Kurt Waldheim je 1942. godine bio raspoređen u Banja Luci kao oficir njemačkog Wehrmachta u sklopu Borbene grupe Zapadna Bosna (Kampfgruppe Westbosnia). Waldheim je u tom razdoblju obavljao dužnost obavještajnog oficira (oznaka O3 ili „Ic“) i bio je uključen u vojne operacije na području Zapadne Bosne, uključujući bitku na Kozari, jednu od najkrvavijih operacija na tlu Jugoslavije tokom rata

Osmog juna 1986. godine, na predsjedničkim izborima u Austriji, pobijedio je Kurt Waldheim. Na tu je dužnost došao nakon što je obavljao visoku funkciju glavnog tajnika Ujedinjenih naroda (nakon U Thanta iz Burme, a prije Javiera Péreza de Cuéllara iz Perua).

Tokom predjedničke ampanje izbio je skandal u vezi sa Waldheimovom nacističkom prošlosti. Naime, kada je imao 20 godina Waldheim se učlanio u studentsku nacističku organizaciju. Ubrzo nakon toga postao je i pripadnik konjice zloglasnih nacističkih Jurišnih odreda (njem. Sturmabteilung – SA). Godine 1941. regrutiran je u Wehrmacht i poslan na Istočni front. Uspeo se do čina natporučnika (njem. Oberleutnant). Nakon Istočnog fronta služio je i na drugim mjestima, uključujući Bosnu i Hercegovinu. NDH ga je je odlikovala Medaljom Krune Kralja Zvonimira a tridesetak godina kasnije dobit će i odlikovanje od SFDR Jugoslavije.  

Kad je Waldheimova nacistička prošlost izašla na vidjelo, mnoge zemlje počele su ga smatrati nepoželjnim, unatoč tome što je bio legalno izabrani austrijski predsjednik.

Waldheimova biografija je impresivna ali ključni dio njegovog života, posebno razdoblje Drugog svjetskog rata, izazvao je ozbiljne sumnje i optužbe koje su dovele do tzv. Afere Waldheim, jednog od najznačajnijih skandala u savremenoj austrijskoj historiji.

Kurt Waldheim rođen je 1918. godine u Austriji. Završio je studij prava i diplomatije na Univerzitetu u Beču, što mu je omogućilo brz ulazak u svijet politike i diplomatije nakon Drugog svjetskog rata. Prema memoarima, „In the Eye of the Storm“ (1985.), Waldheim je tvrdio da je njegovo angažiranje u njemačkom Wehrmachtu završilo u decembru 1941. nakon ranjavanja na Istočnom frontu.

Nakon toga, kako je navodio, proglašen je nesposobnim za daljnju vojnu službu te je ostatak rata proveo u Beču, baveći se studijama i pisanjem doktorske disertacije. Ova verzija događaja, kako će se kasnije pokazati, bila je samo djelimično tačna, a ključni dijelovi njegovog ratnog angažmana bili su izostavljeni ili značajno ublaženi.

Nakon rata, Waldheim se brzo uključio u politički život obnovljene Austrije. Njegova ambicioznost i obrazovanje omogućili su mu niz visokih državnih i diplomatskih dužnosti. Bio je ministar vanjskih poslova Austrije (1968.–1970.), a zatim i generalni sekretar Ujedinjenih naroda (1972.–1981.). Tokom mandata u UN-u, Waldheim je izgradio ugled u međunarodnim krugovima, iako su njegovi stavovi i potezi, poput posjeta Vijetnamu ili podrške nekim izjavama Jasera Arafata, povremeno izazivali negodovanje Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Unatoč tome, uživao je povjerenje mnogih svjetskih lidera i država, što mu je omogućilo daljnji uspon.

Godine 1985., kada se Waldheim kandidirao za predsjednika Austrije, započela je nova faza u njegovoj karijeri, ali i u austrijskoj historiji – razdoblje suočavanja s prošlošću. Njegova kandidatura potakla je duboko preispitivanje njegove ratne prošlosti, posebno razdoblja od 1942. do 1945., koje je u svojoj biografiji prikazivao neutralno ili u potpunosti preskakao. Ova kontroverza, poznata kao Afera Waldheim, bacila je svjetlo na njegovo članstvo u nacističkim organizacijama i moguću umiješanost u ratne zločine, što je izazvalo globalnu pažnju.

Tokom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, povremeno su se pojavljivale sumnje o Waldheimovoj vojnoj prošlosti. Novinarka Shirley Hazzard, pišući za The New Republic, te američki kongresmen Stephen Solarz, postavljali su pitanja o njegovom angažmanu u Wehrmachtu i mogućem članstvu u nacističkim organizacijama. Čuveni lovac na naciste, Simon Wiesenthal, takođe se bavio Waldheimovom prošlošću, ali bez konkretnih dokaza koji bi potvrdili ozbiljnije optužbe. Waldheim je uporno odbijao bilo kakve insinuacije, tvrdeći da nije bio svjestan ratnih zločina niti je u njima sudjelovao.

