Prošlo je osam godina od brutalnog napada mijanmarske vojske na muslimansku manjinu Rohingya, koji je izazvao njihov masovni bijeg u susjednu zemlju. Reporteri madridskog El Paisa putovali su s UNICEF-om u Bangladeš, u najveći izbjeglički kamp na svijetu, enklavu koja je sve prenapučenija i opasnija. Najnovija smanjenja razvojne pomoći, počevši od Sjedinjenih Američkih Država, osuđuju njegove stanovnike na život bez budućnosti

Hasina ima 12 godina i izgleda uplašeno pred kamerom. Oko nje stoji mnogo odraslih koji je pitaju čudna pitanja – kako se osjeća ili šta želi biti kada odraste. Nalazimo se na skromno popločanom putu usred najvećeg izbjegličkog kampa na svijetu, na jugu Bangladeša, gdje gotovo 1,2 miliona ljudi etničke grupe Rohingya živi nakon bijega od progona kojem su izloženi u svojoj domovini, Mijanmaru. A ovaj kamp, između ostalog, ima oči i uši posvuda, pa ako ono što kaže zasmeta nekome, taj će saznati prije ili kasnije.

Ali Hasina ipak odgovara tihim glasom. Možda je pokreće ono uvjerenje, široko rasprostranjeno među izbjeglicama, da ih jedino međunarodna svijest može izbaviti iz ovog limba u kojem žive – stiješnjeni između zemlje koja ih je protjerala, izvršivši nad njima etničko čišćenje, i one koja ih je primila, a ne zna šta bi s njima, stoji na početku reportaže objavljene u nedjeljnom izdanju El Paisa.

Na kraju Hasina otkriva da voli igrati Čovječe ne ljuti se sa svojim prijateljima i da bi voljela nastaviti školovanje kako bi postala učiteljica. Obožava i Shivu, indijsku crtanu seriju o dječaku sa supermoćima. Iako im je zabranjeno napuštati kampove, vanjski svijet ipak prodire kroz mnoge pukotine: uprkos teškoćama s nabavkom SIM kartica i lošom pokrivenošću, mobilni telefoni s internetom nalaze se posvuda, a protok informacija prema vani i izvana je stalan – naprosto je nemoguće potpuno zaustaviti kretanja tako masovne populacije.

Ipak, ovaj ogromni „monstrum“ od kućica od bambusa i cerada, uronjen u blato veći dio godine, predstavlja središte jedinog svijeta koji poznaje veliki dio pola miliona djece koja ovdje žive. Neka su ovdje rođena; druga, poput Hasine, stigla su vrlo mala i ničega se ne sjećaju iz Mijanmara. Zato većina i ne razumije baš šta se od njih traži kada ih pitaju gdje bi voljeli biti iduće godine ili za pet godina – zure zbunjeno, bez odgovora.

Ovaj svijet Rohingya izbjeglica u Bangladešu sastoji se od 33 kampova raspoređenih u šest klastera u okrugu Cox’s Bazar na jugu zemlje, kao i još jednog manjeg i kontroverznijeg kampa na udaljenom ostrvu Bhasan Char. Najveći klaster, poznat kao Kutupalong, udomljava više od 735.000 ljudi naguranih na 13 kvadratnih kilometara. Tamo živi i Hasina. A na pitanje čega se najviše boji, ovog puta brzo odgovara: „Zmija i duhova.“

Rohingya su muslimanska manjina iz regije Rakhine u zapadnom Mijanmaru, nekadašnjoj Burmi. Smatrani strancima u vlastitoj zemlji, decenijama su trpjeli represiju budističke većine koja im je nametala razne zabrane – od kretanja, preko obrazovanja, do sklapanja brakova ili rađanja djece. Zbog toga mnogi bježe u Bangladeš u različitim valovima već gotovo pola stoljeća. Ali 2017. godine desio se masovni egzodus koji je sve nadmašio. Povod je bilo ubistvo 12 policajaca od strane jedne pobunjeničke grupe Rohingya, što je izazvalo brutalnu odmazdu mijanmarske vojske: paljena su sela, ubijene hiljade ljudi, u onome što mnogi nazivaju pravim etničkim čišćenjem.

