Na današnji dan, prije tačno 700 godina, iz Tangera je jedan čovjek krenuo na hadž u Meku, a na kraju prošao gotovo cijeli tada poznati svijet – od Kine do Crne Afrike.

Na današnji dan, prije točno sedam stoljeća, Ibn Battuta je napustio svoj dom u marokanskom Tangeru. Vratio se tek 24 godine kasnije, nakon što je završio putovanje koje je obuhvatilo gotovo cijeli tada poznati svijet – i to u mnogo većem obujmu nego put Marka Pola, njegovog poznatijeg europskog suvremenika.

Kao da to nije bilo dovoljno, tri godine nakon povratka krenuo je na još jedno putovanje koje ga je odvelo u tada gotovo nepoznate predjele Malija, prelazeći sjevernu Afriku i Saharu. Ukupno je prešao više od 120.000 kilometara – jedno od najnevjerojatnijih putovanja predmoderne ere, čije 700. obljetnice danas obilježavamo.

U doba kada su turizam i masovni prijevozi gotovo istisnuli figuru pravog putnika-istraživača, pustolovine Ibn Battute danas se doimaju kao priče iz Hiljadu i jedne noći – prožete egzotičnim prizorima, okrutnim sultanima, divljim plemenima i raznolikim izrazima ljudske prirode koje je promatrao s čuđenjem i znatiželjom.

Sve što je vidio i doživio, Ibn Battuta je prenio usmeno učenjaku iz Granade, Ibn Yuzayyju, koji je njegove riječi zapisao u obliku rihle – specifičnog žanra arapske putopisne književnosti – između 1354. (kada se vratio iz Malija) i 1357. (kada je pisar preminuo). Knjiga se raširila po muslimanskom svijetu, dok je u kršćanskim zemljama toga doba ostala gotovo nepoznata, gdje je dominirao utjecaj Marka Pola.

Danas je u rodnom Tangeru jedini fizički trag Ibn Battute malen mauzolej, skriven od turističkih ruta. Njegovo ime danas nosi aerodrom u Tangeru, jedan nogometni stadion, trgovački centar te fondacija koja nastoji njegovati njegovo naslijeđe. „Ibn Battuta je daleko važniji od Marka Pola“, tvrdi Serafín Fanjul, prevoditelj španjolske verzije rihle, objavljene 1981. godine pod naslovom A través del islam (Kroz islam).

Ibn Battuta je iz Tangera krenuo s ciljem da obavi hadž – hodočašće u Meku. Preživio je zahvaljujući muslimanskoj gostoljubivosti, koja je bila vjerski propisana, kao u ajetu 215. iz sure El-Bekare: „Pitat će te: Šta da dijelimo kao milostinju? Reci: Dobro koje dajete neka bude roditeljima, rodbini, siročadi, siromasima i putniku.“

Ta mreža solidarnosti omogućila mu je da stvara porodice, dobije djecu – od kojih su mnoga umrla ili ostala zaboravljena – i preživi i najteže trenutke, poput susreta s Crnom smrću, u Siriji 1348. godine.

U rihli zapisuje svoje prve korake: „Krenuo sam iz Tangera, gdje sam rođen, u četvrtak, 2. rebiul-evvela, mjeseca Gospodara, godine 725. [po hidžretskom kalendaru], s ciljem da hodočastim Svetu kuću [Meku] i posjetim mezar Poslanika Božjeg, sam, bez prijatelja čijim bih se društvom mogao utješiti, niti karavana kojem bih se mogao pridružiti, ali vođen čvrstom odlukom u srcu, i jer je čežnja za tim plemenitim svetištima prebivala u mome prsima.“

Dodaje: „Moji roditelji su tada još bili živi i teško mi je palo odvajanje, pa smo sve troje oboljeli. Tada sam imao 22 godine.“

