Njegova majka se zvala Najwa Ghacham, žestoko nezavisna žena. Godinu i tri mjeseca, Najwa je odbijala da napusti svoj dom u južnom libanskom selu Yaroun, uprkos teškom izraelskom bombardovanju i borbama oko nje.

Sin je iz gomile ruševina, koji je nekada bio njen dom, iskopao majušne, crne cipele svoje stare majke. Nježno je držao cipele, a zatim nježno poljubio njihove vrhove.

Njegova majka se zvala Najwa Ghacham, žestoko nezavisna žena. Godinu i tri mjeseca, Najwa je odbijala da napusti svoj dom u južnom libanskom selu Yaroun, uprkos teškom izraelskom bombardovanju i borbama oko nje.

“Toliko je voljela svoj dom”, rekao je njen sin Nour Ghacham (48) za Middle East Eye.

Izvadio je telefon da pokaže fotografiju onoga što je nekada bio njen dom. Bila je na dva sprata, napravljena od bijelog kamena, sa terakota šindrom i nebeskoplavim kapcima. Grm sa ljubičastim cvjetovima prelio se preko njene dvorišne kapije, a bor je niknuo kroz trotoar, čije su se grane protezale iznad njenog krova.

Gradonačelnik i njegova supruga Laila Tahfa, 53, žive u susjedstvu. Tahfa je rekla da se sjeća da je gledala Najwu kako provodi sate čisteći svoj prag i susjedni trotoar, ili brinući o svojoj bašti.

„Njen dom za nju je bio poput kraljevstva, činilo se da ništa izvana nije važno“, rekla je Tahfa.

Ispričala je svoja “lijepa sjećanja” sa Najwom, za koju je rekla da je poznaje mnogo godina. „Sa oko 70 godina, (Najwa) je ostala živahna i uvijek je bila željna da podijeli priče“, rekla je ona.

Kada je izbio rat, Tahfa je rekla da su pokušali da je izbave zbog njene sigurnosti, ali je uvijek odbijala. „Ona bi rekla: ‘Ne čujem nikakve bombe, samo želim da budem u svom domu’,” rekla je.

U jednom trenutku, 28-godišnji medicinar Mohammad Salman, i njegov tim spasilaca, uspjeli su uvjeriti Najwu da ode – ali se ona ubrzo nakon toga vratila.

„Kunem se Bogom, vratila se hodajući“, rekao je Salman.

Nisu morali da je upucaju

Salman je bio među onima koji su povremeno provjeravali Najwu tokom rata, dostavljajući hranu, vodu i druge osnovne potrepštine.

Međutim, nakon što je primirje počelo 27. novembra, izraelske trupe su ostale u Yarounu. Salman je rekao da su svaki put kada su pokušali da uđu u selo da dođu do nje, izraelske trupe otvarale vatru, blokirajući njihov ulazak 30 dana.

Kada su 27. decembra konačno uspjeli ući, Salman je pronašao Najwu mrtvu u njenoj kući. Rekao je da je pogođena tri puta, a tijelo joj je bilo prekriveno modricama kao da su je tukli ili gazili.

“Vidio sam tijelo”, rekao je, “ona je stara dama. Nisu morali da je upucaju.”

Salman je pomogao transportu njenog tijela u Vladinu bolnicu Tebnine, najbližu veliku bolnicu.

U medicinskom izvještaju iz bolnice navodi se da je libanski Crveni krst doveo Najwu nakon što je “bio izložen izraelskoj agresiji”.

“Umrla je od posljedica povreda glave, abdomena i grudnog koša, te otvorenog preloma na lijevoj butini”, navodi se u izvještaju.

Voljela je zemlju

Najwin sin, Nour, pregledao je ruševine svoje kuće iz djetinjstva u Yarounu. U jednom uglu gomile ugledao je rešetku za pećnicu. Rekao je da je taj prostor nekada bio kuhinja u kojoj je satima sjedio sa svojom majkom.

„Kada bi završila sa kuhanjem, čistila bi, a onda dugo uživala u sjedenju“, ispričao je on.

Nour je sa svoja dva brata i ocem napustio Yaroun odselivši u Venecuelu 1991. godine, kada su Izraelci okupirali selo. Rekao je da je tada imao samo 14 godina, ali se još uvijek sjeća izraelskog tenka Merkava koji je mogao vidjeti sa svog balkona.

Međutim, Najwa je odbila da ode. „Ona je bila neko iz srca zemlje, nije željela da živi van Libana“, rekao je. Povremeno bi se vraćao sa svojim ocem da je posjeti.

“Uvijek je bila zauzeta”, rekao je, baveći se ne samo kućnim poslovima već i svojim voljenim maslinama. Svake godine, priča Nour, Najwa je proizvodila oko osam velikih vrčeva maslinovog ulja.

„Ona se brinula o svojim stablima maslina, ona rasla, i ona bi ih brala“, rekao je, „voljela je zemlju.“

Vratit ćemo se sutra

Yarounov mukhtar (lokalni zvaničnik odgovoran za evidenciju), Mohammed Chahine, 51, stajao je ispred ruševina Najwine kuće. Rekao je da se zbližio sa Najwom tokom rata, kada joj je donosio hranu i druge kućne potrepštine.

Ubrzo nakon 8. oktobra 2023. – kada su Izrael i Hezbolah počeli da se bore u Libanu – mnogi Najwini rođaci u Yarounu pobjegli su u Bejrut i bili su uplašeni da se vrate.

