Britanski populizam ulazi u novu dimenziju, više ne govori samo u ime naroda, nego i u ime Boga

Slika koja je istovremeno neobična i uznemirujuća: oko 150.000 ljudi okupljenih ispred Westminstera, dok uglas izgovaraju Očenaš. Nije to bila samo molitva, već politička poruka. Britanski populizam, oličen u liku i djelu Tommyja Robinsona, prešao je prag iza kojeg liberalna demokratija ulazi u mutno i neistraženo područje, gdje se stapaju vjera, nacionalizam i retorika „slobode izražavanja“.

Stephen Yaxley-Lennon, poznat pod imenom Tommy Robinson, rođen je 1982. u Lutonu, gradu obilježenom etničkim i socijalnim tenzijama. Još kao mladić povezao se s ekstremno desničarskim grupama, a 2009. osnovao je English Defence League, pokret islamofobnih uličnih marševa. Njegov dosije pred sudovima jednako je dug koliko i njegov medijski trag: osuđivan je zbog napada, prevara i nepoštivanja suda. Ipak, zatvorske kazne među pristalicama su mu samo učvrstile status „mučenika istine“.

Do sada su njegovi protesti okupljali nekoliko hiljada ljudi i imali prizvuk grubosti i nasilja, ali i političke irelevantnosti. Ono što se desilo prošle subote u Londonu bilo je sasvim drugačije: „Unite the Kingdom“ marš pretvorio se u masovni spektakl s religijskim obredima, porodičnom atmosferom i mobilizacijom bez presedana. Robinson je, obraćajući se okupljenima, poručio: „Preživjeli smo oluju, jahali smo je i nadvladali je“, tonom vođe koji više ne želi biti tek agitator.

Sociologinja Linda Woodhead sa King’s Collegea primjećuje da je riječ o „prvom protestu ovih razmjera u Velikoj Britaniji u kojem religija postaje srce političke poruke“. To više nije samo borba za nacionalni identitet, već njegovo sakraliziranje. Na transparentima su dominirali krstovi i natpisi „Krist je kralj“, a atmosfera je podsjećala više na crkveni festival nego na politički miting. Djeca su sjedila na ramenima roditelja, dok se uzvikivalo: „Hoćemo našu zemlju nazad“, „Keir Starmer je izdajnik“ i „Oh Tommy, Tommy“.

Iako je formalno cilj marša bio „odbrana slobode izražavanja“, u praksi je to bio kišobran pod kojim su se okupile razne frustracije: od zahtjeva za strožu kontrolu imigracije, do poziva na povratak „hrišćanskim vrijednostima prošlosti“. Ključna tačka okupljenih bila je zajednički osjećaj da su marginalizirani u vlastitoj zemlji.

Dodatni naboj dobila je scena kada se iz Kalifornije uživo uključio Elon Musk, vlasnik platforme X, pozvavši na raspuštanje Westminstera i prijevremene izbore, uz poruke: „Dolazi nasilje“ i „Branite se ili ćete umrijeti“. Downing Street je reagirao promptno. Premijer Keir Starmer Muskove riječi nazvao je „opasnim i zapaljivim“, poručivši da neće dozvoliti da britanska zastava postane simbol mržnje i podjela.

Laburistička vlada, tek godinu dana nakon dolaska na vlast, suočava se s dilemom: represija bi mogla stvoriti mučenike, ignorisanje bi izgledalo kao slabost, a ideološki odgovor traži novu nacionalnu priču koje trenutno nema.

Unatoč hiljadama policajaca, do incidenata je ipak došlo. Povrijeđeno je 26 policajaca, privedene 24 osobe, a protiv osam su podignute optužnice za narušavanje javnog reda i napade na službenike. „Ono što zabrinjava nije samo fizičko nasilje, već i nivo mržnje u parolama,“ izjavila je zamjenica komesara Jane Connors.

Analitičare posebno brine prisustvo kršćanskih simbola, što britanski fenomen približava američkom „kršćanskom nacionalizmu“. „Vidimo talas re-sakralizacije populističke politike,“ tvrdi politolog Cas Mudde. „Religija postaje marker pripadnosti, ne nužno zbog porasta vjere, nego kao kulturna granica prema ‘drugom’.“

Demonstracija u Londonu dolazi neposredno pred državnu posjetu Donalda Trumpa. Teme slobode izražavanja biće u centru razgovora s premijerom Starmerom, a analitičari očekuju da će Trump naći plodno tlo u zemlji gdje polovina građana smatra da ne može slobodno iznositi mišljenje.

Slični obrasci vide se širom Evrope: Zemmour u Francuskoj, AfD u Njemačkoj, Meloni u Italiji i Vox u Španiji, svi povezuju nacionalni identitet, vjeru i antiimigrantsku retoriku. Robinson, svjestan toga, već je umrežen sa liderima sličnih pokreta širom kontinenta.

Nije u pitanju samo javni red. Ulog je mnogo veći: narativ o tome šta znači biti Britanac danas. Robinson i njegovi sljedbenici nude jednostavan odgovor: bijela, kršćanska nacija, zatvorena prema vanjskom svijetu. Vlada, s druge strane, pokušava artikulisati viziju otvorene, pluralne i moderne Britanije. Sukob između ova dva koncepta odredit će pravac kojim će zemlja ići u eri nakon Brexita, u vremenu kada se njene unutrašnje pukotine sve dublje šire.

IZVOR: El Confidencial