Izložba MEDIF predstavlja jedan od najsnažnijih i najkontroverznijih kulturno-memorijalnih projekata u savremenoj Italiji. Posvećena egzodusu Italijana iz Istre, Dalmacije i Rijeke te tragediji foiba, izložba se ne može posmatrati samo kao muzejski događaj. Ona je istovremeno i čin simboličke reparacije, i politička gesta, i povod za novu rundu rasprava o tome kako se u Italiji danas oblikuje kolektivno pamćenje 20. stoljeća

U fokusu MEDIF-a (Mostra degli Esuli Dalmati, Istriani e Fiumani), izložbe postavljene rimskom kompleksu Vittoriano nalazi se julijsko-dalmatinski egzodus: masovno napuštanje teritorija koje su nakon Drugog svjetskog rata pripale Jugoslaviji. Između 1943. i 1947. godine, hiljade Italijana ubijene su ili nestale u foibama, kraškim jamama koje su postale simbol nasilja partizanskog i revolucionarnog perioda, dok je između 250.000 i 350.000 ljudi bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Decenijama je ova epizoda ostajala na rubovima zvanične historiografije, često tretirana kao neugodan ili politički osjetljiv dodatak dominantnom antifašističkom narativu poslijeratne Italije.

MEDIF nastoji ispraviti tu marginalizaciju. Postavka kombinuje arhivske dokumente, fotografije, lične predmete, svjedočanstva i multimedijalne sadržaje kako bi posjetiocu ponudila iskustvo koje je istovremeno informativno i emotivno. Egzodus se ne prikazuje samo kao statistički fenomen, nego kao zbir individualnih sudbina, porodičnih lomova i dugotrajne traume. Upravo u toj dimenziji mnogi italijanski mediji i kulturni komentatori prepoznali su glavnu vrijednost izložbe: sposobnost da apstraktne brojke pretvori u ljudske priče.

Nakon sloma fašističke Italije i ulaska partizanskih jedinica u Istru, Rijeku i dijelove Dalmacije, započeo je talas likvidacija koje su provođene bez suđenja, bez presuda i bez ikakve pravne procedure. Ljudi su hapšeni kao „narodni neprijatelji“, odvođeni noću i bacani u kraške jame zvane fojbe, često vezani žicom, zajedno s drugima, bez obzira na individualnu krivicu. Među ubijenima nisu bili samo pripadnici fašističkog aparata, nego i civili, lokalni uglednici, svećenici, intelektualci i obični građani čija je jedina „krivica“ bila nacionalna ili politička nepodobnost u novom poretku. Nasilje nije bilo sporadično, nego dio šireg revolucionarnog obračuna kojim je uspostavljana vlast komunističkog režima.

Nakon konsolidacije vlasti, uslijedio je drugi, jednako dugotrajan sloj zločina: šutnja. Decenijama se o fojbama nije smjelo govoriti. Javna rasprava bila je zabranjena, arhivi zatvoreni, a svako insistiranje na istini označavano kao neprijateljska propaganda. Žrtve nisu imale grobove, porodice nisu imale pravo na sjećanje, a cijela tema bila je potisnuta iz obrazovnog sistema i javnog prostora. Fojbe su tako postale ne samo masovne grobnice, nego i praznine u kolektivnom pamćenju, pažljivo održavane političkom voljom.

Egzodus Italijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije bio je direktna posljedica tog nasilja i atmosfere straha. Ljudi su napuštali kuće, imovinu i višestoljetna ognjišta jer su znali da u novom sistemu nema mjesta za njihovu sigurnost ni dostojanstvo. Odlazak stotina hiljada ljudi nije bio slobodan izbor, nego bijeg pred represijom, uz svijest da se nasilje može ponoviti u svakom trenutku. Demografska slika čitavih područja nepovratno je promijenjena, a egzodus je postao jedna od najvećih prisilnih migracija u poslijeratnoj Evropi.

Dugotrajno prikrivanje zločina fojbi predstavljalo je temeljni moralni problem jugoslavenskog komunističkog sistema. Režim koji je svoju legitimnost gradio na antifašizmu istovremeno je tolerisao, prikrivao i opravdavao masovna ubistva počinjena u njegovo ime. Zločini su relativizirani, a odgovornost raspršena ili potpuno izbrisana.

Procjene o broju ubijenih variraju, dijelom i zbog toga što se radi o teško provjerljivim podacima; pojedini izvori sugeriraju da su komunisti koji su zauzeli istrijski poluotok mučili ili ubili i do 15.000 Italijana, a druga istraživanja ukazuju na nekoliko hiljada žrtava u fojbama i još mnogo više prognanih uslijed straha i represije. Tačan broj nije poznat i ostaje otvoreno pitanje historiografske procjene.

U javnom diskursu Italije, ova tema predstavlja spoj historijske tragedije i dugogodišnjeg političkog spora. Tek 2004. godine uspostavljen je Giorno del Ricordo, Dan sjećanja na žrtve fojbi i na prisilni egzodus Italijana iz tih regija kako bi se odala počast hiljadama ljudi koji su stradali ili napustili svoje domove. Taj datum se u italijanskoj kolektivnoj memoriji tretira kao trenutak izlaska iz decenija šutnje, tokom kojih se o ovim događajima govorilo tek sporadično, često pod političkim ili ideološkim pritiscima. U nekim interpretacijama, šutnja o fojbama bila je rezultat političkog kompromisa između različitih snaga u poslijeratnoj Italiji, ljevičarskih političkih stranaka koje su gradile narativ antifašizma i centrističkih struktura koje su nastojale izbjeći novu polarizaciju u društvu, tako da se o stradanjima Italijana javno počelo govoriti znatno kasnije nego o drugim ratnim zločinima.