Dakle, Chahine bi pokucao na Nawjina vrata, s olovkom i blokom u ruci, da zapiše šta joj je potrebno. Tražila je meso i povrće, rekao je – ali što je najvažnije, tražila je kutije kolačića.

“Donosio sam joj pet ili šest kutija svakog mjeseca”, priča on smiješeći se. “Živjela je od čaja i kolačića.”

Borbe i zračni napadi intenzivirali su se u Yarounu nakon 23. septembra, kada je Izrael eskalirao svoje napade na zemlju, spriječivši Chahinea da posjeti Najwu. Ali, kaže on, “uvijek sam imao osjećaj da je živa jer zna kako živjeti u ovakvim situacijama.”

Više od dva mjeseca kasnije, na dan kada je primirje stupilo na snagu, Chahine je požurio da provjeri Najwu.

“Srećom, našli smo je živu”, rekao je, “Mislili smo da je rat gotov. Rekli smo joj, ‘vratićemo se sutra’.”

Ali to sutra nikada nije došlo.

“Drugi dan smo došli u Yaroun i počeli su da pucaju na nas, nisu nas pustili u selo”, rekao je Chahine.

Tada su se pojačali izraelski napadi na Yarouna, a Chahine je požurio da evakuiše Najwu. Kontaktirao je Crveni krst i UNIFIL, mirovne snage UN-a stacionirane u južnom Libanu, obavijestivši ih da je civil zarobljen u selu.

Prilikom prvog pokušaja da uđu u selo, bili su blokirani izraelskom vatrom. Dvije sedmice kasnije, stigli su do Najwe, ali samo da bi je pronašli ubijenu u njenoj kući.

Chahine je rekao da je njegovo vrijeme s Nawjom bilo kratko, a njihovi razgovori rijetko su išli dublje od osnovnih stvari i kolačića. Ipak, njena smrt je u njemu ostavila prazninu.

“Osjećam kao da nešto nedostaje u meni”, rekao je Chahine. “Stvarno mi nedostaje. Nadam se da je sada na dobrom mjestu. Siguran sam da jeste jer nikada nikoga nije povrijedila.”

Priča o Najwinoj smrti proganja seljane Yarouna.

“Izraelci su od prvog dana znali da ona živi tamo, sama”, rekao je Chahine.

“Ne znam zašto bi ušli u njenu kuću, pretukli je i ubili je”, rekao je. “Nikome nije naudila.”

Najwina susjeda, Tahfa, rekla je “vijest o njenoj smrti udarila je kao grom. Bilo je tako teško jer smo čekali da izađe u dobroj formi i pošalje nam pozdrave.”

Tahfa je takođe razmišljala zašto bi Izraelci ušli u njenu kuću. “Nije imala oružje, nije bilo pripadnika otpora (Hezbolaha)”, rekla je. “Zašto su je ubili usred njene kuće?”

Tokom 60-dnevnog perioda prekida vatre – kada je Najwa ubijena – Izrael je napadao Yarouna vazdušnim udarima. Tahfa je rekla da je 90 posto zgrada u selu potpuno uništeno, a većina razaranja se dogodila u ta dva mjeseca.

Oštećeno je i preostalih 10 posto kuća u selu, od kojih su mnoge izgorjele, dodala je Tahfa.

Nakon što je istekao period primirja, Izrael je rekao da će ostati na pet strateških tačaka u južnom Libanu “neograničeno”.

Tahfin dom je uništen 9. februara. Izraelske trupe ostale su stacionirane u selu nakon roka za povlačenje 26. januara utvrđenog sporazumom o prekidu vatre.

Izrael se konačno povukao iz Yarouna 18. februara, ali i dalje ostaje stacioniran na pet drugih položaja duž granice. Sedmicu kasnije, izraelski ministar odbrane Israel Katz najavio je da će vojska “ostati na neodređeno vrijeme” u tampon zoni u južnom Libanu, uspostavljenoj kroz široko rasprostranjeno uništavanje pograničnih sela poput Yarouna.

“Zamislite da stojite na ulazu u svoju zemlju, kao pred ekranom, gledate kako vam uništavaju kuću, zajedno sa uspomenama na vašu djecu i porodicu u njoj”, rekla je Tahfa.

Vrativši se u ruševine Najvine kuće, njen sin je razmišljao o svom djetinjstvu. “Ova zemlja, porodica i sve oko mene u Yarounu – osjećam se kao kod kuće. Išao sam u školu, igrao se napolju i šutirao loptu ovdje – jednostavni, prirodni trenuci”, rekao je Nour.

U garaži je uočio komad kamena na kojem je njegov brat upisao svoje ime i godinu kada su otišli u Venecuelu, 1991. Pored svog imena je napisao i “Yaroun”.

Nour je nastavio obilaziti imanje lutajući kroz dragocena stabla maslina svoje majke. Nekoliko ih je uništeno, vjerovatno u eksploziji koja je sravnila i Nawjinu kuću. Oni koji su još stajali bili su obrasli, a grane su se padale prema zemlji i bile prekrivene bijelom prašinom.

“Da je samo moja majka ovdje, samo da je živa, čistila bi i čuvala drveće. Rekla bi: ‘O, kakva divna bašta!'”, rekao je.

“Ko će sada brinuti o tome? Oni (Izraelci) su sve odnijeli.”