Usvajanje rekordnog budžeta Federacije BiH za 2026. godinu otvorilo je staro pitanje političke marginalizacije Bosanske Krajine. Gradonačelnik Bihaća Elvedin Sedić upozorava da u „historijskom“ finansijskom okviru nema nijednog ključnog razvojnog projekta za Unsko-sanski kanton, od saobraćajne infrastrukture do industrije i turizma. Da li je riječ o propustu ili svjesnoj političkoj odluci i kakve posljedice takav budžetski obrazac ostavlja po ravnomjeran razvoj Federacije?

Upozorenje gradonačelnika Bihaća Elvedina Sedića da je u „historijskom“ budžetu Federacije Bosne i Hercegovine za 2026. godinu Krajina dobila historijsko ništa otvara staro, ali uporno potiskivano političko pitanje: da li se razvojna politika Federacije BiH vodi po kriteriju potreba i strateških prioriteta ili po kriteriju političke geografije moći. U tom smislu, Sedićeva reakcija nije puka lokalna frustracija, nego artikulacija dubljeg strukturnog problema odnosa federalne vlasti prema Unsko-sanskom kantonu i širem krajiškom prostoru.

Gradonačelnik Bihaća svoj stav je iznio vrlo precizno i bez ublažavanja, jasno označivši političku odgovornost. „Usvojen ‘historijski’ Budžet Federacije Bosne i Hercegovine. Krajini – historijsko ništa!“, napisao je Sedić na svom Facebooku, nastavljajući: „Ako u rekordnom Budžetu FBiH nema brze ceste Bihać – Cazin – Velika Kladuša – RH; magistralne ceste Bihać – Bosanska Krupa; aerodroma u Bihaću; namjenske industrije; ozbiljnih ulaganja u Nacionalni park Una; Unske pruge, niti rješenja za gužve na graničnim prijelazima, onda se ne radi o propustu, radi se o političkoj odluci da Krajine ne bude u razvojnim planovima Federacije.“ Posebno je naglasio da ovakav ishod nije slučajan: „Ovo više nije slučajnost. Ovo je politički obrazac po kojem se Krajina strukturno marginalizira u razvojnim politikama FBiH. Razvoj Krajine se prolongira, a njeni građani ponovo ostaju zanemareni, dok čekaju nova izborna obećanja.“

Budžet FBiH za 2026. godinu, težak gotovo 8,9 milijardi KM, nesumnjivo je fiskalni rekord. Međutim, njegov sadržaj jasno pokazuje da je riječ prije svega o budžetu socijalne stabilizacije, a ne o budžetu razvoja. Gotovo polovina ukupnih rashoda odlazi na penzije, uz dodatna velika izdvajanja za socijalne transfere, dječije dodatke i fondove solidarnosti. Takva struktura može biti politički razumljiva u kratkom roku, ali ona istovremeno sužava prostor za kapitalne projekte i regionalne razvojne intervencije.

Upravo tu nastaje problem na koji Sedić ukazuje. Ako u budžetu tog obima nema ključnih infrastrukturnih projekata za Krajinu, brze ceste Bihać–Cazin–Velika Kladuša–granica s Republikom Hrvatskom, modernizacije magistralne ceste prema Bosanskoj Krupi, aerodroma u Bihaću, revitalizacije Unske pruge, ozbiljnih ulaganja u Nacionalni park Una ili rješavanja hroničnih gužvi na graničnim prijelazima, onda se više ne može govoriti o tehničkom propustu ili nedostatku kapaciteta. Kako Sedić ispravno formulira, riječ je o političkoj odluci.

Politička težina te odluke posebno dolazi do izražaja kada se Krajina posmatra u širem kontekstu. Unsko-sanski kanton je jedan od demografski najosjetljivijih prostora u Federaciji, sa dugotrajnim trendovima iseljavanja, slabom industrijskom bazom i perifernim položajem u odnosu na glavne razvojne tokove. Istovremeno, riječ je o prostoru koji je tokom posljednjih decenija podnio disproporcionalno velik teret, od ratnih razaranja, preko migrantske krize, do institucionalne zapostavljenosti u postdejtonskoj raspodjeli investicija.

U tom smislu, budžetska politika postaje produžetak političkog obrasca. Kada se razvoj kontinuirano „prolongira“, kako kaže Sedić, to proizvodi dvostruki efekat: ekonomsko zaostajanje i političku apatiju. To dugoročno podriva povjerenje u federalne institucije i jača percepciju nepravde.

Ovaj problem nije ostao neprimijećen ni u parlamentarnim raspravama. U izlaganjima pojedinih opozicionih zastupnika, jasno je artikulirana kritika da se Federacija sve više pretvara u fiskalni aparat za servisiranje tekućih obaveza, bez jasne razvojne vizije po regijama. Posebno je naglašeno da se budžetom nagrađuju politički „vidljivi“ prostori, dok se periferni krajevi, poput Krajine, tretiraju kao demografski rezervoari radne snage i socijalni trošak, a ne kao razvojni potencijal.

Argument Vlade FBiH da su prioritet socijalna stabilnost i zakonske obaveze nije bez osnova. Međutim, politička analiza mora postaviti pitanje balansa. Budžet koji gotovo u potpunosti jede vlastitu budućnost trošeći se na sadašnje obaveze bez ozbiljnog ulaganja u infrastrukturu, proizvodnju i regionalni razvoj dugoročno proizvodi još veće socijalne pritiske. Krajina je u tom smislu ogledni primjer: bez saobraćajne povezanosti, bez industrijskih ulaganja i bez strateškog tretmana turizma i prirodnih resursa, socijalna potrošnja postaje zamjena za razvoj, a ne njegova podrška.

Sedićeva tvrdnja da „ovo više nije slučajnost“ treba se shvatiti ozbiljno. U političkom sistemu kakav je federalni, slučajnosti se rijetko ponavljaju iz godine u godinu. Obrasci se, naprotiv, reproduciraju kroz budžete, planove i odluke. Ako se Krajina kontinuirano ne pojavljuje u razvojnim dokumentima, onda je problem u političkoj reprezentaciji, pregovaračkoj moći i spremnosti federalnih centara odlučivanja da taj prostor tretiraju kao ravnopravan dio Federacije.