U burnim godinama nakon Prvog svjetskog rata, kada su se granice Evrope iscrtavale iznova, mnogi borci su nestali iz službene historije. Jedan od njih bio je Hilmija Husein Durić, Bošnjak koji je postao simbol otpora protiv austrijske aneksije Zapadne Ugarske 1921. godine

Mađarska je, kao dio poražene Austro-Ugarske Monarhije, nakon Prvog svjetskog rata bila suočena s dramatičnim teritorijalnim gubicima. Više od dvije trećine teritorije te zemlje našlo se pod stranom okupacijom, uključujući i područja s značajnim mađarskim manjinama.

Nacionalnosti unutar nekadašnje monarhije počele su se redom odvajati, dok su okolne države – Rumunija, Kraljevina Srbija, Hrvatska i Slovenije i novoformirana Čehoslovačka – počele polagati pravo na dijelove teritorije historijske Ugarske.

Stanovništvo Mađarske bilo je duboko ogorčeno, posebno kada je Austrija 17. novembra 1918. godine iznijela teritorijalne pretenzije na Zapadnu Ugarsku.

Nakon neuspjelih pregovora, Antanta je 10. septembra 1919. godine ozvaničila austrijske zahtjeve kroz Saint-Germain mirovni sporazum. Konačno, četvrtog juna 1920. potpisan je Trianonski ugovor kojim je Kraljevina Mađarska izgubila više od dvije trećine svoje teritorije, a austrijska aneksija Zapadne Ugarske je potvrđena. Region je podijeljen na dvije zone: tzv. zona “A” (današnji Burgenland) i zona “B” (grad Šopron i okolina). Mađari nisu željeli prihvatiti taj ishod bez borbe.

U ljeto 1921. godine, politička napetost u regiji počinje dostići tačku ključanja. Austrijske trupe planiraju preuzeti kontrolu nad predviđenim teritorijama, uključujući grad Šopron i okolna sela. Mađarska vlast formalno se distancira od organiziranog otpora, ali na terenu se formira snažna pobunjenička mreža, okupljena oko tzv. „Pohabane garde“ (Rongyos Gárda), predvođene karizmatičnim i kontroverznim Pálom Prónayem i Ivanom Héjjasom.

Pobunjenici, koje čine demobilisani vojnici, nacionalistički omladinci, seljaci i radnici, ali i muslimanski dobrovoljci iz Bosne i Albanije, počinju organizirati napade na austrijske patrole, punktove i komunikacijske tačke. Među njima se posebno ističe jedinica pod vodstvom Hilmije Huseina Durića, koji vodi grupu muslimanskih boraca kroz najteže bitke.

Porijeklom iz Bosne, iz Bosanske Krupe, imao je vojno iskustvo još iz austrougarske vojske. Kao uvjereni borac protiv aneksije i poniženja poratne Evrope, Durić je okupio značajan broj Bošnjaka i Albanaca koji su odlučili da se priključe mađarskom otporu. Borili su se pod njegovim zapovjedništvom u najtežim bitkama, uključujući dvije kod Ágfalve i onu kod Kirchslaga. Nakon raspada Austro-Ugarske mnogo je bosanskih vojnika i civila ostalo u posttrianonskoj Mađarskoj. Tako i Durić, koji se 1920. godine zastalno preselio iz Beča u Mađarsku.

Prema njegovoj autobiografiji, rođen je je 11. novembra 1887. godine a njegov otac, Mahmud Aga Durić, bio je gradski načelnik i bogati zemljoposjednik. Završio je s odličnim uspjehom srednju školu i nastavio stjecati više muslimanske teološke kvalifikacije u Kairu i Carigradu. Osim mađarskog i bosanskog, navodi se da je tečno govorio njemački i turski, kao i arapski i perzijski.

Godine 1910. postaje direktorom arhiva Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, a četiri godine kasnije, po izbijanju Prvog svjetskog rata, pozvan je u vojnu službu i služio je kao vojni imam u mješovitoj (ali većinski muslimanskoj) bosanskoj pukovniji. Prema njegovoj autobiografiji, obišao je sva ratišta na kojima su se borile monarhijske trupe.

Godine 1915. na južnom ratištu (kod Šapca) teško je ranjen u pluća i oštećeno mu je lijevo koljeno. U ljeto 1915. godine, nakon što se oporavio od ranjavanja, ponovo je pozvan za rezervnog terenskog imama i dobio je čin „glavnog muhamedanskog vojnog imama“, što mu je potvrdilo Ministarstvo rata Monarhije i car Franjo Josip. Ovaj je čin u to vrijeme bio ekvivalent činu kapetana.

Po završetku Prvog svjetskog rata imenovan je za majora.

Također je predavao islamsku vjeronauku svojim učenicima u Bečkoj kadetskoj školi i Theresianumu u Beču. Pri raspadu Monarhije Srbi su strijeljali njegovog oca a porodičnu zemlju konfiskovali zajedno s kućom. Godine 1919. Durić se oženio kćerkom Eleka Hindy-Szabóa, pukovnicom Idom. U oktobru 1920. godine, pomireni sa situacijom u Bosni, preselili su se u Budimpeštu. Mađarsko državljanstvo dobio je u februaru 1927. godine u Kecskemétu.

