Riječ mevlid u arapskom jeziku znači mjesto ili vrijeme rođenja, a vremenom ta riječ je poprimila značenje rođendana Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. U tekijskoj poeziji želja za dostizanjem stepena savršenog čovjeka iznjedrila je posebnu pjesničku formu kojom se iskazuje ljubav prema Poslaniku, prema njegovom postojanju, činu rođenja, poslanstvu i životu. Ta pjesnička forma je dobila naziv mevlud. U turskoj književnosti nije precizno određeno vrijeme na stanka ove forme. U oblasti vjerske poezije, jedna od najopjevanijih i najprisutnija tema jeste rođenje Muhammeda, a.s, a upravo je nastupio mjesec u kojem je Poslanik a.s. rođen.

Mnogo je različitih tumačenja, bezbroj knjiga napisanih, bezbroj stihova ukrašenih najljepšim epitetima, a koji pokušavaju na pravi način dohvatiti pravi smisao jedne tako jednostavne riječi – ljubav. Ljubav znači voljeti, ljubav znači ne osjećati pritisak, ljubav znači prihvatiti nešto sa osmijehom, ljubav znači povećavati je, hraniti. Ljubav je kad ti nije mrsko, kad ti je drago. Ljubav nam pruža emocionalno zadovoljstvo, te nam daje osjećaj sigurnosti i bliskosti. Od samog našeg rođenja upoznajemo i razaznajemo različite vrste ljubavi. Pored ljubavi čije plodove i koristi ubiremo na ovom svijetu, postoji i ona mnogo važnija ljubav – ljubav koja će nam, pored dunjalučke, donijeti i ahiretsku, jedinu pravu i dugotrajnu sreću. To je ljubav prema našem Gospodaru i Njegovom poslaniku Muhammedu, a.s.

Našu ljubav prema poslaniku Muhammedu, a.s., ćemo najbolje pokazati slijeđenjem njegovog sunneta, odnosno tako što ćemo živjeti na takav način da budemo primjer svega onog dobrog u društvu, te da se i drugi ljudi ugledaju na nas, dajući pravu sliku naše vjere islama svijetu. Pored slijeđenja sunneta ovim radom želim prikazati kako da oživi mo ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., kroz književnu poeziju-mevlud. Često se nalazimo u nedoumici da li je Mevlud dio tradicije ili ipak novotarija u našoj vjeri, te se i sami pogubimo u traženju odgovora. Šta, zapravo, Mevlud predstavlja i koja je njegova svrha.

Riječ mevlid u arapskom jeziku znači mjesto ili vrijeme rođenja, a vremenom ta riječ je poprimila značenje rođendana Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. U tekijskoj poeziji želja za dostizanjem stepena savršenog čovjeka iznjedrila je posebnu pjesničku formu kojom se iskazuje ljubav prema Poslaniku, prema njegovom postojanju, činu rođenja, poslanstvu i životu. Ta pjesnička forma je dobila naziv mevlud. U turskoj književnosti nije precizno određeno vrijeme na stanka ove forme. U oblasti vjerske poezije, jedna od najopjevanijih i najprisutnija tema jeste rođenje Muhammeda, a.s.

Bošnjaci su Mevludu prilazili kao vjerskoj obavezi kojom su potvrđivali svoju odanost vjeri i Poslaniku. Učenje mevluda prerasta običaj i dobiva posebne dimenzije uzvišenog moralnog čina koji se u kasnijem periodu obilježava ne samo za 12. rebiul-evvel, rođendan Muhammeda, a.s., nego i povodom drugih značajnih i sretnih događaja u životu čovjeka, ali isto tako i u životu društvene zajednice. Mevlud postaje općeprihvaćeni način izražavanja sreće i vjerskog zanosa. Ovakva praksa, neznatno promijenjena, i do danas se sačuvala.

Neosporna je kako književna tako i moralna vrijednost mevludskih spjevova u čijem su se pisanju okušali mnogi autori Bošnjaci koji su željeli da daju i svoj osobni doprinos ovoj pjesničkoj formi, prvenstveno kao vjernici, a i kao književnici, s ciljem što boljeg približavanja događaja rođenja najodabranijeg čovjeka na Zemlji po islamskom vjerovanju čitalačkoj, odnosno slušalačkoj publici.

Historijat mevludske svečanosti

Muhammed, a.s., rođen je 12. rebiu-l-evvela, trećeg mjeseca po hidžretskom kalendaru, i svečanost obilježavanja njegova rođendana se održava upravo na taj dan. Prva obilježavanja rođenja Poslanika, a.s., javljaju se još za vrijeme halife Haruna er-Rašida. Naime, njegova majka je obnovila kuću Muhammeda, a.s., i pretvorila je u mjesto ibadeta.

