Rođen u ugandskoj prijestolnici Kampali 1991. godine, Mamdani je u SAD došao sa sedam godina. Musliman, imigrant, socijalista, branitelj prava Palestinaca i sin slavnih intelektualaca, Mamdani je postao ozbiljan kandidat za gradonačelnika najvećeg američkog grada

U trenutku kada američka politika prolazi kroz duboku krizu legitimiteta, a klasne, rasne i etničke podjele prijete temeljnim vrijednostima društva, iz njujorške političke scene ukazalo se novo lice – Zohran Mamdani. Ima 33 godine, sin je uglednih intelektualaca, musliman, socijalista, branitelj prava Palestinaca, izgradio je političku karijeru boreći se za radničku klasu u srcu kapitalističkog svijeta. Sada je pobijedio bivšeg guvernera Andrewa Cuoma u primarnim izborima Demokratske stranke i postao favorit u trci za gradonačelnika najvećeg grada Sjedinjenih Američkih Država.

Rođen u Kampali, glavnom gradu Ugande, Mamdani je u Sjedinjene Države doselio s porodicom kao dijete. Njegova majka, poznata indijska režiserka Mira Nair i otac Mahmood Mamdani, istaknuti akademik i profesor postkolonijalnih studija na Univerzitetu Columbia, pripadaju svjetskoj eliti. No, uprkos povlaštenom odrastanju, Zohran je vrlo rano odlučio da će svoju karijeru posvetiti borbi za prava obespravljenih, onih koji nemaju pristup moći, bogatstvu, glasu.

Njegova mladost nije bila ispunjena političkim kampanjama, već hip-hopom. Bio je reper, muzički producent, a jedno vrijeme čak i dio muzičkog dua koji je kombinovao političku poruku s lokalnim, jezički raznolikim humorom. No, 2015. godine, kada je volontirao u kampanji za njujorško Gradsko vijeće, shvatio je da politika može biti prostor stvarne borbe. Ubrzo se pridružuje Demokratskim socijalistima Amerike, pokretu koji se snažno oslanjao na ideje Bernieja Sandersa.

Nakon nekoliko godina političkog aktivizma, 2020. godine Mamdani je izabran za predstavnika njujorške 36. skupštinske oblasti, koja obuhvata dio kvarta Queens. Pobjedio je dugogodišnjeg političkog protivnika usred pandemije, kada je pristup biračima bio otežan, a kampanja gotovo u potpunosti prebačena na društvene mreže. Upravo je tu Mamdani briljirao – koristeći kratke, efektne, stilski dotjerane video poruke, postao je prepoznatljiv glas progresivne ljevice.

Jedan od njegovih najvažnijih zakona bio je pilot-program za besplatne autobuse – po jedan u svakom od pet njujorških okruga – koji je uveliko pomogao građanima s niskim primanjima. Iako program nije obnovljen, dijelom zbog Mamdanijevog protivljenja dijelovima budžeta koje je smatrao nepravednim prema radničkoj klasi, njegovo odbijanje kompromisa učvrstilo je njegov imidž političara s principima.

Kritičari mu zamjeraju da je „više performer nego zakonodavac“, da više zna kako da komunicira poruku nego da pregovara unutar političkog sistema. No, za hiljade volontera koji su se okupili oko njegove kampanje – više od 22.000 njih koji su pokucali na stotine hiljada vrata – upravo to je njegova snaga: Mamdani je simbol autentične borbe, a ne političkog cinizma.

Na skupovima, među masom pretežno mladih, progresivnih Njujorčana, Mamdanija se dočekuje kao rock zvijezdu. Njegove poruke o besplatnom javnom prevozu, zamrzavanju kirija, univerzalnoj dječijoj njezi i oporezivanju bogatih odzvanjaju snažno u vremenu sve dublje ekonomske krize i gentrifikacije koja potiskuje radničku klasu iz gradskih središta.

Njegova baza je raznolika, ali prevladavaju bijeli progresivci iz Brooklyna. U kampanji se fokusirao i na mobilizaciju južnoazijskih i muslimanskih birača, koji su tradicionalno zanemarivani. No, nije uspio osvojiti značajniju podršku afroameričkih i latino zajednica, što ga čini ranjivim naspram kandidata poput Cuoma, koji i dalje drži jake veze u tim zajednicama.

Ipak, Mamdani ima nešto što Cuomo nema – momentum. Dnevno posjećuje više događaja nego većina konkurenata zajedno. Od protesta za prava trans osoba, do okupljanja studenata koji protestuju protiv genocida u Gazi, Mamdani je prisutan, glasan, i politički konzistentan. Nazvao je Donalda Trumpa „fašistom“ i „rasistom“, a sebe „njegovom najgorom noćnom morom“.

Porodično porijeklo Mamdanija ima gotovo filmsku dimenziju. Njegova majka Mira Nair režirala je neke od ključnih filmova o životu južnoazijske dijaspore poput The Namesake i Monsoon Wedding, dok je njegov otac Mahmood bio prognan iz Ugande tokom vladavine Idi Amina, da bi se deceniju kasnije vratio i učestvovao u istraživanju za film Mississippi Masala. Njihov dom je bio višejezičan, transkontinentalan, istovremeno u New Yorku, Delhiju i Kampali. Zohran nosi srednje ime „Kwame“, po premijeru Gane, Kwameu Nkrumahu, simbolu afričkog antikolonijalizma.

Ta politička i intelektualna ostavština oblikovala je Mamdanijevu svijest o nepravdi, univerzalizmu i dosljednosti. U svojim javnim nastupima često citira Mandelu i Desmonda Tutua. Palestinsko pitanje, kako sam kaže, bilo je „udar na sistem“ koji je promijenio njegov pogled na američku politiku.

Mamdani ne skriva da želi temeljnu transformaciju grada. Želi osnovati općinski lanac prehrambenih prodavnica, uvesti gradske službe za mentalno zdravlje, ponovo pokrenuti besplatni autobuski prevoz i uvesti progresivne poreze. Njegov slogan „New York u kojem moć pripada narodu“ postao je nešto više od političke parole – postao je okupljalište onih koji vjeruju da grad ne mora biti neprijatelj radničkoj klasi.

No, put do gradonačelničke funkcije nije lak. Demokratski establišment, kao ni republikanski, nije naklonjen kandidatu koji se ne uklapa u postojeći politički kalup. Mnogi njegovi zakoni nisu prošli, ne zbog njihove besmislenosti, nego zbog njegovog odbijanja da pravi kompromis sa moćnicima.

Njegova snaga nije u partijskom aparatu, nego u ulicama. A ako istorija američkih progresivnih kandidata nešto pokazuje, to je da im establishment nikada ne oprašta njihovu dosljednost. Ipak, Mamdani pokazuje da drugačija politika nije samo moguća, već i potrebna.

Zohran Mamdani je rijetka politička pojava – kandidat koji dolazi s margina, a koji se ne boji centar moći nazvati onim što jeste. Ako postane gradonačelnik New Yorka, Mamdani neće samo promijeniti tokove gradske politike. On bi mogao postati simbol nove američke ljevice, globalne solidarnosti i politike koja ne odustaje – ni od naroda, ni od svojih principa.

IZVOR: The New York Magazine, El Pais