Sutra, 25. augusta, navršava se osam godina od početka tih napada koji su u vrlo kratkom vremenu natjerali oko 750.000 ljudi da pobjegnu u Bangladeš. Ova zemlja ih je primila i dozvolila pristup međunarodnoj pomoći, ali pod određenim uslovima: nisu priznati kao građani i ne smiju raditi. Cilj vlade Bangladeša jeste njihova repatrijacija, što je i san mnogih Rohingya. Ali izgledi su sumorni: Mijanmar se od 2021. nalazi u krvavom građanskom ratu, a većinu Rakhinea kontroliše nacionalistička grupa Arakanska armija koja i dalje pustoši ovu zajednicu – zajednicu koju mnogi nazivaju najvećim narodima bez državljanstva na svijetu.

Eweskhan (28) i Rubena (25) stigli su u Kutupalong iz Mijanmara prije tri mjeseca s troje djece. „Moju suprugu su napali“, kaže on, odbijajući iznositi detalje. Sada pati od problema s vidom. Još uvijek nemaju identifikacione kartice koje izdaju agencije UN-a u kampu, a koje omogućuju, naprimjer, pristup mjesečnim porcijama hrane i sapuna. Njihovi rođaci, koji su ih primili, hrane ih vlastitim obrocima: 14 ljudi dijeli devet porcija.

Fatema, 24, nalazi se u sličnoj situaciji. Stigla je prije šest mjeseci. „Bilo je mnogo pucnjave, a policija je ubijala ljude. Ne podnose muslimane. Muče nas i tlače. Zato smo došli ovdje.“ Njen muž nije mogao poći s njima, pa je ona sama povela dvoje djece i pješice stigla do rijeke. Pošto nije imala novca, platila je lađaru da ih prebaci u Bangladeš naušnicama. Danas živi u kampu s bratom i njegovom porodicom – pet ljudi koji dijele kuću i hranu s njih troje. Fatema je podnijela zahtjev za identifikaciju, ali još nema odgovora. U integrisanom nutricionističkom centru u Kampu 11, gdje priča svoju priču, ona i jedno od njene djece dobijaju nešto hrane. „Ali to nije dovoljno“, ponavlja.

U posljednjih 18 mjeseci, novih 150.000 Rohingya izbjeglica stiglo je u Bangladeš, dodatno opteretivši kampove koji su već bili na granici izdržljivosti. Riječ je o veoma konzervativnoj zajednici po običajima i načinu života, primoranoj da živi tijesno – gotovo jedni preko drugih – što dovodi do visokog nivoa nasilja u porodici, rodno zasnovanog i seksualnog nasilja, dječijih brakova i eksploatacije. Osim toga, žive u produženom limbu, u potpunosti ovisni o međunarodnim organizacijama za goli opstanak. A te organizacije imaju sve manje resursa.

Mnoge bogate zemlje smanjuju svoje budžete za međunarodnu pomoć. Trumpova administracija bila je najvidljivija u tome, ali nije jedina: i Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Kanada najavljuju ili već sprovode ozbiljna rezanja; u nekim slučajevima s obrazloženjem da žele povećati vojne izdatke. Prema izračunima Instituta za globalno zdravlje iz Barselone (ISGlobal), ako se ta rezanja potvrde i ako se raspusti američka agencija za međunarodnu pomoć (USAID), svijet bi mogao zabilježiti dodatnih 14 miliona smrtnih slučajeva do 2030. godine, od čega će gotovo trećina biti djeca mlađa od pet godina.

Prošle godine, SAD su doprinijele s 300 miliona dolara za ublažavanje krize Rohingya u Bangladešu, a Velika Britanija s gotovo 45,7 miliona. Ove godine, do početka augusta, uplatili su 85 miliona, odnosno 23 miliona dolara. Istina je da sredstva obično pristižu tokom cijele godine; problem je u tome što javne izjave donatora i razgovori s nevladinim organizacijama sugeriraju da, i ako nešto dodatno stigne, neće biti mnogo. Za sada međunarodne organizacije uspijevaju održati već mizernu veličinu porcija koje se dijele izbjeglicama: hrana u vrijednosti od 12 dolara po osobi mjesečno. Ali ne zna se koliko će to još trajati.

