Uz poeziju, bavio se astronomijom, medicinom i sufijskom filozofijom. Bio je istinski univerzalni duh koji je poeziju smatrao načinom spoznaje, a ne samo estetskim izražajem. Njegove gazele često dotiču teme ljubavi, gubitka, prolaznosti, ali i ironije prema društvenim konvencijama
Indijski potkontinent, prostor u kojem su se tokom stoljeća ispreplitale turska, perzijska, indijska i arapska kulturna tradicija, dao je svijetu mnoge veličanstvene pjesnike i mislioce. Među njima, ime Mirze Esedullaha Hana Galiba (Mirza Ghalib) zauzima posebno mjesto. Ovaj pjesnik, filozof i esteta, rođen 27. decembra 1797. godine u Agri, smatra se najznačajnijim predstavnikom urdu poezije i posljednjim velikim pjesnikom Baburskog carstva.
Galib potječe iz porodice turskog porijekla, njegov dedo Koukan Han doselio je iz Samarkanda u Delhi kao potomak seldžučkih Turaka. Porodica je bila vojna i ugledna: otac, djed i amidža obnašali su visoke položaje u vojsci. No, Galib je rano osjetio težinu života. Oca je izgubio s pet godina, a amidžu Nasrullaha Hana, koji ga je odgajao, s devet. Taj osjećaj gubitka i ranog suočavanja s prolaznošću kasnije će duboko obilježiti njegov poetski izraz.
Već kao trinaestogodišnjak oženjen je u porodicu iz Delhija, ali brak mu nije donio mir. Uz česte nesuglasice s porodicom i teške materijalne prilike, Galib se borio s usamljenošću i siromaštvom. Od sedmero djece koja su mu se rodila, nijedno nije preživjelo djetinjstvo, bol koji će kasnije pretočiti u stihove prožete tugom, ironijom i traganjem za smislom.
Iako je često živio u dugovima, Galib je zadržao dostojanstvo i ponos aristokrate. Volio je raskoš, umjetnost i razgovore o filozofiji. U Delhiju, tadašnjem središtu umjetnosti i učenosti, ubrzo je postao poznat po svojim gazelima i učestvovao u književnim skupovima gdje se nadmetalo u recitaciji poezije. Pisao je na urdu i perzijskom jeziku, a njegovo pjesničko ime, „Esed“ (lav), simboliziralo je snagu duha i slobodu misli.
Uz poeziju, bavio se astronomijom, medicinom i sufijskom filozofijom. Bio je istinski univerzalni duh koji je poeziju smatrao načinom spoznaje, a ne samo estetskim izražajem. Njegove gazele često dotiču teme ljubavi, gubitka, prolaznosti, ali i ironije prema društvenim konvencijama.
Godine 1850. car Bahadur Šah Zafar, posljednji vladar Mugalske dinastije, imenovao ga je „Dabir-ul-Mulk“ i „Nadžm-ud-Daula“, čime je Galib uvršten u krug dvorskih učenjaka i postao zvanični carskih pjesnik i hroničar. Upravo tada započinje njegovo najplodnije razdoblje, u kojem stvara stihove koji će stoljećima kasnije ostati kanon urdu književnosti.
No, nakon ustanka 1857. godine protiv britanske vlasti, Galib gubi imovinu i ugled. Pobunu je nazivao „neblagovremenim sudnjim danom“, svjestan da će njen neuspjeh označiti kraj jedne epohe. Do kraja života živio je povučeno, ali nije prestajao pisati.
Mirza Galib preminuo je 15. februara 1869. u Delhiju. Njegova kuća, poznata kao „Ghalib ki Haveli“, danas je muzej i hodočasno mjesto ljubitelja književnosti. Njegova zbirka poezije Divan-e-Ghalib i danas se čita širom svijeta, a mnoge gazele su uglazbljene i izvode ih najveći muzičari Indije i Pakistana.
Na Galibovom tragu kasnije su hodili najveći urdu pjesnici, poput Muhammeda Ikbala, koji ga je smatrao „učiteljem slobodne misli“. Galibova poezija nije bila samo izraz ljubavi, već i misaoni odraz svijeta u raspadanju, svijeta u kojem se čovjek bori između vjere, sumnje i želje za spoznajom.
Danas Mirzu Galiba, pjesnika koji je spajao Istok i Zapad, tradiciju i modernitet, smatraju ne samo simbolom urdu kulture, već i univerzalnim glasom čovječanstva, onim koji je, kroz bol i ironiju, uspio pronaći poeziju u samom srcu ljudske nesigurnosti.
IZVOR: GZT
