Pošto to, kako se čvrsto nada, postigne, više mu neću trebati, čak ću mu smetati… Sve ti ovo, Osmane, veoma dobro znaš. Sultan svoje fermane mijenja lakše nego košulje.

– Zar nemaš namjeru iskreno se pokajati?

– Pokajati se? – kapetan je skupio obrve. – Za što?

– Da osiguraš sebi život, čak i da napreduješ u službi. Oprostit će ti štetu koju si nanio Carstvu. A ona je ogromna.

– Bošnjaci ne misle tako. Meni je važan njihov sud.

– Vidim, ne mogu učniti ništa za tebe.

– Da, kao ni onda pred narodni Pokret, kad si me nagovarao da ga ne dižem.

– Šta ćeš onda? Jesi li se konačno uvjerio da Bosna kao država ne može postojati?

– Slom srednjovjekovne bosanske države 1463. ne predstavlja propast niti njen nestanak, već je na taj način Bosna samo izgubila državnu nezavisnost i ušla u sastav Osmanskog Carstva. Treba joj samo ono što je imala.

– Hm – podsmješljivo će paša – lakše je kamen smekšati nego tvoju glavu! Izgubio si i sve ostalo: ejalet, kapetaniju, slobodu, imetak…

– Nisam nafaku. O njoj Bog odlučuje.

– Onda idem. Džaba sam došao.

– Ne upitah: kako ti je porodica?

– Dobro, proširio sam je. Oženio sam se još jednom ženom. Uzeo sam prvu sarajevsku ljepoticu s Vratnika.

– Fatmagul ti nije dovoljna? – upita smrknut.

– Ovakva promjena godi, koristi muškarcu – dopuni paša.

– Mogu li te još nešto pitati?

– Bujrum.

– Šta znaš o mojim prijateljima Beširevićima?

– Njih su austrijske vlasti posebno pratile. Čim je valija Hamdi-paša obezbijedio red i mir u većini bosanskih kadiluka, ocijenile su kako je došao red da im se konačno Hasanaga Pećki izruči. Pomogao im je valija. Poslao je svog ćehaju s dvije hiljade vojnika u Bihać, gdje su posljednjih dana jula očekivali Hasanaginu predaju. Hasanaga je tamo krenuo s hiljadom svojih ljudi, ali ne da se preda, već da udari na ćehajinu vojsku i zauzme Bihać. Ćehaja je od valije zatražio pojačanje i brzo ga je dobio. Stiglo mu je u pomoć dvanaest hiljada Arbanasa…

– Mašalah! – prekinuo ga je brat, čemu se paša začudi. – Aferim neuništivom starcu! Četrnaest hiljada na hiljadu! Četrnaest na jednog! Eto, Osmane, odnosa snaga vaše carske vojske i naše bosanske. Dočekujemo vas i svojom rezervom…

– Čekaj, Huseine, polahko – prekinuo ga je paša. – Hasanaga nam se jesenas predao, zet mu Murat-kapetan nestao, data im je amnestija…

– Da, ali samo da budu lakše uhvaćeni – prekinuo ga je brat. – Učinjeno je to iz obzira prema austrijskoj vladi budući da joj se Porta morala odužiti za značajne usluge.

– Dobro, misli kako hoćeš. Helem, Hasanaga je pod jakom pratnjom od sto pedeset Arnauta sproveden u Sarajevo, potom, po valijinom naređenju zajedno s grupom krivaca u kojoj bješe i dubički kapetan Mehmed-beg Cerić, upućena u Vučitrn da mu sudi veliki vezir. Za kapetana Murat-bega Beširevića se zna da je stavljen van zakona, oduzeto mu je svo pokretno i nepokretno imanje i dopušteno svakom da ga može ubiti. Familija mu je protjerana iz Ostrošca. S njima je ugašen posljednji dah buntovnog Pokreta. Bosna je izgubila ustanak.

– Nije s vama – digao je glas Husein-kapetan. – Presudio je murtatluk! Mjesto vojnom snagom i čašću, služite se lukavstvom, prevarama, lažima, podvalama, izdajama… više podlošću nego sabljama.

– Ako… ako, Huseine… Korisno je sve što vodi do pobjede.

– Zar i pljačka? Znaš li da je ljetos pri ulasku u Sarajevo Smail-aga Čengić sa svojom vojskom opustošio kuće Mujage Zlatara?

– Svaka vojska nanosi štetu.

– Idi! Neću više da te slušam.

Paša je naglo ustao i pošao, ali je na izlazu zastao, okrenuo se i rekao:– Nas dvojica se baš ne možemo sporazumjeti.

Potom je Husein-beg s prijateljima prognanicima upućen u Carigrad. Od kućne posluge kod begovice je ostavio samo Munira, i Fejzulaha, te jednu sluškinju, sobaricu Latifu. S Hanife-hanumom lahko se dogovorio: ona neće poći za njim dok traje zima. Ne može ni zbog slabosti. Do proljeća će se oporaviti, mala Šefika će ojačati, a Muhamed očvrsnuti. Za to vrijeme on će stalno misliti na njih i moliti Boga za njihovo zdravlje.

– Ima li, aba, u Carigradu dosta sunca? – upitao je dječak.

– Ima, sine, ali ne grije kao naše.