Posljedice rezanja pomoći

U drugim oblastima, desetine programa koje provode agencije UN-a poput UNICEF-a, UNHCR-a i Svjetskog programa za hranu, zajedno s brojnim međunarodnim nevladinim organizacijama, već su pogođene rezovima. UNICEF, na primjer, sada traži načine da sa istim resursima obezbijedi usluge vode i higijene za polovinu izbjeglica, dok je ranije tim resursima pokrivao samo 29%. Novca imaju tek toliko da do septembra nastave dijeliti dvije pločice sapuna mjesečno po osobi; nakon toga, biće smanjeno na samo jednu.

„Na taj način ih izlažemo još većem riziku od šuge, koja je već veoma rasprostranjena, i što je još opasnije – od dijareje, koja u ovim kampovima može biti smrtonosna“, objašnjava Miguel Mateos, službenik za komunikacije UNICEF-a Bangladeš.

„Ima bolesti, nemamo dovoljno odjeće. I mnogo drugih problema s kojima se suočavamo dok živimo ovdje. Ali naš prioritet je obrazovanje“, kaže Surat Kamat, 37-godišnji izbjeglica, otac sedmero djece. „Mijanmarska vlada nas je protjerala jer smo bili needucirani i neuki. Nikada nismo imali priliku da se školujemo. Ovdje, moji sinovi i kćeri idu u školu. Imaju nade i ambicije.“

Početkom juna, UNICEF, Dječiji fond Ujedinjenih nacija, nije mogao ponovo otvoriti škole koje pohađa oko 240.000 djece nakon Kurban-bajrama. Zbog nedostatka sredstava, samo je 35.000 srednjoškolaca uspjelo nastaviti nastavu krajem mjeseca, a to samo jedan dan sedmično za 42.000 učenika petog razreda. Od tada, ogromna većina djece ostaje bez škole jer novca nema.

Zajednički plan odgovora na krizu Rohingya, koji vodi Vlada Bangladeša uz UN agencije i stotinjak drugih partnera, procjenjuje da je ove godine – uz porast broja izbjeglica – potrebno 934,5 miliona dolara. Do sada su dobili tek trećinu tog iznosa: 330 miliona.

Prema posljednjem velikom istraživanju situacije, 2023. godine neuhranjenost je porasla s 12,3% na 15,1% među izbjeglicama, dok se teška neuhranjenost gotovo utrostručila i sada pogađa 2%. Anemija pogađa 38,2% djece mlađe od pet godina i četvrtinu žena reproduktivne dobi. Najnoviji podaci UNICEF-a pokazuju da se situacija i dalje pogoršava: između januara i aprila, broj prijema u centre za liječenje teške akutne neuhranjenosti djece mlađe od pet godina porastao je za 19% u odnosu na prošlu godinu – više od 5.000 slučajeva. A jedan od deset novih slučajeva neuhranjenosti odnosi se na novopridošle izbjeglice.

U ovom nutricionističkom centru u Kampu broj 11, na južnom rubu Kutupalonga, nude razne usluge – od psihološke podrške do zdravstvenih i prehrambenih savjeta za majke. Danas su pripremili zeleni pirinač s povrćem i jajima. U drugoj prostoriji provode test apetita, što je jedna od najtežih scena za posjetioce kampova. Na prostirci, majke postepeno daju djeci određenu količinu specijalne superhrane, uz mnogo vode, da vide mogu li je probaviti. Ako mogu, počinju terapiju ovom pastom napravljenom od mlijeka u prahu, kikirikija, putera, biljnog ulja, šećera, vitamina i minerala. Njeno tehničko ime je Ready-to-Use Therapeutic Food (RUTF), a ona garantuje visoku vjerovatnoću oporavka. Ako dijete ne može da je probavi, upućuje se u stabilizacijski centar na kraju hodnika. Tamo medicinski tim liječi tešku akutnu neuhranjenost i komplikacije poput napada, dijareje, visoke temperature i raznih infekcija.

Majke i djeca na ivici opstanka

Sabekun Nahar, 21, danas je došla u ovaj centar po obroke superhrane za svog sedmomjesečnog sina koji boluje od teške neuhranjenosti. Sin Rabije, 25, je nešto bolje i dobija vrstu kaše od žitarica. Rabija živi u kampu od 2017, a Sabekun je stigla prije devet mjeseci. Iako ih dijeli osam godina razlike u bijegu, obje svoje priče objašnjavaju gotovo istim riječima.

