Dvadeset drugog decembra, prije 186 godina, rođen je Benjamin Kállay, jedna od najutjecajnijih i najkontroverznijih ličnosti austro-ugarske epohe u Bosni i Hercegovini. Kao dugogodišnji upravitelj zemlje, historičar i političar, Kállay je ostavio dubok trag pokušajem da Bosnu afirmira kao posebnu političku i historijsku cjelinu, kroz ideju bosanstva i bosanske narodnosti. Njegova politika, vođena imperijalnim interesima, ali oslonjena na postojeću bosansku tradiciju, izazivala je snažne otpore, ali i otvorila pitanja koja ni danas nisu izgubila na aktuelnosti

Kada je u ljeto 1882. godine Benjamin Kállay preuzeo upravu nad Bosnom i Hercegovinom, Austro-Ugarska monarhija već je četiri godine držala zemlju pod vojnom i civilnom okupacijom, ali bez jasne, dugoročno artikulirane nacionalne politike. Bosna i Hercegovina ušla je u sastav Habsburške Monarhije kao prostor visokog političkog rizika: zemlja snažnih konfesionalnih podjela, izložena pritiscima srpskog i hrvatskog nacionalizma, ali i teritorij čija je stabilnost bila ključna za očuvanje njemačko-mađarske prevlasti na jugoistoku Evrope.

Upravo u tom kontekstu treba razumjeti Kállayevu ideju bosanstva, ne kao romantičnu konstrukciju, nego kao politički projekt nastao na sjecištu imperijalnog pragmatizma i historijske tradicije.

Kállay nije došao u Bosnu kao administrativni improvizator. Bio je obrazovan historičar, orijentalist i političar, duboko upućen u tzv. Istočno pitanje, s bogatim iskustvom rada u Beogradu i snažnim interesom za slavenske narode Balkana. Njegovo poznavanje srpske historije, jezika i kulture bilo je iznad prosjeka austrougarske birokratije, što će kasnije imati presudnu ulogu u formuliranju njegove politike. Upravo ta kombinacija znanja i političke ambicije omogućila mu je da Bosnu i Hercegovinu ne posmatra samo kao administrativni problem, nego kao kompleksno historijsko društvo koje zahtijeva specifičan model upravljanja.

U prvim godinama okupacije austrougarska vlast je lutala. Pokušaj generala Josipa Filipovića da, oslanjajući se na činovnike iz Hrvatske, provede izrazito hrvatski kurs u upravi Bosne i Hercegovine doživio je brz neuspjeh. Iluzije dijela hrvatske politike o pripajanju Bosne Trojednici bile su u Beču i Pešti dočekane s rezervom, pa i otvorenim odbijanjem. Već krajem 1878. godine postalo je jasno da svako favoriziranje jedne nacionalne ideje ugrožava krhku konfesionalno-etničku ravnotežu u zemlji. Upravo na toj tački započinje Kállayev stvarni politički projekt.

U svom memorandumu iz juna 1882. godine Kállay je otvoreno konstatirao da je srpski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini najrazvijeniji i politički najopasniji po interese Monarhije. Istovremeno, smatrao je da se taj pokret može privremeno neutralizirati zahvaljujući Tajnoj konvenciji između Srbije i Austro-Ugarske iz 1881. godine, kojom se Beograd obavezao da neće poticati propagandu protiv Monarhije. U prvim godinama uprave Kállay je čak tolerirao, pa i poticao ograničeni “srpski kurs”: dopuštena je upotreba srpskog imena, štampanje ćiriličnih listova i angažman barona Fedora Nikolića kao civilnog adlatusa. Cilj je bio jasan, pridobiti lojalnost vodećih slojeva srpskog građanstva.

Međutim, ovaj eksperiment brzo je pokazao svoja ograničenja. Srpsko seljaštvo i dobar dio građanstva nisu imali povjerenja u austrougarsku politiku, dok su hrvatski i muslimanski slojevi sumnjičavo posmatrali svako jačanje srpskog identiteta. Uklanjanjem Nikolića iz Bosne 1886. godine, Kállay otvara prostor za ono što će postati središnja tačka njegove nacionalne politike: oživljavanje bosanstva.

Za razliku od tvrdnji savremene i kasnije nacionalističke publicistike, Kállay nije “izmislio” bosanstvo dekretom. Kao historičar, bio je svjestan da se realnim historijskim silama ne mogu suprotstaviti administrativne fikcije. Umjesto toga, posegnuo je za postojećom, ali zapostavljenom tradicijom bosanske političke posebnosti. Ime Bosna, naziv Bosanci ili Bošnjaci, kao i svijest o zemaljskoj pripadnosti, postojali su stoljećima prije austrougarske okupacije, od srednjovjekovnih izvora, preko osmanske uprave, do reformnih pokušaja u 19. stoljeću.