Jedno od najranijih svjedočanstava o proslavljanju rođendana Muhammeda, a.s., nalazi se u Rihli – putopisu Ibn Džubeira početkom 13. stoljeća. Tradicija započeta u Medini u 13. stoljeću proširila se na čitav islamski svijet. Mevlud kao javna svečanost započeo se obilježavati u Erbilu1207. godine. Svečanost je uveo El-Malikul-Muzaffer ebu Seid.

Godine 1588. sultan Murat III uveo je proslavljanje Mevluda na svom dvoru u Istanbulu. Od 1910. godine Mevlud je zvanični praznik u Osmanskoj državi. Vremenom se uvela u praksu proslava Muhammedovog, a.s., rođenja i drugim povodima i u drugim datumima. Tako je proslava rođendana Muhammeda, a.s., poprimila značaj svečanosti koja se održava raznim povodima, ali kod nas uglavnom prilikom veselih događaja, dok se u Turskoj svečanost Mevluda obavlja sedam, odnosno četrdeset dana po smrti člana porodice, pa samim tim ima određeni komemorativni karakter. Možemo reći da tradicija obilježavanja Mevluda u Bosni i Hercegovini je usko povezana sa dolaskom Osmanlija na ove prostore sa kojima su Bosanci i Hercegovci dijelili sudbinu nekoliko stoljeća.

Svečanost proslave Mevluda je vremenom postala izuzetna kulturna i vjerska manifestacija, pa su pojedini bogatiji dobrotvori (vakifi) svojim zakladama (vakufnamama) oporučivali da se jedan dio prihoda od njihove zadužbine troši na priređivanje mevluda. U Bosni i Hercegovini najstariji pisani tragovi o održavanju mevludske svečanosti su iz vakufname Gazi Husrev-bega iz 1531. godine. U Sarajevu se, također, još uvijek svake godine, pored mevluda u Gazi Husrev-begovoj džamiji, održava mevlud i u Carevoj džamiji iz sredstava vakufa Fadil-paše Šerifovića.

Na našem jeziku su prve poeme-mevludi nastale po uzoru na mevlud Sulejmana Čelebija. Istraživanja pokazuju da je prvi mevlud koji je napisao jedan Bosanac mevlud Ali-Dede Bošnjaka, filozofa i sufije iz šesnaestog stoljeća. Mevlud je napisan na osmanskom jeziku. Azra Gadžo-Kasumović navodi da je najvjerovatniji razlog što je mevlud Ali-Dede Bošnjaka manje poznat i što nije zaživio u širokim narodnim masama to da je napisan na osmanskom jeziku s obiljem filozofskih izraza. U tom se mevludu, prema riječima Gadžo-Kasumović, uočavaju elementi šiijske tužbalice za članovima Ehli-bejta. Mevlud Ali-Dede Bošnjaka je prepisivan u filozofsko-sufijskim djelima čiji je on autor, tako da čitalačka publika nisu bile šire narodne mase, nego duhovna elita.

Poslije ovog mevludskog spjeva dolazi Mevlud Saliha Gaševića (prvo izdanje 1879.), potom Mevlud Arifa Sarajlije (1911.) te Muse Ćazima Ćatića (1923.), Safvet-bega Bašagića (1924.), Seida Zenunovića (1929.), Mahmuda Džaferovića (1941.), Rešada Kadića (1963.), Alija Abdulaha Bosnevija (1964.), Vehbije Hodžića (1975.), Mehmeda Cokovića (1979.), Ešrefa Kovačevića (1981.), Muhameda Rušdija (1981.), Šemsudina Sarajlića (1987.), Ismaila Selimovića (1997.), Omera Pobrića (1998.)

Mevlud i praksa vjerskih službenika

Najstariji pisani tragovi o učenju mevluda na prostoru Bosne i Hercegovine su, prema osadašnjim saznanjima, tragovi iz vakufname najpoznatijeg bosanskohercegovačkog dobročinitelja Gazi Husrev-bega. Vakufnamom iz 1531. godine po gregorijanskom kalendaru, odnosno 938. godine po hidžretskom kalendaru ostavlja Gazi Husrev-beg naredbu da se svake godine u mjesecu rebiu-l-evvelu, u kojem je rođen Božiji poslanik Muhammed, a.s., prouči mevlud u Gazi Husrev-begovoj džamiji.