„Tamo nas je mijanmarska vojska mnogo mučila i zlostavljala“, kaže Rabija. A Sabekun dodaje: „Moghovci [Arakanska armija] i vojska su nas mučili i zlostavljali.“

Obje, koliko god da ih brine ishrana njihove djece, kažu da im je najveći strah sada ono što vremenske nepogode mogu učiniti njihovim krhkim domovima. „Kad pada kiša i puhne oluja, voda ulazi u moju kuću“, objašnjava Sabekun. Rabija nastavlja: „Moja kuća je na brdu, a zemlja je skliznula zbog odrona. Postavili su zid da spriječe klizište, ali se i on srušio. Plašim se kad dođu oluje. Bojim se da će se kuće urušiti.“

Kamp – ili bolje rečeno grad – izgrađen je na zaštićenom prostoru bivše šume. Zbog toga je vlada Bangladeša, još na početku, naredila da se skloništa prave samo od privremenih materijala: bambusa i cerada. Ova privremenost se pretvorila u stalne troškove popravki i bezbrojne nesreće u skloništima podignutim na strmim padinama i nestabilnom tlu od pijeska, mulja i gline.

Štaviše, klimatske promjene se u ovom kutku planete ispoljavaju posebnom snagom. U jednoj od nedavno otvorenih škola u Kampu 18 stoji znak koji pokazuje „sezonu opasnosti“: cikloni – od aprila do jula i od septembra do decembra; poplave – od aprila do oktobra; klizišta – od maja do novembra; zemljotresi… Tu je i prijetnja oluja s grmljavinom, požara, a, kao da to nije dovoljno, i napadi divljih slonova.

El País Semanal je posjetio kampove zahvaljujući UNICEF-u julu, usred sezone monsuna. Uočljiv je broj djece koja hodaju ulicama po kiši i igraju se u barama. Osnovne škole ostaju zatvorene. Unutrašnjost mnogih domova, u danima obilnih padavina, gotovo je u potpunom mraku, jer svjetla rade na solarnu energiju. Tako je i u baraci 33-godišnje Noor Ankis.

Do nje se stiže penjajući se uz strmu padinu. Posljednji stepenici, tik pred ulaz, nemaju pločice ni kamenje – napravljeni su od iste glinene zemlje koja prekriva veći dio kampa i već se počinju osipati. Jedno od šestero djece Noor već je doživjelo nesreću na njima.

Unutra, prva prostorija, natkrivena poput terase, ima nekoliko rupa na zidu od bambusove mreže kroz koje ulazi nešto svjetla. Noor objašnjava da su tu morali prebaciti kuhinju nakon što je klizište oštetilo susjednu sobu. Na zemljanom podu stoji skroman plamenik s loncem, a pored njega metalne posude. Nekoliko tanjira i pladnjeva od metala pričvršćeno je između ceradnog zida i drvene grede koja ga drži.

Dalje se ulazi u drugu prostoriju, bez prirodnog svjetla, gdje je na podu prostret veliki tepih za doček gostiju. Nema apsolutno ničeg drugog, osim odjeće okačene na zidovima. Tu Noor i muž spavaju s dvoje mlađe djece, a četvero starijih u sličnoj prostoriji pored. Svaka soba ima osam do devet kvadrata. Posljednja, djelimično urušena zbog klizišta, služi samo kao improvizirano kupatilo.

Noor Ankis kaže da je veoma zabrinuta jer nema novca da popravi kuću niti da vodi iole dostojanstven život. Bez nade da se vrati u Mijanmar, ne zna ni kako bi mogla popraviti svoju situaciju. „U Burmi sam imala veliku, lijepu kuću. Ovdje moramo živjeti u jako malom prostoru, s mnogo teškoća, i nemamo drugog izbora. Tamo je bilo mnogo otvorenog zemljišta gdje smo mogli saditi povrće za hranu. Moj muž i jedno dijete pate od mentalne bolesti, a ja, iako i sama nisam potpuno zdrava, moram svima obezbijediti hranu – i ne uspijevam.“

