Svaka od ovih nesreća, koliko god bila tragična, doprinijela je razvoju sigurnosti u zračnom saobraćaju. Statistika pokazuje da je rizik od avionske nesreće manji od jednog slučaja na milion letova.

Zračni saobraćaj danas se smatra jednim od najsigurnijih oblika putovanja. Statistika kaže da je let avionom sigurniji od vožnje automobilom, pa čak i od svakodnevnog prelaska ulice. Ipak, kroz historiju su se dogodile katastrofe koje su zauvijek promijenile pravila letenja i oblikovale sigurnosne standarde koje danas uzimamo zdravo za gotovo.

Najveća avionska nesreća u historiji dogodila se 27. marta 1977. godine na aerodromu Los Rodeos na Tenerifima, kada su se na pisti sudarila dva „jumbo jeta“ kompanija KLM i Pan Am. U nesreći je poginulo 583 ljudi.

Uzrok tragedije bio je splet okolnosti – gusta magla, loša komunikacija između pilota i kontrolnog tornja, te pogrešno tumačenje naredbi. Kapetan KLM-a, misleći da ima dozvolu za polijetanje, pokrenuo je avion dok je Pan Am još uvijek bio na pisti. Sudar je bio neizbježan. Nakon ove nesreće, uvedena su nova međunarodna pravila o standardiziranoj radio-komunikaciji između pilota i kontrole leta.

Na drugom mjestu po broju žrtava nalazi se nesreća japanskog Boeinga 747 na letu 123 kompanije Japan Airlines. Avion se 12. augusta 1985. srušio u planinskom području blizu Tokija, nakon što je eksplodirala zadnja pregrada repa. Poginulo je 520 ljudi, a samo četvero ih je preživjelo.

Kasnije istrage otkrile su da je uzrok tragedije bio neispravan popravak aviona nekoliko godina ranije. Ova nesreća postala je simbol upozorenja na važnost tehničkog održavanja i sigurnosne kulture u zrakoplovnim kompanijama.

Dana 12. novembra 1996. godine, iznad indijskog grada Čhabara (nedaleko od New Delija), sudarila su se dva putnička aviona – Saudi Arabian Airlines i Kazakhstan Airlines. Poginulo je 349 ljudi. Istraga je pokazala da su piloti kazahstanskog aviona prekršili uputstva kontrole leta i spustili se prenisko. Ova nesreća potaknula je široku upotrebu sistema protiv sudara u zraku (TCAS) u svim većim putničkim avionima.

Avion DC-10 Turkish Airlinesa srušio se 3. marta 1974. nedaleko od Pariza, nakon što su se vrata prtljažnog prostora otvorila u zraku. Poginulo je 346 ljudi. Istraga je pokazala da je u pitanju bila konstrukcijska greška na vratima aviona, koja su se mogla „zaključati“ iako nisu bila pravilno zatvorena. Ova nesreća promijenila je način na koji se testiraju i odobravaju konstrukcijski dijelovi putničkih letjelica.

U novijoj historiji, svijet pamti i tragedije civilnih aviona s političkim posljedicama. Godine 2014. malezijski avion MH17 srušen je iznad istočne Ukrajine, u zoni sukoba, poginulo je 298 ljudi. Istrage su utvrdile da je letjelica oborena projektilom zemlja-zrak. Ovaj slučaj dodatno je zaoštrio odnose između Rusije i Zapada.

Još ranije, 1983. godine, sovjetska vojska oborila je korejski putnički avion KAL 007 koji je zalutao u sovjetski zračni prostor – poginulo je 269 osoba. Taj događaj imao je ogroman politički odjek u vrijeme Hladnog rata.

Jedna od najpoznatijih modernih nesreća desila se 1. juna 2009. godine kada je avion Air Francea na letu iz Rio de Janeira za Pariz nestao iznad Atlantskog okeana. Poginulo je 228 putnika i članova posade. Uzrok je bio kombinacija tehničkog kvara i pogrešnih reakcija pilota. Nesreća je pokazala koliko je složen odnos između tehnologije i ljudskog faktora u savremenom zrakoplovstvu.

Svaka od ovih nesreća, koliko god bila tragična, doprinijela je razvoju sigurnosti u zračnom saobraćaju. Nakon Tenerifa uvedena su nova pravila komunikacije, nakon Japana 123 – strože kontrole popravaka, a nakon sudara u Indiji – obavezni sistemi za izbjegavanje sudara.

Danas, zahvaljujući tim lekcijama, avioni su opremljeni najsavremenijom tehnologijom, a piloti prolaze rigorozne obuke. Statistika pokazuje da je rizik od avionske nesreće manji od jednog slučaja na milion letova.