Rihla nije tek puko geografsko putovanje, već sveobuhvatan prikaz islamskog svijeta 14. stoljeća – njegovih razlika, napetosti, jedinstva. Kako napominje Fanjul, „muslimanski pogled na svijet ne dopušta razdvajanje vjere i svakodnevnog života. Islam se doživljava kao cjelovit univerzum u kojem je čovjek uklopljen.“

Taj pogled omogućio je Ibn Battuti da se relativno lako kreće između regija – od Magreba do Indije, Kine i jugoistočne Azije. Arapski jezik (iako ponegdje potisnut persijskim) i institucionalizirana gostoljubivost kroz tekije, zavije i vakufe olakšavali su mu komunikaciju i putovanje.

„Nije bio pisac, nego hodočasnik koji je znao slušati i pričati“, objašnjava Fanjul. Po struci pravnik, Ibn Battuta je čak sedam godina služio kao kadija na dvoru sultana u Delhiju – izniman poduhvat za jednog Marokanca.

Putovao je kroz Egipat, Siriju, Irak, Persiju, Maldivska otočja, pa čak i do kineskih luka. U Cejlonu je čuo priču o otisku Ademovog stopala na planini Sarandib, o pijavicama koje lete i majmunima koji govore štapovima. U Maleziji i na Javi fascinirale su ga priče o slugama koji se dobrovoljno žrtvuju iz odanosti vladaru.

Ipak, nisu mu se sva mjesta svidjela. Sardiniju, tada pod Kataloncima, i Bizant nije volio zbog „neurednih crkava i čudnih obreda“.

Njegova rihla obiluje detaljima o svakodnevici: cijenama robe, porezima, prometnim rutama, poljoprivrednim praksama. „Opsesija preciznim navođenjem cijena prisutna je kroz cijelo djelo“, ističe Fanjul, navodeći primjere iz Kine, Sirije, Indije, Egipta, Turkestana…

Zato je sultan Abu Inan naručio izradu rihle – ne samo kao literarno djelo, već i kao administrativni i geopolitički vodič.

Ibn Battuta ne skriva netrpeljivost prema šijama, čije obrede i društvenu strukturu otvoreno kritizira. No, istodobno pruža dubok uvid u raznolikost vjerskog izražaja u islamskom svijetu.

Neki dijelovi rihle izazvali su sumnje istraživača poput Hamiltona Gibba i Ivana Hrbeka – posebno izvještaji o Rusiji i unutrašnjosti Kine, koje mnogi smatraju pretjeranima ili utemeljenima na usmenim pričama. No, autentičnost doživljaja ne dovodi se u pitanje. „Ibn Battuta nije bilježio hladne činjenice, već prenio živo, usmeno iskustvo 25 godina neprestanog putovanja“, kaže Fanjul.

Ibn Battuta je prošao svijet u vremenu dramatičnih promjena – od pada abasidskog hilafeta, do širenja mameluka i Mongola. Bio je i svjedok i komentator – oštrouman, ponekad pristran, uvijek radoznao.

Kako kaže njegov pisar Ibn Yuzayy, bio je „putnik muslimanske zajednice“ – izraz koji najbolje sažima njegov identitet.

Danas njegovo naslijeđe živi ne samo u arapskoj literaturi, već i kao simbol međukulturnog dijaloga. Fondacija Ibn Battuta u Tangeru nastoji obnoviti njegov mauzolej i uključiti ga u kulturne rute grada. Organiziraju se izložbe i edukativni programi kojima se njeguje duh putovanja kao sredstva razumijevanja svijeta.

„Putovati ne znači samo kretati se, već učiti, slušati i graditi mostove među narodima“, kaže Abdelaziz Benami, direktor tangerskog muzeja posvećenog Ibn Battuti. Sedam stoljeća nakon njegova polaska, ime Ibn Battute i dalje sjaji – kao inspiracija onima koji u putovanju ne traže samo pustolovinu, već i znanje, povezanost i smisao sa Drugim. (IZVOR: El Mundo)