Nakon toliko godina, izbjeglice koje su uspjele pronaći način da zarade za život rade to bez oklijevanja. Mnogi podržavaju nevladine organizacije kao volonteri; primaju naknadu, ali ih se ne može zvati radnicima. Ima volontera koji obilaze kuće i traže djecu kojoj je potrebna medicinska pomoć, onih koji prate slučajeve zlostavljanja, koji regulišu raspodjelu vode, ili se brinu za odlaganje otpada…

Na primjer, 600 žena koje rade u smjenama s pola radnog vremena u pet tvornica unutar kampova proizvode higijenske setove (tri para gaćica i 12 perivih uložaka) i zarađuju između 5.000 i 6.000 taka (bangladeška valuta) mjesečno – što je između 35 i 43 eura. Ali i ti poslovi volontera sada su ugroženi zbog rezanja pomoći.

Osim toga, postoji i neformalni rad. Mnogi prave i prodaju rukotvorine. Brojne pijace nalaze se oko i unutar kampova; većina tezgi pripada Bangladežanima, ali na njima rade izbjeglice. Ipak, neke su, makar i ilegalno, postavile same Rohingye, oni koji su uspjeli nešto uštedjeti. To je život koji postaje sve gori, uprkos naporima vlade Bangladeša, koja je između oktobra 2021. i aprila 2022. srušila više od 3.000 šatora u nekoliko kampova, često bez upozorenja, navodi Human Rights Watch.

Ima i onih koji rade izvan kampova, posebno u poljoprivredi, za mnogo manji novac nego lokalni radnici. To dodatno opterećuje odnose između izbjeglica i stanovnika siromašnih ruralnih zajednica, u zemlji gdje otprilike trećina populacije pati od nesigurnosti u opskrbi hranom, a 20% živi ispod granice siromaštva. Lokalni stanovnici se žale da ponekad imaju čak i teži pristup socijalnim ili zdravstvenim uslugama nego izbjeglice u kampovima. Zbog toga se mali dio pomoći uključuje i u programe za lokalne zajednice – još jedan segment pomoći koji, naravno, visi o koncu zbog rezova.

Gotovo sigurno, u kampovima djeluje i neka vrsta crnog tržišta za pozajmice, često s elementima lihvarenja, koje ljudi koriste u očajnim situacijama. Majka dvanaestogodišnjeg dječaka, otetog dva puta u proteklim mjesecima, tvrdi da je prodala njegovu identifikacionu karticu kako bi dobila obroke hrane i prikupila otkupninu. „Morala sam dati svoju ID karticu nekome drugom. Život je sada jako težak. Moja djeca traže puno hrane, a ja im to ne mogu dati“, kaže majka dječaka kojeg ćemo nazvati Amir, iako mu to nije pravo ime.

Mnoga djeca i adolescenti u kampovima priznaju da im je najveći strah – da budu oteti. Možda upravo iza „duhova“ kojih se plaši mala Hasina stoji to iskustvo, a to potvrđuju i Rayas i Sumiya, dvoje druge djece od 13 i 12 godina koja pohađaju višenamjenski centar u Kampu 4. Tamo uče, između ostalog, i osnovne životne vještine, pa i kako da reaguju ako neko pokuša da ih napadne.

Naoružane grupe s političkim korijenima u Mijanmaru djeluju u kampovima već godinama, gotovo od samog početka, baveći se svim vrstama kriminalnih aktivnosti kako bi se finansirale – od trgovine drogom do trgovine ljudima. Mafijaškim metodama prožimaju svaki kutak života u kampovima – zidove, podove i krovove – i već neko vrijeme svoju moć pokazuju sve većim nasiljem.

„Krajem 2023. počeli smo bilježiti značajan porast oružanog nasilja u kampovima. Djeca su direktno pogođena. Postoje izvještaji o naoružanim grupama i bandama koje regrutuju, otimaju, ranjavaju, pa čak i ubijaju djecu. U kampovima vlada atmosfera straha i urušavanja povjerenja u zajednicu“, objašnjava Patrick Halton, šef odjela za zaštitu djece UNICEF-a u Bangladešu.

Između januara 2024. i augusta 2025. ova međunarodna organizacija dokumentovala je 670 incidenata u kojima je 2.089 djece pogođeno nasiljem ovih grupa.