Njegova kandidatura za predsjednika Austrije 1986. godine dodatno je intenzivirala istraživanja. Svjetski jevrejski kongres (WJC) održao je konferenciju za novinare na kojoj je iznio ozbiljne optužbe: Waldheim nije, kako je tvrdio, proveo rat u Beču pišući disertaciju, već je od 1942. do 1945. služio na Balkanu pod komandom generala Alexandra Löhra.

Kao dokaz predstavljeno je svjedočanstvo da je devetog jula 1942. Waldheim odlikovan Srebrnom kolajnom krune kralja Zvonimira s hrastovim lišćem od strane ustaškog režima NDH, za službu pod neprijateljskom vatrom. Takođe, postavljena su pitanja o njegovoj ulozi u deportaciji 42.000 solunskih Jevreja u logore smrti tokom boravka u sjevernoj Grčkoj.

Waldheim je na optužbe odgovarao smireno, ali promjenjivim izjavama. U intervjuima je tvrdio da su otkrića senzacionalistička i preuveličana, te da je njegova uloga bila ograničena na prevođenje i pisanje izvještaja. Kada je suočen s fotografijom s aerodroma u Podgorici od 22. maja 1943. godine, na kojoj je snimljen s generalom Arturom Phlepsom, zapovjednikom 7. SS divizije „Princ Eugen“ i talijanskim generalom Ercoleom Roncagliom, Waldheim je tvrdio da je bio samo prevodilac i da nije znao za operaciju  „Schwarz“, odnosno, krvavu ofanzivu na Sutjesci.

Slično je minimizirao svoju ulogu u Solunu, gdje je, prema vlastitim riječima, samo analizirao izvještaje o kretanju neprijateljskih trupa, te je poricao da je znao za deportacije Jevreja.

Najozbiljniji dokazi došli su iz arhiva, posebice onih u Washingtonu, gdje je historičar Robert Herzstein, u ime Svjetskog jevrejskog kongresa, pronašao dokumente koji su potvrđivali Waldheimovu ulogu kao obavještajnog oficira u štabu Grupe armija E. Ti dokumenti pokazali su da je Waldheim bio odgovoran za pripremu izvještaja temeljenih na ispitivanju ratnih zarobljenika, što je uključivalo suradnju s SS-om.

Kurt Waldheim je 1942. godine bio raspoređen u Banja Luci kao oficir njemačkog Wehrmachta u sklopu Borbene grupe Zapadna Bosna (Kampfgruppe Westbosnia). Waldheim je u tom razdoblju obavljao dužnost obavještajnog oficira (oznaka O3 ili „Ic“) i bio je uključen u vojne operacije na području zapadne Bosne, uključujući bitku na Kozari, jednu od najkrvavijih operacija na tlu Jugoslavije tokom rata.

U Banja Luci, Waldheim je radio kao dio štaba koji je koordinirao operacije protiv jugoslavenskih partizana i civilnog stanovništva. Njegove dužnosti uključivale su pripremu izvještaja temeljenih na obavještajnim podacima, uključujući informacije dobivene od ratnih zarobljenika, što je podrazumijevalo saradnju s njemačkim i ustaškim snagama. Dokumenti otkriveni od strane Svjetskog jevrejskog kongresa, posebno oni koje je analizirao historičar Robert Herzstein, pokazuju da je Waldheim bio upoznat s represivnim mjerama, uključujući masakre i deportacije civila tokom bitke na Kozari

Konkretno, izvještaj o bitci na Kozari navodi 10.475 ubijenih ili zarobljenih partizana naspram samo 185 njemačkih i ustaških žrtava, što je Herzstein opisao kao „masakr, a ne bitku“.

Waldheim je za svoje djelovanje u ovom razdoblju odlikovan Srebrnom kolajnom krune kralja Zvonimira s hrastovim lišćem od strane ustaškog režima NDH devetog jula 1942., što ukazuje na njegovu aktivnu ulogu. Za odlikovanje ga je predložio general-major Friedrich Stahl.

Waldheim je kasnije, tokom Afere Waldheim, tvrdio da je njegova uloga bila minorna, ograničena na administrativne poslove poput prevođenja i pisanja izvještaja, te je često trivijalizirao svoje boravke na Balkanu. Naprimjer, u jednom intervjuu spomenuo je da je u Banja Luci „pio čaj i kartao se s generalom Espositom u slastičarni“ pokušavajući umanjiti svoju ulogu.

Od 1942. do 1945. godine bio je raspoređen na Balkanu kao oficir njemačkog Wehrmachta, uključujući i Sarajevo, gdje je služio u štabu Grupe armija E. Prema dostupnim dokumentima, njegova jedinica bila je u Sarajevu tokom povlačenja njemačkih snaga preko Balkana u razdoblju od 1943. do 1944. godine. Waldheim je obavljao dužnosti obavještajnog oficira (oznaka O3 ili „Ic“) i bio je zadužen za pripremu izvještaja o vojnim operacijama, uključujući informacije dobivene ispitivanjem ratnih zarobljenika, što je podrazumijevalo saradnju s SS-om.