Kállay je insistirao da on nije izmislio ni Bosnu, ni Bosance, ni bosanski jezik. Pozivao se na Konstantina Porfirogenita, slavensko-bosanske izvore, ali i na savremenu praksu u kojoj se stanovnici zemlje, uprkos konfesionalnim razlikama, često identificiraju kao Bosanci. U tom smislu, njegova politika bosanstva bila je pokušaj da se zemaljska pripadnost uzdigne iznad konkurentskih nacionalnih projekata Srbije i Hrvatske.

Bosanstvo koje je Kállay promovirao krajem osamdesetih godina 19. stoljeća dobilo je i simbolički okvir: grb, zastavu i službenu terminologiju. Termin “zemaljski jezik”, koji se u početku koristio, zamijenjen je nazivom “bosanski jezik”, što je imalo snažnu političku poruku. Ovaj projekt naišao je na žestok otpor srpske i hrvatske štampe, koje su bosanstvo prikazivale kao vještačku, imperijalnu tvorevinu osmišljenu radi gušenja “prirodnih” nacionalnih težnji.

Ipak, Kállay se u mnogo čemu oslanjao na osmansko naslijeđe. Ideja interkonfesionalnog bošnjaštva nije nastala u Beču, nego u reformnim krugovima Osmanskog carstva. Već sredinom 19. stoljeća, pod Omer-pašom Latasom i kasnije Šerif Osman Topal-pašom, postojali su pokušaji da se bošnjaštvo proširi na sve stanovnike Bosne, bez obzira na vjeru. Ovi pokušaji oslanjali su se na ideju autonomne bosanske političke tradicije, koja je trebala biti prilagođena modernom, racionalno-pravnom okviru.

Kállay je tu tradiciju preuzeo i prilagodio interesima Monarhije. Njegovo bosanstvo nije bilo revolucionarno ni emancipatorsko u modernom smislu; ono je prije svega imalo stabilizacijsku funkciju. Cilj je bio izolirati Bosnu i Hercegovinu od nacionalističkih utjecaja susjednih država i očuvati je kao lojalni, upravljivi kondominij Austro-Ugarske. U tom smislu, bosanstvo je bilo političko sredstvo, ali ne i puka izmišljotina.

Istovremeno, Kállayev projekt imao je ozbiljna ograničenja. Muslimanski Bošnjaci teško su prihvatali ideju potpune ravnopravnosti s kršćanima, dok su pravoslavni i katolici već bili duboko integrirani u srpski i hrvatski nacionalni imaginarij. Franjevci su bez većih otpora napustili bošnjačku ideologiju u korist hrvatske nacionalne ideje, a srpski pokret je, uprkos privremenim ograničenjima, nastavio jačati. Time je bosanstvo ostalo više administrativna i intelektualna konstrukcija nego masovni identitet.

Kállayev odnos prema historiji dodatno je zakomplicirao njegovu ostavštinu. Nastojanja da se razvije “posebna” historija Bosne i Hercegovine, često uz potiskivanje ili relativizaciju osmanskog perioda, bila su dio šireg imperijalnog narativa. Ipak, čak i u tim pokušajima, vidljiva je ambicija da se Bosna predstavi kao historijski subjekt, a ne kao puki prostor srpsko-hrvatskog nadmetanja.

Kada je Benjamin Kállay umro 1903. godine, njegov politički projekt već je bio u opadanju. Nacionalni pokreti su ojačali, a ideja interkonfesionalnog bosanstva nije uspjela zaživjeti kao dominantni identitet. Ipak, njegova politika ostavila je dubok trag. Kállay je prvi u modernoj epohi sistematski pokušao artikulirati Bosnu i Hercegovinu kao posebnu političku i historijsku cjelinu. U tome leži trajna ambivalentnost njegove uloge: istovremeno imperijalni upravitelj i promotor ideje koja će, u izmijenjenim okolnostima, preživjeti njegov neuspjeh.

Upravo zato Kállay ostaje nezaobilazna figura u raspravama o bosanstvu, ne kao njegov izumitelj, nego kao onaj koji je pokušao politički institucionalizirati jednu staru, ali krhku tradiciju u vremenu kada su nacionalne ideologije već oblikovale sudbinu Balkana.