Bio je školovan, disciplinovan i duboko posvećen idealima slobode i dostojanstva. Nakon raspada Monarhije i poraza Centralnih sila, mnogi muslimani sa Balkana, posebno iz Bosne i Albanije, našli su se u vakuumu – bez države, bez jasne političke orijentacije, ali sa snažnim osjećajem odanosti prema saborcima i protiv imperijalne nepravde.

U tom kontekstu, Durić se priključuje mađarskim pobunjeničkim jedinicama koje su odbijale da se pomire s Trianonskim ugovorom i gubitkom Zapadne Ugarske. Nije bio usamljen – poveo je sa sobom desetine, ako ne i stotine dobrovoljaca iz Bosne i Albanije. Njegove jedinice pridružile su se “Rongyos Gárdi”, paravojnoj formaciji koju je vodio Iván Héjjas, a čiji je cilj bio sprečavanje austrijske kontrole nad tim područjem.

Husein Durić se istakao ne samo kao borac, već i kao komandant: organizirao je muslimanske dobrovoljce, preuzimao odgovornost u ključnim momentima, i bio most između balkanske vojne tradicije i mađarskog otpora. Njegove trupe su učestvovale u dvije ključne bitke kod Ágfalve i u bici kod Kirchslaga, pokazujući izvanrednu borbenost i lojalnost.

U avgustu 1921. godine dolazi do prve veće oružane konfrontacije kod sela Ágfalva. Bitka završava uspjehom pobunjenika, koji koriste gerilske metode i dobro poznaju teren. Nedugo zatim, dolazi do sukoba kod Kirchslaga, gdje se sukob intenzivira.

U jeku ustanka, vođe pokreta proglasile su “Lajtabánság” (Banovina Lejta), samoproglašenu i kratkotrajnu nezavisnu oblast između Mađarske i Austrije, nazvanu po rijeci Lajta (mađ. Lajta, njem. Leitha). Na čelu ove paradržavne strukture bio je Pál Prónay, kontroverzna i odlučna figura, koji je nastojao mobilizirati sve snage otpora protiv austrijske aneksije. Iako Lajtabánság nikada nije međunarodno priznata, njeno postojanje svjedoči o intenzitetu tadašnjeg nacionalnog otpora.

Međutim, međunarodna zajednica i vlasti u Budimpešti, pod pritiskom Antante, ne priznaju Lajtabánság. Austrija, svjesna realnosti na terenu, traži alternativu oružanom sukobu. Pod pokroviteljstvom međunarodnih sila, u Šopronu se organizuje referendum u decembru 1921. godine – narod bira da ostane u Mađarskoj. To je djelimična pobjeda pobunjenika, ali i signal da su oružane akcije iscrpile svoje mogućnosti.

Do kraja godine, pobunjeničke snage se razilaze. Mnogi učesnici se vraćaju civilnom životu. Muslimanski borci, preživjeli veterani poput saboraca Hilmija Huseina, ostaju u Mađarskoj, gdje se uspješno integrišu i nastavljaju živjeti u miru.

Jedan od najpoznatijih među njma je bio Mehmed Resulović, jedan od brojnih bošnjačkih veterana austrougarske vojske koji su ostali u Budimpešti, ali za razliku od mnogih, Mehmed je u novoj sredini ostavio snažan trag.

Resulović se istakao kao majstor mačevanja, cijenjen i prepoznat unutar mađarskog sportskog i zanatskog miljea. Istovremeno, Mehmed je bio aktivan član tadašnje muslimanske zajednice u Budimpešti, koja je okupljala Bošnjake, Albance i Turke. Danas je njegovo ime gotovo zaboravljeno, ali među starijim generacijama muslimana u Mađarskoj još uvijek se prepričavaju priče o “Resuloviću, učitelju mača”, koji je sa sabljom u ruci, a vjerom u srcu, spojio Bosnu i Budimpeštu.

Godine 1931. osnovana je prva Islamska zajednica u Mađarskoj, a Durić je bio njezin prvak, odlazio je na Bliski istok i u Indiju kako bi skupio novac za planiranu gradnju džamije u Budimu, koja nikada nije izgrađena. Preminuo je 1940. godine a mezar mu je na budimpeštanskom gradskom groblju.

Integracija Bošnjaka u mađarsko društvo bila je uspješna – nastavili su živjeti i raditi u mirnodopskim uslovima, održavajući veze sa svojim saborcima i zapovjednicima. Između dva svjetska rata, njihova zajednica nastavila je postojati kao mala, ali aktivna skupina unutar šire mađarske populacije, a pojedinci su učestvovali i u kulturnim i vjerskim inicijativama.

Ustanak u Zapadnoj Ugarskoj nije promijenio sve granice koje su nametnute Trianonom, ali je uspio zaustaviti austrijsku aneksiju dijela teritorije i ostavio dubok trag u kolektivnom pamćenju Mađarske. Bio je to ustanak običnih ljudi – vojnika, seljaka i dobrovoljaca – protiv velikih sila i hladnih odluka diplomatskih krugova.