U Sarajevu je njegova jedinica bila uključena u operacije koje su uključivale odmazde nad civilnim stanovništvom i partizanima. Grupa armija E, u kojoj je Waldheim služio, bila je izravno odgovorna za represivne mjere u Sarajevu i okolnim područjima, uključujući spaljivanje sela i ubistva civila. Iako Waldheim nije izravno zapovijedao tim akcijama, njegova uloga u štabu uključivala je pripremu i prenošenje naredbi koje su rezultirale ovim akcijama.

U svojim memoarima (In the Eye of the Storm, 1985.) i kasnijim izjavama, Waldheim je izbjegavao spominjanje Sarajeva i drugih specifičnih lokacija na Balkanu, tvrdeći da je većinu rata proveo u Beču.

Jugoslavija je 1947.–1948. uvrstila Waldheima na „A listu“ ratnih zločinaca i proslijedila njegovo ime UN-ovoj Komisiji za ratne zločine (UNWCC). Prema jugoslovenskoj „Odluci“ od 18. decembra 1947., Waldheim je kao oficir u štabu Grupe armija E bio odgovoran za izdavanje naredbi koje su rezultirale masakrima, ubistvima i uništavanjem imovine, što je predstavljalo kršenje Haškog sporazuma iz 1907. Unatoč tome, Waldheim je izbjegao procesuiranje, dijelom zbog loše organiziranog procesa denacifikacije u Austriji, koji je brzo prepušten austrijskim vlastima.

Afera Waldheim izazvala je značajan odjek u Jugoslaviji, zemlji koja je pretrpjela ogromne gubitke tokom Drugog svjetskog rata, uključujući zločine počinjene u operacijama u kojima je Waldheim sudjelovao. Ipak, jugoslovenske vlasti bile su izrazito suzdržane u svojoj reakciji.

Razlozi za to bili su složeni: Jugoslavija se 1980-ih suočavala s ekonomskom krizom, političkim nestabilnostima i međunacionalnim tenzijama koje su vodile ka raspadu zemlje. Osim toga, dobri odnosi s Austrijom bili su važni zbog izvoza i jugoslovenskih radnika u Austriji.

Jugoslovenska štampa, poput Večernjih novosti i Politike, pomno je pratila aferu, objavljujući detalje o Waldheimovoj prošlosti. Novinari su postavljali neugodna pitanja vlastima, pitajući kako je moguće da je Waldheim, optužen za ratne zločine, dobio visoko jugoslovensko odlikovanje od Josipa Broza Tita tokom posjete Jugoslaviji. Ova činjenica, zajedno s jugoslovenskim ćutanjem, izazvala je ljutnju dijela javnosti, posebno preživjelih žrtava zločina na Kozari.

Simon Wiesenthal i Svjetski jevrejski kongres pozivali su Jugoslaviju da otvori svoje arhive i doprinese rasvjetljavanju istine, no zvanični Beograd ostao je distanciran, izjavljujući da ne želi utjecati na austrijskе izbore. Ova defanzivnost izazvala je kritike, a Herzstein je primijetio da su Jugosloveni morali „gledati na Waldheima jevrejskim očima“ kako bi zadovoljili međunarodnu javnost, posebice američku.

Afera Waldheim je imala dalekosežne posljedice. Svjetski jevrejski kongres, koristeći Holcmanov amandman, zatražio je od američkog Ministarstva pravde da stavi Waldheima na „Listu za praćenje“, čime mu je zabranjen ulazak u SAD. Izvještaj o Waldheimu, Waldheim Report, sastavljen 1987. od strane Kancelarije za specijalne istrage, detaljno je dokumentirao njegovu ulogu u operacijama na Balkanu, uključujući bitku na Kozari i deportacije Jevreja iz Grčke.

Unatoč dokazima, Waldheim je pobijedio na austrijskim predsjedničkim izborima osmog juna 1986. godine, što je izazvalo podijeljene reakcije. Dok su ga Austrijanci podržavali kao simbol nacionalnog otpora vanjskim pritiscima, međunarodna zajednica, posebno SAD i Izrael, oštro ga je kritizirala. Njegov mandat bio je obilježen izolacijom, jer su mnoge zemlje ograničile diplomatske kontakte s Austrijom.

Waldheim je do kraja života negirao direktnu umiješanost u ratne zločine, insistirajući da je samo „obavljao svoju dužnost“. Njegove izjave često su se mijenjale pod pritiskom novih dokaza, a često je pribjegavao trivijaliziranju svoje uloge, poput sjećanja na „čaj i svijeće“ u Banjaluci. Ipak, dokazi su pokazali da je bio svjestan i uključen u operacije koje su uključivale zločine nad civilima i partizanima.

IZVORI:

Waldheim Report, 1987.

Slavojka Beštić-Bronza: Afera Valdhajm u jugoslovenskom javnom i političkom diskursu