Mevludi na prostoru Bosne i Hercegovine uče se povodom rođenja Poslanika, a.s., ali i povodom raznih radosnih događaja vezanih za život pojedinca, kao i zajednice. Ukoliko je povod učenja mevluda rođenje Poslanika, onda je to isključivo u mjesecu rebiu-l-evvelu. Povodi učenja mevluda, kako smo već napomenuli, mogu biti radosni događaji vjernika i događaji koji su bitni za širu zajednicu muslimana. Uglavnom, prilike u kojima je neizostavan spomen Poslanika, a.s., i veličanje čina njegovoga dolaska na svijet su rođenje Poslanika, a.s., vjenčanje, rođenje djeteta, akika, sunećenje muškog djeteta, useljenje u novu kuću, postavljanje kamena temeljca za vjerski objekat, obnova ili otvorenje džamija. Međutim treba napomenuti da suštinska svrha i povodi organiziranja mevludske svečanosti su bili daleko dublji od formalnih razloga. To je bila jedinstvena prilika da se znanje obogati, da se ljudi okupe. Mevludske svečanosti u Bosni i Hercegovini su bile prilika da učeni ljudi upoznaju i posavjetuju članove Islamske zajednice, (džematlije) o aktuelnim pitanjima vezanim za njihov vjer ski i nacionalni identitet, opstanak i napredak.

Iz razgovora sa intervjuisanim starijim vjerskim službenicima u ranijem periodu, od 60-tih do 70-tih godina prošlog stoljeća mevlud se učio najčešće u zimskim danima i bez povoda, svako sijelo na kome su prisustvovali neki od pobožnih ljudi pretvaralo se u sijelo Bogu ugodno. 

Bula Saliha Valjevac spominje šejha hfz. Muharem-ef. Lemeša kao jednoga od pobožnih ljudi koji je koristio svaku priliku da ljudima kazuje korisne stvari. Za održavanje takvih mevluda, čiji cilj nije bio ovozemaljski, nisu bili potrebni posebni uvjeti, niti nagrade za učače. Takve manifestacije su održavale okolnosti u kojima se shvatala, osjećala i živjela vjera. Prema mišljenju norveške kulturne antropologinje Tone Bringe, koja je obavljala istraživanja o životu muslimana u Bosni i Hercegovini mevlud je “briga za žive” koji priređuje domaćinstvo radi berićeta. Kroz razgovor sa starijim vjerskim službenicima od 60-tih godina prošlog stoljeća pa sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u velikom broju kuća medžlisa Visoko i Gračanica, pa i šire, mevlud se učio, naročito u jesen kada su se završavali svi poslovi na usjevima. Mevlud je bio kruna završetka radova. Na Medžlisu Islamske zajednice Visoko napoznatije naselje po održavanju mevluda, naročito u jesenskom i zimskom periodu, bilo je i ostalo i do dana današnjeg Srhinje. Mevlude su obično učile efendije i derviši. Na mevludskim svečanostima su prisustvovali i muškarci i žene i djeca.

Običaj kod održavanja mevludske svečanosti je dijeljenje mevludskog šerbeta nakon ustajanja, dijela mevluda u kome se govori o iskazivanju dobrodošlice Božijem Poslaniku, a.s., na ovaj svijet. Na samom kraju mevluda se dijele mevludske šećerke, bombone, nagrađuju se učači i čestita Mevlud prvenstveno onome ko ga priređuje, pa potom i prisutnim gostima. Ukoliko mevlud organizira privatno lice (ili lica) u kući ili u džamiji, organizator bira učače koji imaju lijep glas u želji da što bolje i jasnije poruka mevluda dopre do srca vjernika koji su prisutni. Ima i mjesta gdje samo jedna osoba uči mevlud, što nije ustaljena praksa zbog dužine teksta i nemogućnosti predaha i odmora učača. U tekijama i u džamijama, ukoliko se radi o organiziranju mevluda na nivou manje vjerske zajednice (džemata) ili veće (medžlisa), u izvođenju mevluda učestvuju svi prisutni vjerski službenici.

