Na današnji dan 1419. godine, grupa husita bacila je nekoliko kraljevskih činovnika kroz prozor gradske vijećnice u Pragu — događaj poznat kao prva praška defenestracija. To je bio početak Husitskih ratova — sukoba između husita i snaga katoličkog kralja i pape.

Početkom 16. stoljeća Evropa je bila jedinstveno katolička, a Rimokatolička crkva dominirala je religijskim, političkim i intelektualnim životom kontinenta. No, 1517. godine njemački redovnik Martin Luther zakucao je svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu, izazivajući lavinu. Njegova kritika prodaje oprosta i korupcije u Crkvi nije ostala samo teološki izazov — ona je postala iskra koja će zapaliti kontinent.

Reformacija se brzo širila: u Njemačkoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, Skandinaviji — i ubrzo je Crkva izgubila monopol. S njom je slabila i moć pape, a jačale su nacionalne crkve, novi oblici protestantske vjere i politički lideri koji su željeli vladati bez intervencije iz Vatikana.

Najkrvaviji sukob tog doba bio je Tridesetogodišnji rat (1618–1648), koji je započeo u Svetom Rimskom Carstvu — labavoj mreži njemačkih država pod formalnom vlašću cara, katolika. Protestantski su kneževi tražili vjersku slobodu, ali i političku autonomiju. Kada su vlasti pokušale nametnuti katolicizam, izbila je pobuna.

Rat je počeo kao unutrašnji njemački sukob, ali je ubrzo postao evropski. Švedska, Danska, Francuska i Španija ušle su u rat — svaka iz svojih interesa, ali pod vjerskim izgovorom. Bitke su vođene, sela spaljena, gradovi razoreni. Milioni su umrli, mnogi od gladi i bolesti. Njemačka je bila razorena.

Mir u Westphaliji 1648. godine označio je kraj tog rata. Po prvi put je potvrđeno načelo “čija zemlja, njegova i vjera” — vladari su mogli birati vjeru za svoje podanike. To je bilo kompromisno priznanje da Evropa više nikada neće biti jednokonfesionalna.

U Francuskoj su protestanti (poznati kao hugenoti) i katolici ušli u niz krvavih ratova između 1562. i 1598. godine. Najstrašniji trenutak bio je Bartolomejska noć 1572. godine, kada su katolici u Parizu — uz podršku dvora — masakrirali hiljade protestanata tokom jedne noći.

Ratovi su završeni tek kada je Henrik IV, nekadašnji protestant, prešao na katoličanstvo kako bi postao kralj, navodno rekavši: “Pariz vrijedi mise.” On je 1598. godine izdao Nantski edikt, kojim su protestantima priznate vjerske slobode — barem privremeno.

Engleska je imala svoj, specifičan razvoj. Kada je Henrik VIII raskinuo s papom 1534. i osnovao Anglikansku crkvu, pokrenuo je vjerske potrese koji su trajali decenijama. Njegova kćerka Marija I, poznata kao Krvava Marija, pokušala je vratiti katolicizam — i spalila stotine protestanata. Njena nasljednica, Elizabeta I, učvrstila je anglikanstvo, ali je Engleska ostala duboko podijeljena. Vjerski sukobi u 17. stoljeću kulminirali su građanskim ratom, pogubljenjem kralja i kratkotrajnim republikanskim režimom Olivera Cromwella.

Više od jednog stoljeća prije Martina Luthera i začetka protestantizma, u Češkoj je zapaljena slična pobuna protiv katoličke Crkve. Vođa tog pokreta bio je Jan Hus, svećenik, teolog i reformator koji je zahtijevao duboke promjene u Crkvi. Hus je govorio protiv korupcije, raskoši klera i trgovine oprostima — ali i protiv papinog apsolutnog autoriteta.

Hus je nadahnuće nalazio u engleskom reformatoru Johnu Wycliffeu, a njegove propovijedi u Pragu su odjekivale kao pozivi na moralnu obnovu Crkve i veće učešće naroda u vjerskom životu. Osuđen je za herezu na Koncilu u Konstanci i spaljen 1415. godine, što je izazvalo ogorčenje širom Češke.

Na današnji dan 1419. Godine, grupa husita bacila je nekoliko kraljevskih činovnika kroz prozor gradske vijećnice u Pragu — događaj poznat kao prva praška defenestracija. To je bio početak Husitskih ratova — sukoba između husita i snaga katoličkog kralja i pape.

Ratovi u tadašnjoj Evropi nisu bili isključivo vjerski. Vjera jeste bila jezik sukoba, ali se ispod nje krila borba za moć, autonomiju, bogatstvo i dominaciju. Pape, kraljevi, kneževi i vojvode koristili su religiju da opravdaju svoje političke ciljeve. Vjerska netolerancija bila je pogonsko gorivo, ali i sredstvo kontrole masa.

Ti su ratovi u evropskom društvima ostavili duboke rane. No, iz njih su iznikli temelji moderne Evrope: vjerska tolerancija, sekularna država, ideja da se politika i vjera ne smiju potpuno miješati. Danas u mnogim evropskim državama postoje protestantske i katoličke zajednice koje žive u miru, ali njihova prošlost svjedoči o vremenu kada su razlike u vjerovanju bile dovoljne da zapale cijele narode.