U Pittsburgu, čekajući drugi avion za Chicago, promatram vrevu i uočavam golemu razliku u odnosu na europske aerodrome: ne čujem ni jedne jedine naše riječi! Bez njih, čovjek se osjeća onim što i jest u stranom svijetu: potpunim strancem! U pristanišnoj zgradi čikaškog aerodroma čekaju me nepoznati ljudi, ali ih odmah prepoznajem, kao da im piše na čelu: njihov pogled je zračio prepoznatljivim a neopisivim svjetlom ljudi domovine – koji mogu biti bilo gdje – ali on se ne gasi, trajno ostaje i po njemu ćete uvijek, kao po neporecivu znaku, prepoznati svoju braću rasutu po svijetu.

Pokušao sam prikupiti fragmente svog neažuriranog dnevnika iz prve i jedine svoje posjete Sjedinjenim Američkim Državama, jedine ali nezaboravne! Trajala je mjesec dana, od 9. V. do 9. VI. 1993. Ali, vrijeme od 32 protekle godine, od dana kad sam ih ispisivao, učinilo je svoje. Papirići sa zapisima su djelimično sačuvani! Bio sam srdačno i bratski ugošćen – od Mustafe i Bajka Mrkulića, poznate braće iz bošnjačke dijaspore u New Yorku, Astorija. Nezaboravno, sa zahvalnošću.

MUHAMED ŠAĆIRBEY, NEW YORK, 14. V. 1993.

S dragom i odlučnom Šadom je zaista sve moguće! Vjerujem da bi i od najgoreg muža, ako je imalo razuman, mogla napraviti predsjednika Amerike! Ko će biti te sreće, samo Svevišnji zna. Kad mi je sinoć rekla da će nazvati Muhameda Šaćirbeya, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, i zakazat nam sastanak, pomislio sam da će se to desiti, možda, tek na kraju mog boravka u ovoj zemlji. Međutim, jutros mi telefonira: Spremi se, Mrki i ja dolazimo po tebe u pola dvanaest. Šaćirbey te čeka odmah nakon džume pred glavnim ulazom Ujedinjenih naroda… Sva ona pitanja koja su mi se vrzmala po glavi, a koja će mi poslužiti za mogući intervju, razletjela su se na sve strane. Ponio sam posljednji broj Behara (sa onom čuvenom naslovnom stranicom Ice Voljevice Bosne u raspadu pod streljačkim nišanom – amblemom UN. U torbi – diktafon posuđen od H. Š.).

Mrki je vozio pored znamenite zgrade, kad pred ulazom spazih našeg ministra: čekao je. Prvo što mi je zdrmalo dušu – svakako je njegova nevjerovatna fizička sličnost s rahmetli Mirzom, mojim bratom. Mrki je najposlije jedva pronašao mjesto za svoj auto…

Sjedili smo i pili kahvu iz golemih šalica, razgovarali, traka diktafona se okretala. Od intervjua nije bilo ništa, ali zabilježeni razgovor je bio odličan. U samom početku bio je s nama i mlađi Muhamedov brat, Omar Sacirbey, s bosanskim jezikom ‘u razvoju'… lza leđa mladog i vještog diplomate, gle, u parku, pod prozorima – vidim Meštrovićev spomenik lndijancu! – prekrasan, na konju, s napetim lukom sa strijelom pred puštanje! Izronio iz gustih zelenih krošnji stabala. Žamor iznenada prekida razglas i čujemo kako neko traži da se Šaćirbey hitro javi na telefon. Dok telefonira, fotografiramo se s njim. I s Beharom.

Mrki, moj novi prijatelj, brat, koji je davno došao u Ameriku, u New Yorku je radio, između ostalog i kao čovjek od sigurnosti ove palače, ponudio mi se za vodiča kroz sve zapetljane hodnike i bezbrojne dvorane. Po zidovima su slike i freske s nacionalnim motivima iz naroda cijelog svijeta… Pred Picasovom Gernikom – zastao sam, zadivljen… A kad smo izašli, u vrevi ljudi različitih boja, službenika svih profila zaposlenih u zgradi – Šada prepoznade svoju tetku! Onu o kojoj je pričala s ganutošću i ljubavlju. Tetka, to je zaista posebno poglavlje o kojoj bih mogao, ako dopusti, napisati cijelu jednu knjigu! No, o tom potom.

„BEHAR“ U NEW YORKU, 22. V.1993.