Jedan od njih je 13-godišnjak kojeg ćemo nazvati Solim, iako mu to nije pravo ime. On kaže da ga je jednog dana, dok se vraćao iz medrese poslijepodne, čovjek nasilno ugurao u tuk-tuk u kojem su ga čekali pomagači. Odveli su ga u izoliranu kuću na granici s Mijanmarom. Tamo su ga tukli i prisilili, zajedno s još pola tuceta dječaka, da obavlja kućne poslove. Bio je to probni period: ako izdrže šest mjeseci, počinju vojnu obuku za pridruživanje miliciji.

Ali Solim i jedan prijatelj uspjeli su pobjeći ranije, nakon tri mjeseca. Kad njihovi otmičari nisu gledali, prišli su rijeci Naf i obećali ribarima novac u zamjenu za prijevoz čamcem natrag kući.

Njegov otac priča da su mu odavno prijetili. „Imate mnogo sinova, pa nam neke morate dati za našu miliciju“, govorili su mu. Uvijek je odbijao, čak i kada su ga jedne noći odveli na udaljeno mjesto i pokazali mu pištolj da ga zastraše. Na kraju su oteli Solima jedno poslijepodne. Dječak je uspio pobjeći i vratiti se, ali porodica i dalje živi u strahu. Prijetnje se nastavljaju – a dolaze od ljudi koji žive s njima, imaju sredstva i veze, i mogu im život učiniti nepodnošljivim na hiljadu načina.

U slučaju dviju otmica dječaka Amira, kontakti su uvijek bili anonimni – putem mobilnog telefona. U prvoj otmici, kaže Amir, držali su ga osam dana, svezanog, sa povezom preko očiju, bez hrane i vode. Tukli su ga i slali majci fotografije i video snimke posljedica. Kada je konačno pušten, trebalo mu je tri dana da ponovo progovori dok je bio u bolnici.

U drugoj otmici držali su ga šest dana i davali mu vodu. Ponudili su mu i rižu, ali je nije mogao jesti jer je bila prekrivena zemljom. Njegova majka vjeruje da je to što je dva puta bio meta – puka nesreća. „Ko bi nas ciljao? Mi nemamo rodbine u inostranstvu“, govori ona.

U kampovima postoje hijerarhije, društvene klase ili kako god da ih nazovemo. To se jasno vidi po odjeći, satovima i mobilnim telefonima. Oni koji su stigli prije 2017. imaju prednost nad onima koji su došli tokom velikog egzodusa, a ovi pak imaju prednost nad najnovijim pridošlicama – makar zbog toga što bolje poznaju mehanizme i imaju veze s vlastima, nevladinim organizacijama i međunarodnim agencijama.

Najbolje prolaze oni koji imaju rodbinu u inostranstvu, jer im obično šalju novac. Malo bolje stoje i oni s redovnim poslovima. Ali oni koji su isključeni iz svega toga, poput Noor i njene porodice, sve su očajniji kako godine prolaze, situacija postaje sve bezizlaznija, a rješenje se ne nazire.

Zbog toga su sve češći pokušaji bijega iz kampova – da se nasele u Bangladešu ili da stignu do drugih zemalja u regiji, poput Malezije, Tajlanda ili Indonezije, gdje već živi nekoliko hiljada Rohingya. Problem je u tome što su šanse da umru na putu ili da upadnu u mreže eksploatacije i trgovine ljudima – vrlo visoke.

Koja je druga alternativa? Kriminal. Kako se paradržavna uloga međunarodne pomoći urušava, tako ove oružane grupe dobijaju sve više prostora. One su, zapravo, jedan od glavnih argumenata vlade Bangladeša kada ograničava kretanje Rohingya – navodno iz sigurnosnih razloga.

Ove milicije već dugo kontrolišu trgovinu ljudima i unos droge u Bangladeš – posebno sintetičke droge zvane yaba, koja je jeftina, ali razorna. Neki analitičari tvrde da je Arakanska armija, nakon što je ojačala u Rakhineu, preuzela dobar dio tog posla, što je natjeralo grupe u kampovima da pojačaju pritisak na druge izvore prihoda. Možda je i to jedan od razloga što su u posljednje vrijeme porasle kriminalne aktivnosti unutar kampova – poput prisilne regrutacije i otmica.