Dužina učenja turskog mevluda zavisi od broja poznavalaca – učesnika mevludske svečanosti. Obično se uči poglavlje Rođenje, ako je manje učača, ili i poglavlje Miradž, ako je više učača koji poznaju turski mevlud. Nakon turskog, slijedio je i jedan od naših bosanskohercegovačkih mevludskih spjevova među kojima je prvo mjesto zauzimao Mevlud hfz. Saliha Gaševića i Dodatak Mevlud-i šerifu od Zenunovića, a kasnije, nakon izdavanja Mevluda Rešada Kadića 1963. godine, njegov ili Mevlud Safvet-bega Bašagića. Kada se spomene turski mevlud, stariji imami dijele zajednički doživljaj kako je to mevlud koji se osjećao, nije bilo potrebno da se prevodi. Veoma mali broj imama danas zna učiti turski mevlud. Većina poznavalaca turskog mevluda je u poznim godinama starosti. Postoji velika želja tih imama da poduče mlađe generacije učenju turskog mevluda, jer kako kažu, “…turski mevlud se treba učiti iz poštovanja prema Sulejmanu Čelebiju, autoru ovog mevluda koji se učio na našim prostorima kada drugog mevluda nije bilo”.

Međutim mali je broj mlađih imama, entuzijasta, zainteresiranih za oživljavanje i održavanje ove tradicije. Takvi imami traže od starijih poznavalaca turskog mevluda da ih nauče čitanju i učenju ovog mevluda. Sve su rjeđe mevludske svečanosti na kojima se mogu čuti stihovi Sulejmana Čelebija. Ukoliko traži organizator mevluda da se uči turski mevlud, onda se obično uči iz primjerka koji je štampan latiničnim pismom. Stariji imami smatraju da ta verzija mevluda “nije isto” što i njegov izvorni oblik koji je u 15. stoljeću napisanrukom i arapskim pismom, te se u narednim stoljećima također prepisivao rukom i arapskim pismom. Za mevlud učen iz primjeraka štampanih latiničnim pismom stariji imami kažu da “…nema kajde, melodije, iz razloga što se uči na latinicu”, iako su to primjerci transkripcije izvorne verzije, a zapravo je riječ o vrlo rijetkim prilikama da se turski mevlud uči i da mlađi vjerski službenici nemaju dovoljno prakse u njegovom učenju. Iz izjava naših ispitanika možemo zaključiti da se učenje turskog mevludskog spjeva, makar na početku mevludske svečanosti polahko se gubi i nema nikakav značaj za mlađe vjerske službenike, izuzimajući, kako smo već prethodno kazali, jedan mali broj zainteresiranih.

Kod učenja mevluda od 60-tih godina pa sve do kraja dvadesetog stoljeća, prema kazivanjima vjerskih službenika, bilo je tačno određeno kada i koja ilahija i odlomak Kur’ana se uči. Danas je to mnogo ležernije, iako se i dalje uče i derviške ilahije, također su neizostavna dva odlomka iz Kur’ana, na početku mevludske svečanosti se uče posljednji ajeti (rečenice) sure Al-Isra’ 110-111., nakon kojih se donose tekbiri (veličanje Allaha, dž.š.), te pred poglavlje Miradž, dio kur’anske sure Hiğr 1-15 ajeta. Prema riječima penzionisanih imama učenje mevludskog spjeva izumire, svečanost se održava, ali tekst mevluda sve se manje uči, odnosno pjeva na poznate melodije, više se recitira, izražajno čita.

Mevlud bi, prema mišljenju starijih vjerskih službenika, trebao da bude protkan samo stihovima Čelebija, Gaševića, Zenunovića, određenim ilahijama i odlomcima iz Kur’ana, kako je bila praksa u vrijeme kada su oni službovali. Danas, na početku 21. stoljeća, mevludi se ne izvode u cijelosti, već samo po nekoliko stihova iz različitih spjevova. Uče se ilahije koje stariji imami porede sa novokomponovanim pjesmama čija vrijednost nije kao vrijednost sevdalinke.

Također, vele da je bespotrebno da više vjerskih službenika ustaje da kazuje o porukama mevludskim, kao i da se u držanje govora na vjerskim svečanostima upliću politički angažirane ličnosti.

Kada govorimo o mevludskoj poruci i o svrsi održavanja mevludskih svečanosti, možemo sa sigurnošću reći da mevlud ima svoju didaktičko-metodičku ulogu. Muallimi organiziraju učenje mevluda sa svojim učenicima, polaznicimavjerske pouke u mektebimana hatmama.