Telefonom razgovaram s H. Š u Zagrebu. Pitam što ima u Društvu. Zanima me hoće li sutra, kako smo predvidjeli, biti održana Osnivačka skupština Nacionalne zajednice Muslimana Hrvatske. Mjesecima smo je pripremali u prostorijama „Preporoda“. „Hoće, hoće, sve je urađeno što treba“, kaže H. „Sve je spremno…“ – kaže. „I mi ovdje večeras osnivamo „Behar“! – govorim šaljući tako prvu vijest o novom kulturno-sportskom sjecištu Bošnjaka muslimana iz New Yorka. S adresom u Mrkulićevom kafiću.

„Behar“ u New Yorku svakako je pojava od značaja koju treba objaviti a ne samo zapisati u dnevniku. Moji domaćini, pretežno plavsko-gusinjski Bošnjaci, koje ću zasigumo pamtiti do kraja života, opkoljavali su me takvom toplinom neviđena prijateljstva, da bi čovjek od navale skrivene sreće, zaklonjen da ga niko ne vidi, mogao i zaplakati! Moji domaćini, a to nisu bili samo Bajko i Mustafa Mrkulić, nego i Šada Erol, vrijedni Halil Čantić, bliski rođaci Radončići, braća Bručaj (albansko-bošnjačkog porijekla!), pa Kučević koji je rasipao svoju pažnju po mojoj malenkosti… U sljedećim nadnevcima spomenut ću sve one kojih se sjećam. Za sada samo ovo: oni su ti koji su poželjeli da utemelje prvo Kulturno-sportsko društvo „Behar“ (inspirirano imenom našeg časopisa čiji su prvi pretplatnici od prvog broja – da se ne zaboravi istina: trudom g. Salke Kriještorca!).

Pomogao sam malo, a oni su obavili ogromni dio posla. U prekrasnoj dvorani astorijskog hotela priredili su Osnivačku skupštinu. Došli su naši ljudi izbjegli pred različitim policijama, pred siromaštvom, pred nevoljama svih režima bivše Jugoslavije. Obukli su najbolje što su imali. Mladih – poput sna svake mladosti! Raskošnih gospođa pa i dobrodržećih nena u večernjim haljinama smjelih krojeva, ali i u svili sandžačkih nošnji svoje vlastite mladosti u dalekim zavičajima! Mnoge sam upoznao i ponio u sjećanju njihove likove: Almiru, Muharema, Suada. Među njima i jednog od Trepčinih direktora. Ili nevjerojatnog g. Mešalića, najaktivnijeg Bosanca na skupljanju pomoći zemlji koja ga je rodila! Njegovim ću zalaganjem uskoro odletjeti u Chicago. Gotove da ne vjeruju da prisustvuju stvaranju prvog društva koje će biti samo njihovo, kojim će oni upravljati i kojim će se moći – siguran sam u to! – ponositi.

LETIM BOŠNJACIMA, USA, 31. V. 1993.

Ispratili su me na njujorškom aerodromu Laguardia prijatelji koji se puno trude oko mene – Šada i Mrki. S kartom, koju mi je darovao Džemal Mešalović, doletjet ću do ljudi kojima bih se trebao obratiti, sutradan, na prvi dan Kurban-bajrama.

U Pittsburgu, čekajući drugi avion za Chicago, promatram vrevu i uočavam golemu razliku u odnosu na europske aerodrome: ne čujem ni jedne jedine naše riječi! Bez njih, čovjek se osjeća onim što i jest u stranom svijetu: potpunim strancem! U pristanišnoj zgradi čikaškog aerodroma čekaju me nepoznati ljudi, ali ih odmah prepoznajem, kao da im piše na čelu: njihov pogled je zračio prepoznatljivim a neopisivim svjetlom ljudi domovine – koji mogu biti bilo gdje – ali on se ne gasi, trajno ostaje i po njemu ćete uvijek, kao po neporecivu znaku, prepoznati svoju braću rasutu po svijetu. Bili su to supružnici Bambur i mladi imam, kojeg ne prepoznah istog trena – cijenjeni Senad ef. Agić; kojeg upoznah nakon službenog otvaranja zagrebačke džamije – u svojoj vlastitoj kući u Zagrebu!

Kratko osvježenje u lijepom domu Bamburovih, Koliko je zelenila i koliko prostora oko njihove kuće! Koliko mira i sklada u kući! Pozdravni stisci dlanova s obitelji nad kojom je protutnjao teški zulum srpskog zločina. Selam dičnoj starosti domaćinovih roditelja. Upoznajem i tihog, osmjehnutog, prisnog prijatelja kuće, Muharema Zulfića, Bošnjaka, o kojem ću svakako imati, idućih dana što zapisati! On je, u neku ruku, skrivena memorija male bošnjačke zajednice u Chicagu.

A kod Agićevih, zazivanje uspomena na zajedničke prijatelje koje smo ostavili u mladosti na kućnim pragovima što se sada razaraju nesmiljenom silovitošću rukama onih koje smo čuvali u srcu kao prijatelje!