Zbog toga je UNICEF odlučio da prilikom ponovnog otvaranja škola prednost da najstarijim razredima, adolescentima, jer su oni najviše izloženi riziku da padnu u ruke ovih mreža, budu eksploatisani, ili u slučaju djevojčica prisiljeni na brak.

„Osjećala sam se užasno kad su zatvorili škole, jer da ih nisu ponovo otvorili, moji roditelji bi me već udali“, kaže 14-godišnja Sohana. Kaže da nikada nije zamišljala da će imati priliku da se školuje, ali sada kada je ima – želi nastaviti dok ne postane doktorica.

Iako mnoge djevojčice napuštaju školu već s 12 godina, ona ima podršku svojih roditelja. „Želim da budem jača nego što sam sada. Želim biti liderka u zajednici i naučiti stvari koje onda mogu prenositi drugima“, odlučno kaže 17-godišnja Nur, iza burke, sjedeći pred starom šivaćom mašinom u višenamjenskom centru Kampa 4.

„Uprkos užasnim okolnostima njihovog nastanka, stvaranje kampova u Cox’s Bazaru bilo je uspjeh humanitarne akcije“, napisao je Alexander Matheou, regionalni direktor za Aziju i Pacifik u Međunarodnoj federaciji Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, u članku za The New Humanitarian u junu.

Uspjeh, kaže on, koji ipak ne može prikriti drugu mračnu realnost – nasilje i depresiju – i koji je, po njegovom mišljenju, bio neodrživ već i prije smanjenja pomoći. Sviđalo se to nekome ili ne, ističe, neophodno je osmisliti nove načine za deblokadu situacije. Matheou predlaže svoj recept sve dok se Rohingye ne budu mogli sigurno vratiti u Mijanmar: efikasnije trošenje, s manje posrednika, normalizacija i širenje zaposlenja za izbjeglice, te ulaganje u više razvojnih projekata u susjednim zajednicama.

Postoje i drugi prijedlozi. Muhammad Yunus, lider privremene bangladeške vlade koja je nastala nakon protesta protiv prethodnog režima prije godinu dana, već dugo zagovara preseljenje dijela izbjeglica u treće zemlje – među kojima su Evropa, Sjedinjene Države, Kanada ili Australija. Ali nijedna država ni međunarodna organizacija nije pokazala interes za tu ideju.

Isto tako, ne izgleda da postoji veliko interesovanje ni za konferenciju na visokom nivou Ujedinjenih nacija, zakazanu za kraj sljedećeg mjeseca, koja bi trebala biti posvećena situaciji Rohingya. Možda je upravo to problem – nedostatak interesa. Nedostatak interesa dvije velike sile s najvećim utjecajem u regiji, Indije i Kine, da izvrše pritisak na one koji vladaju u Rakhineu i Mijanmaru.

Istina je da se Evropska komisija uključila i uložila napor da obezbijedi dodatna sredstva i podigne uzbunu. Ali vidjeli smo da su njeni glavni pokretači, Njemačka i Francuska, prezauzeti drugim pitanjima. A američka vlada je već jasno pokazala svoj stav kada je, samo nekoliko mjeseci ranije, odlučila potpuno preokrenuti svoju politiku „meke moći“ – način širenja globalnog uticaja i vrijednosti ulaganjem milijardi dolara u programe podrške širom svijeta. Ta politika je između 2017. i 2024. rezultirala ulaganjem gotovo 2,1 milijarde dolara u kampove Rohingya u Bangladešu.

Kada pitate djecu i tinejdžere u Kutupalongu ko je Donald Trump, mnogi kažu da nemaju pojma. Drugi otprilike znaju. Jednog monsunskog jutra u julu, pitali smo grupu djece od 10 do 12 godina, one koje su njihovi vršnjaci odabrali da šire dobre higijenske prakse u Kampu 7. Odgovarala su istovremeno, spotičući se jedni o druge. A Shajeda Begum je sve to sabrala i prevela ovako: „Misle da je on kralj Sjedinjenih Država, ali nisu sigurni; ipak, osjećaju da čini dobro mnogim zemljama.“

TEKST I FOTOGRAFIJE: El Pais