Brozovićev život i karijera isprepleteni su sa sudbinama drugih velikih igrača tog doba – Franje Glasera, Ernesta Dubca, Gustava Lechnera, Franje Wölfla, braće Čajkovski, Mirka Kokotovića i drugih. Mnogi su, poput njega, igrali za reprezentaciju NDH i kasnije za Jugoslaviju, osvajali titule s „Partizanom“ ili „Dinamo Zagrebom“, trenirali klubove širom Jugoslavije i Evrope

Miroslav Brozović, poznatiji svima kao Meho, jedan je od najvećih sportista u historiji Bosne i Hercegovine, čovjek koji je u karijeri igrao za čak četiri različite reprezentacije, osvojio medalje na Olimpijskim igrama i ostavio neizbrisiv trag u razvoju bosanskohercegovačkog ngoometa.

Rođen je 26. augusta 1917. godine u Mostaru, gdje je i započeo svoj sportski put. Bio je svestran, igrao je tenis, fudbal i bavio se atletikom. Prve fudbalske korake napravio je u mostarskom Zrinjskom, da bi već sa 18 godina prešao u Građanski Zagreb, tada jedan od najjačih klubova na ovim prostorima. S „Građanskim“ je osvojio tri titule prvaka (1937, 1940. i 1943).

U Zagrebu je dobio i nadimak Meho, kojeg je nosio do kraja života. O tome je sam govorio: „Bila je to 1935. godina, a trener Ringer predstavio me igračima govoreći: ‘Eto, dobili smo mladića iz Mostara, Miru Brozovića.’ Jedan od njih će na to: ‘Nije ti on Miro, on je Meho!’ I otada me svi znaju kao Mehu“.

Brozović će ostati upisan u svjetske fudbalske anale kao vjerovatno jedini fudbaler koji je igrao za četiri različite reprezentacije: Kraljevine SHS, NDH, FNR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.

U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je jedan od dva fudbalera koji su odigrali svih 15 utakmica za reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a u jednom meču bio je i kapiten. Takozvana NDH je 1941. postala članica FIFA-e, a igrala je prijateljske utakmice širom Evrope, u Zagrebu, Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu. Prvu utakmicu, 15. jula 1941. u Beču, izgubila je od Njemačke (5:1), a posljednju, u aprilu 1944, dobila protiv Slovačke (7:3).

Poslije rata, kada je rasformiran „Građanski“, nova jugoslavenska vlast formirala je FK Partizan kao klub Jugoslavenske armije. Najbolji igrači, među njima i Brozović, mobilizirani su i poslani u Beograd. „Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo i ja smo igrali za tim Jugoslavenske armije. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Ko je smio reći neću. Mislio sam ostati godinu pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine“.

Bio je i kapiten reprezentacije FNR Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine, kada su fudbaleri osvojili srebrenu medalju.

Godine 1948. dolazi u Sarajevo, u tada mladi klub FK Sarajevo. Njegov dolazak označio je prekretnicu, u prvoj sezoni, kao igrač i trener, osvojio je Drugu ligu i Sarajevu otvorio put ka vrhu jugoslavenskog fudbala. Time je postao i prvi fudbaler u Jugoslaviji koji je osvajao titule u obje savezne lige.

Brozovićev rad postavio je temelje generaciji koja će 1967. godine Sarajevu donijeti prvu titulu prvaka Jugoslavije. Njegova fudbalska filozofija, disciplina i znanje bili su trajna inspiracija.

Brozovićev život i karijera isprepleteni su sa sudbinama drugih velikih igrača tog doba – Franje Glasera, Ernesta Dubca, Gustava Lechnera, Franje Wölfla, braće Čajkovski, Mirka Kokotovića i drugih. Mnogi su, poput njega, igrali za reprezentaciju NDH i kasnije za Jugoslaviju, osvajali titule s „Partizanom“ ili „Dinamo Zagrebom“, trenirali klubove širom Jugoslavije i Evrope.

Brozović, međutim, ostaje poseban – po kontinuitetu, po ulozi kapitena i po činjenici da je jedini povezao četiri reprezentacije u svom životopisu. Miroslav Meho Brozović umro je 5. oktobra 2006. godine u Sarajevu, gradu kojem je dao mnogo i koji ga je prihvatio kao jednog od svojih. Ostaće zapamćen kao sportista svjetskog kalibra, čovjek čija se karijera protezala preko epoha, država i ideologija. Njegova priča svjedoči i o burnoj historiji Balkana, i o univerzalnoj snazi fudbala da nadživi režime, ratove i granice.