Mevludski običaji i vrijeme učenja

Mevlud je okarakterisan kao jedan od najprestižnijih vjerskih obreda koji nijeobavezan, ali je poželjan i lijep. Mevlud koji vjernici upriličavaju u svojim kućama ima porodični karakter sa ciljem zbližavanja rodbine, ali i “zarađivanja sevapa”. Povodi za učenje mevluda mogu biti najraznovrsniji: od rođenja djeteta, vjenčanja, kupovine kuće, useljenja u stan, u novije vrijeme i povodom diplomiranja na fakultetu, kupovine auta i sl. Povodom svečanog događaja saziva se šira rodbina, komšije, prijatelji, kao i jedan ili više imama. U seoskoj sredini običaj je da žene pozvane na mevlud pripreme neko jelo po svom nahođenju, ali češće po odabiru domaćice, u cilju postizanja što raznovrsnije sofre i donesu ga sa sobom na dan učenja mevluda. Mevlud se obično uči nakon što se klanja zajednički namaz. Učenje mevluda izvode bule, ali i ukućani koji organizuju mevlud u svom domu, ako izraze želju, te se mevlud uči naizmjenično od strane više osoba koje mevludski spjev raspodijele na dijelove te ga tako ispjevaju. Učiti mevlud u vlastitom domu pohvalan je i lijep čin, a u narodu se smatra sevapom, ali i izaziva ponos ukućana, posebno ako se radi o mlađem članu porodice.

Također, posvećuje se posebna pažnja načinu, odnosno boji glasa i emociji prilikom učenja mevluda pa će prisutni nerijetko ocijeniti najljepšim učenje onoga koji je uspio probuditi najviše osjećaja među slušaocima, a nerijetko se izazovu i suze. Rijetko se mevlud uči u okviru okupljanja povodom dženaze, kao što je to slučaj, naprimjer, u Turskoj, posebno u Anadoliji gdje je mevlud neizostavan dio dženaze, a uče ga žene u kući preminulog, gdje se poseban akcenat stavlja na emotivnost učenja.

Međutim postoji praksa učenja mevluda u sklopu tevhida koji se uči četrdeseti dan nakon smrti. Mevludu obično prisustvuju muškarci i žene, ali mogu biti i posebno. Obično ga predvodi jedan ili više hodža. Također postoje razlike između mevluda u gradskoj i seoskoj sredini, gdje je gradski mevlud dosta religiozniji i bule mevlud uče “naglašeno emotivno”. Običaj je da se nakon što se prouči mevlud, prisutni počaste hranom i pićem. Zatim, mevlud se danas često i saziva za žene, u džamiji. On je ujedno i prilika za druženje, upoznavanje, posjete utjecajnih žena koje održe predavanja za sestre muslimanke na polju islama i ahlaka, a koje domaćice ugoste uz sohbet. Zatim, česti su još i šehidski mevludi koji se održavaju na spomen obilježjima šehidima palim u proteklom ratu, nadan otvaranja spomen-obilježja ili u znak sjećanja na drage šehide, kada se obično prouči Ja-sin i mevlud.

Osim ovih vrsta mevluda, postoje i tradicionalni mevludi koji se održavaju na dovištima i drugim lokacijama koje su iz određenih razloga posebne za lokalno stanovništvo ili širu zajednicu. Tako je običaj da se mevludi tradicionalno održavaju određenog dana u tom i tom mjesecu svake godine, kao što se održava svake godine prve subote u augustu mjesecu u džamiji u Džebaru, gdje se okupi na hiljade vjernika.

Poznat je i tradicionalni mevlud na Vrelu Bune, odnosno pred blagajskom tekijom koji se tradicionalno održava od 1975. godine. O kakvom se događaju radi najbolje govori činjenica da se na dan održavanja mevluda na ovom mjestu zna okupiti i do 20000 ljudi. Danas se mevludi održavaju svake godine u skoro svakom mjestu u Bosni i Hercegovini, neki manje neki više posjećeni. Na poznatijim mevludima na otvorenom prisutna je i pojava prodavača raznih suvenira, hrane, poslastičara, ali i ringišpila za dječiju zabavu pa u novije i vrijeme i kulturno-zabavnih sadržaja muzičkog karaktera, što se i podrazumijeva, jer su velika narodna okupljanja uvijek i mjesto i prilika za obavljanje kupoprodaje. Ovakva praksa posebno se odomaćila u seoskoj sredini gdje mevludske svečanosti poprimaju pomalo vašarski karakter, izlazeći pri tome iz okvira tradicije mevluda na ovim prostorima. Ove promjene posebno su uočljive posljednjih godina, a u kom pravcu će mevludska okupljanja da se razvijaju u budućnosti, ostaje da se vidi, ali je promatranjem ovih promjena lahko uočiti da proces još traje te da možemo govoriti o tradiciji u nastajanju.

Anesa Vatrić/Glasnik IZ