Dokument potpisan od strane deset političkih stranaka, što pozicije, što opozicije, što onih koji bi htjeli u poziciju, papirnata je utopija, deklaracija lijepih želja bez institucionalnog kapaciteta, konkretnih mehanizama provedbe ili realne političke podrške

Bosanskohercegovačka politička scena iznova se suočava s paradoksima koji graniče s političkom farsom, a najnoviji primjer toga je današnje potpisivanje dokumenta bombastičnog naslova: “Platforma za mir, stabilizaciju, evropsku budućnost i ekonomski napredak Bosne i Hercegovine”.

Dokument potpisan od strane deset političkih stranaka, što pozicije, što opozicije, što onih koji bi htjeli u poziciju, papirnata je utopija, deklaracija lijepih želja bez institucionalnog kapaciteta, konkretnih mehanizama provedbe ili realne političke podrške.

Na prvi pogled, čini se kako su se strane različitog političkog spektra konačno ujedinile protiv destruktivnih politika Milorada Dodika, čija stranka SNSD posljednjih godina aktivno podriva ustavni poredak zemlje, blokira državne institucije i institucionalizira nepoštivanje odluka visokog predstavnika. Međutim, ispod površine leži niz kontradikcija, političkih iluzija i matematičkih nemogućnosti koje čine ovu deklaraciju tek manifestom simboličnog otpora, ali ne i funkcionalnim političkim alatom.

Prva i ključna slabost platforme leži u činjenici da potpisnici – iako različiti po ideološkim linijama – zajedno ne čine ni minimalnu parlamentarnu većinu u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, a kamoli u Domu naroda.

U Predstavničkom domu nedostaju im još najmanje tri ruke neophodne za donošenje zakona. U Domu naroda situacija je još nepovoljnija, jer im i tu nedostaje ruku. Ruku Hrvata koje ima HDZ, ruke Srba koje ima SNSD i ruke Bošnjaka koje imaju SDA i SbiH. Bez tih ruku nemoguće je održati sjednice a kamoli izglasati kakve zakone.

Još jedan apsurd ogleda se u činjenici da dokument potpisuju predstavnici opozicije i vlasti – pri čemu nijedna strana nije spremna preuzeti odgovornost za smjenu trenutnog Vijeća ministara. Opozicija iz RS-a (SDS, PDP i stranka Nebojše Vukanovića) trebala bi (a neće, naravno) raditi na smjeni vlasti u kojoj su Konaković, Forto i Helez, sve redom „lideri“ koji su s njima dana potpisali Deklaraciju.  A onda bi oni trebali podržati opoziciju iz RS u njihovoj nakani da smijene kadrove SNSD-a u Vijeću ministara, iako za to, naravno, nemaju dovoljno glasova. (To što je Sabina Ćudić slavodobitno objavila kako su Staša Košarac i Srđan Amidžić smijenjeni niko ozbiljan ikada i nije uzimao za ozbiljno a čini se i da je bageru kojim je Konaković sklanjao SNSD kadrove iz državnih institucija nestalo goriva prije nego što ga je i upalio.)

Dakle, imamo političku deklaraciju koja istovremeno tvrdi da želi novu vlast, ali se odriče osnovnog mehanizma za njeno formiranje – parlamentarne smjene ministara. To nije koalicijski sporazum – to je deklaracija o uzajamnom nečinjenju, maskirana kao strateški savez.

Bez HDZ-a BiH sve ostaje na papiru. Dragan Čović jasno je poručio da će se priključiti bilo kakvoj koaliciji samo ako se prethodno usvoji novi izborni zakon – po njegovim željama. Radi se o dugogodišnjoj težnji HDZ-a da se institucionalno osigura izbor “legitimnog” hrvatskog člana Predsjedništva BiH – odnosno kandidata kojeg isključivo biraju Hrvati. Takav model bošnjačke i građanske stranke doživljavaju kao dodatnu etničku getoizaciju izbornog sustava, a politički bi cementirao dominaciju HDZ-a u hrvatskom biračkom tijelu.

Potpisnici platforme nemaju potrebnu snagu da proguraju takav zakon, niti podršku svojih birača da ga prihvate. Istovremeno, bez HDZ-ovih delegata nema kvoruma u Domu naroda, a bez kvoruma – nema ni rasprave ni zakona.

I kada bi HDZ BiH pristao podržati platformu, ostaje nepremostiva prepreka – SNSD. U Domu naroda, SNSD ima trojicu delegata u Klubu Srba. Bez njih se sjednica ne može čak ni održati. SNSD zadržava ključni mehanizam ucjene a deklaracija nema odgovor na to.

Platforma je, drugim riječima, alat za predizborno pozicioniranje, a ne za rješavanje krize vlasti. U njoj nema prijedloga konkretnih zakonskih tekstova, nema rokova, nema mehanizama implementacije nema ni garancija političke podrške. Samo glasan politički PR-u, ono čemu svjedočimo svih ovih godina djelovanja takozvane ambasadorske koalicije.

Platforma je mrtvo slovo na papiru. Ona ne destabilizira Dodika, ne rješava krizu, ne otvara vrata EU. Ne predstavlja novu političku snagu već daje umornoj javnosti privid konsenzusa među slabima. Politička iluzija koja odvlači pažnju javnosti od nepostojanja ozbiljnih i operativnih planova.

U zemlji stalnih blokada, etničkih ucjena i zaglavljenosti u ustavnom labirintu, političke promjene ne nastaju potpisima na deklaracijama niti pričom na društvenim mrežama. Za promjene trebaju jasno artikulirani potezi, zakonski prijedlozi i većina u parlamentu. Sve drugo ostaje u sferi simbolike – a simbolima se ne mijenjaju zakoni.