Suprotno očekivanjima mnogih, Reza Pahlavi ne nastupa kao klasični pretendent na tron. Ne zagovara restauraciju monarhije po svaku cijenu, niti postavlja dinastičke ambicije iznad političkih ideala. Umjesto toga, sebe vidi kao posrednika, kao katalizatora tranzicije ka slobodnom i demokratskom Iranu

Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha Mohamada Reze Pahlavija i carice Farah Dibe, godinama je bio gotovo zaboravljena figura u egzilu, ali se posljednjih godina sve snažnije pojavljuje na međunarodnoj političkoj sceni kao simbol opozicije iranskom teokratskom režimu.

Rođen je 31. oktobra 1960. godine u Teheranu, kao najstariji sin posljednjeg iranskog šaha. Njegova sudbina zauvijek se promijenila u februaru 1979. godine kada je Islamska revolucija, predvođena ajatolahom Ruhollahom Homeinijem, srušila njegovog oca i uspostavila Islamsku Republiku Iran. U tom trenutku Reza je imao samo 18 godina.

Zajedno sa porodicom, Pahlavi je morao napustiti domovinu u vrtlogu političke nestabilnosti i očevog pogoršanog zdravstvenog stanja. Sam šah, teško bolestan od raka, lično je upravljao avionom kojim su napustili Iran. Početak egzila vodio ih je kroz niz zemalja — od Maroka, Meksika, Bahama, pa sve do Egipta, gdje su konačno pronašli utočište zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Anwaru el-Sadatu. Šah je preminuo u Kairu 1980. godine.

Reza je u kasnijim godinama izgubio i dvoje od troje svoje braće i sestara: najmlađa sestra Lejla preminula je 2001. godine od posljedica depresije i poremećaja u ishrani, dok je brat Ali Reza izvršio samoubistvo 2011. godine, izražavajući u oproštajnom pismu duboku tugu zbog stanja u Iranu. Tako je Reza ostao jedini preživjeli sin dinastije Pahlavi.

Suprotno očekivanjima mnogih, Reza Pahlavi ne nastupa kao klasični pretendent na tron. Ne zagovara restauraciju monarhije po svaku cijenu, niti postavlja dinastičke ambicije iznad političkih ideala. Umjesto toga, sebe vidi kao posrednika, kao katalizatora tranzicije ka slobodnom i demokratskom Iranu.

„Moj cilj nije da se fokusiram na pojedince, već na institucije,“ izjavio je nedavno u intervjuu za španski list ABC. „Građani Irana trebaju sami, putem slobodnog referenduma, odlučiti žele li republikanski ili ustavno-monarhijski sistem.“

Inspiraciju za ovu vrstu transformacije Reza Pahlavi nalazi u tranziciji Španije nakon smrti diktatora Francisca Franca. U tom kontekstu često hvali ulogu kralja Juana Carlosa I., koji je, umjesto da učvrsti vlast, odigrao ključnu ulogu u demokratizaciji zemlje. „Španska tranzicija je jedan od najuspješnijih primjera mirnog prelaska iz autoritarnog u demokratski sistem. Takva promjena je moguća i u Iranu“, tvrdi Pahlavi.

Kao dodatnu referencu navodi primjer Simeona II, posljednjeg bugarskog kralja koji se, nakon višedecenijskog egzila, vratio u zemlju, osnovao političku partiju i postao premijer bez zahtjeva za obnavljanjem monarhije.

Povratak Reze Pahlavija u fokus međunarodne i iranske javnosti nije slučajan. U jeku eskalacije napetosti između Irana i Izraela, te sve većeg pritiska SAD-a na Teheran, Reza sve češće istupa u javnosti sa pozivima na mirnu tranziciju vlasti. Njegova posjeta Izraelu 2023. godine izazvala je posebnu pažnju — ne samo zato što je bio prvi član bivše iranske kraljevske porodice koji je to učinio od revolucije, već i zbog poruke pomirenja koju je poslao. Tokom posjete molio se na Zidu plača i sastao sa izraelskim liderima, pozivajući na novu eru odnosa između budućeg demokratskog Irana i zemalja regiona.

U januaru 2025., Pahlavi je poslao pismo Donaldu Trumpu u kojem traži nastavak pritiska na iranski režim, ali istovremeno naglašava da promjene ne smiju doći ratom, već osnaživanjem naroda. Predložio je i „Cyrus Accords“, kao nastavak Abrahamovih sporazuma, koji bi uključivali demokratski Iran u savez sa Izraelom i arapskim zemljama.

Reza Pahlavi tvrdi da „kraj Islamske Republike više nije moguće zaustaviti“. U više navrata istakao je da već postoji detaljno razrađen plan za prvih 100 dana tranzicije nakon pada režima. Plan podrazumijeva formiranje privremene vlade, institucionalne reforme, međunarodnu saradnju i organizaciju slobodnih izbora.

„Ne bojte se dana poslije pada režima“, poručuje Pahlavi iranskom narodu. „Neće biti građanskog rata. Neće biti haosa. Imamo plan. Iran će pripadati narodu, ne klericima.“

U tom duhu poziva i iranske bezbjednosne snage — vojsku, policiju i birokratiju — da se „pridruže narodu“ i postanu dio procesa promjene. Smatra da bez podrške sistema tranzicija ne može biti uspješna, ali i da je većina struktura režima već na ivici raspada.

Za razliku od aktuelnog režima koji njeguje retoriku antisemitizma i antiamerikanizma, Pahlavi otvoreno podržava strateške veze sa Zapadom. Osim sa Izraelom, održava i bliske kontakte sa američkim i evropskim političarima, ali bez formalne političke funkcije. Njegov politički uticaj leži više u simbolici i moralnom autoritetu nego u realnoj moći, no upravo u tome i vidi svoju ulogu — da bude most, a ne figura vlasti.

Reza Pahlavi već decenijama živi u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama. U braku je sa Yasmine Etemad-Amini, američko-iranskom pravnicom, i imaju tri kćerke: Noor, Iman i Farah.