Pozitivni osvrti, naročito u kulturnim i institucionalnim publikacijama, naglašavaju da MEDIF ispunjava dugogodišnji deficit državnog pamćenja. Izložbu se opisuje kao čin priznanja prema zajednici koja je decenijama osjećala da je njena patnja potisnuta ili relativizirana. Posebno se ističe činjenica da se izložba nalazi upravo u Vittorianu, simboličkom središtu italijanskog državnog identiteta, što joj daje težinu kakvu raniji memorijalni pokušaji nisu imali. U tom smislu, MEDIF se tumači kao pokušaj da se egzodus i foibe konačno uvrste u “službeni panteon” nacionalne historije.

Međutim, MEDIF je izazvala i snažne kritike. One se rijetko odnose na samu činjenicu da se egzodus i foibe tematiziraju, a mnogo češće na način, kontekst i političku instrumentalizaciju tog sjećanja. Kritičari, naročito iz lijevih i liberalnih medija, upozoravaju da se izložba pojavljuje u trenutku kada vlada Giorgia Meloni vodi širu kulturnu ofanzivu usmjerenu na redefinisanje nacionalnog identiteta i historijskog narativa. U tom okviru, MEDIF se ne doživljava kao neutralni historiografski čin, nego kao dio ideološkog projekta.

Jedna od najčešćih zamjerki odnosi se na selektivnost narativa. Kritičari tvrde da se u MEDIF-u snažno naglašava patnja italijanskih civila, ali da je širi historijski kontekst Drugog svjetskog rata i fašističke politike Italije na istočnoj obali Jadrana slabije prisutan. U tom smislu, izložbi se prigovara da egzodus prikazuje gotovo isključivo kao posljedicu komunističkog nasilja, bez dovoljno jasnog uvida u prethodne decenije represije, italijanizacije i ratnih zločina fašističkog režima. Takav pristup, prema kritičarima, rizikuje da stvori pojednostavljenu sliku uzroka i posljedica.

Druga linija kritike tiče se same politike pamćenja. U italijanskom javnom prostoru već godinama traje rasprava o tome da li se priznavanje fojbi i egzodusa koristi kao sredstvo “izjednačavanja” historijskih krivica, odnosno kao pokušaj relativizacije fašističkog naslijeđa kroz naglašavanje italijanskog stradanja. U tom kontekstu, MEDIF se ponekad opisuje kao primjer memorijalne simetrije koja, svjesno ili nesvjesno, pomjera fokus sa odgovornosti fašizma na patnju Italijana u poratnom periodu.

U odnosu prema Jugoslaviji, a danas prije svega prema Hrvatskoj i Sloveniji, MEDIF otvara sloj pitanja koji nadilazi italijansku unutrašnju raspravu. Kritičari izložbe primjećuju da je jugoslavenski kontekst prisutan gotovo isključivo kroz prizmu nasilja i progona, dok su političke i društvene okolnosti koje su dovele do eskalacije sukoba ostavljene u drugom planu. U tom smislu, Jugoslavija se pojavljuje kao monolitni okvir represije, bez unutrašnjih razlika, dinamika i proturječnosti, a kasnije postsocijalističke države uglavnom kao pasivni nasljednici tog naslijeđa.

Iz perspektive Zagreba i Ljubljane, ovakav pristup se često doživljava kao jednostran, jer zanemaruje dugotrajni proces fašističke okupacije, prisilne italijanizacije i ratnih zločina koje je Kraljevina Italija provodila na istočnoj obali Jadrana. Upravo zbog toga dio historičara upozorava da MEDIF, iako legitimno tematizira egzodus Italijana, rizikuje zamrzavanje narativa u kojem su uzroci i posljedice jasno razdvojeni po nacionalnim linijama, bez prostora za zajedničku, transnacionalnu interpretaciju historije.

Iako nije izazvala otvorene diplomatske sporove, MEDIF se uklapa u širi evropski trend nacionalizacije memorije, u kojem države nastoje afirmirati vlastite žrtve kao temelj moralnog legitimiteta. U tom kontekstu, stradanje Italijana iz Istre i Dalmacije ulazi u konkurenciju s drugim memorijalnim narativima 20. stoljeća, uključujući i one koji su dominantni u postjugoslavenskom prostoru.

Kritičari upozoravaju da bez paralelnog dijaloga s historiografijama Hrvatske i Slovenije, ovakvi projekti mogu produbiti memorijalne asimetrije umjesto da ih prevaziđu. S druge strane, umjereniji glasovi vide MEDIF kao potencijalni polazni okvir za buduće zajedničke projekte, pod uslovom da se izađe iz logike nacionalnih muzeja patnje i prihvati kompleksnost zajedničke, često nasilne prošlosti Jadrana. Upravo tu se lomi dugoročni domet izložbe: hoće li ostati zatvorena u italijanski državni narativ ili postati tačka iz koje je moguće započeti ozbiljniji regionalni razgovor o historiji, odgovornosti i sjećanju.