Dva mjeseca nakon što je Donald Trump najavio „trajni mir“ na Bliskom istoku, stvarnost na terenu izgleda sasvim drugačije. Dok se pažnja međunarodne javnosti i dalje uglavnom zadržava na razorenoj Gazi, Zapadna obala prolazi kroz najnasilniji period u svojoj historiji. Ekstremistički izraelski doseljenici, uz pasivnost ili prešutnu podršku vojske, nameću režim straha, dok kolonizacija neumoljivo napreduje i svakodnevni život Palestinaca pretvara u stalno poniženje. Uprkos razmjerama nasilja, političke reakcije izostaju, kako u Izraelu, tako i u međunarodnoj zajednici. Ako je mir doista cilj, upozorava Le Monde u uvodniku današnjeg broja, šutnja više nije opcija

Dva mjeseca nakon što je Donald Trump najavio „trajni mir“ na Bliskom istoku, nivo nasilja koje Izrael nameće na palestinskom teritoriju ne izaziva veće proteste, ni unutar same zemlje, ni u međunarodnoj zajednici.

Dva mjeseca nakon samita u Šarm el-Šeiku (Egipat), održanog 13. oktobra, na kojem je Donald Trump najavio „trajni mir“ na Bliskom istoku, sumnje se nameću, i to s dobrim razlogom. Plan koji je američki predsjednik predstavio, naime, zapao je u ćorsokak nakon oslobađanja posljednjih izraelskih talaca koji su tamo bili zatočeni i nakon obustave masovnih bombardiranja koja su razorila Gazu.

Izraelska vojska i dalje okupira polovinu tog uskog teritorija, pretvorenog u polje ruševina, gdje više od dva miliona Palestinaca jedva preživljava u nedostojnim uslovima. Taj pojas zemlje, kojem Izrael i dalje zabranjuje slobodan pristup medijima, nastavlja monopolizirati pažnju, do te mjere da zaklanja pogled na tihi teror koji na Zapadnoj obali nameću ekstremistički izraelski doseljenici, kao i vojska u sve očitijem rasulu, djelujući kao okupaciona sila.

Nikada do sada najveći palestinski teritorij nije iskusio ovakav nivo nasilja od strane Izraela, nikada nije sahranio toliki broj mrtvih, zabilježio toliko ranjenih, zatvorenika često izloženih zlostavljanju, niti pretrpio toliko razaranja. Odnos vojske prema sve brojnijim i sve krvavijim zločinima doseljenika pokazuje rastući utjecaj religioznih cionista među oficirima, od kojih je dio prošao vojnu obuku u centrima smještenim u samom srcu Zapadne obale. Paralelno s tim, kolonizacija neumoljivo napreduje, dodatno rasijecajući teritorij i pretvarajući svako kretanje Palestinaca u pakao. Palestinska uprava, svedena na ulogu pomoćne strukture okupacione vojske, time dodatno gubi svaki kredibilitet.

Ovaj zaokret prethodi masakrima od sedmog oktobra, koje su u blizini Gaze počinili militanti Hamasa, a koje je organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International, u četvrtak 11. decembra, po prvi put okvalificirala kao „zločine protiv čovječnosti“. On je uslijedio nakon ulaska, prije tri godine, u koaliciju Benjamina Netanyahua, dviju krajnje desničarskih, suprematističkih i rasističkih stranaka. Njihov otvoreno deklarirani cilj jeste aneksija Zapadne obale, pa čak i „transfer“, što u međunarodnom humanitarnom pravu znači deportaciju Palestinaca koji tamo žive. No, ovu politiku terora ne nose samo oni: prihvaćena je od čitave vladajuće koalicije. I gotovo da ne izaziva proteste stranaka koje se predstavljaju kao opozicija Benjaminu Netanyahuu, dok izraelska javnost, još jednom, skreće pogled na drugu stranu.

Ovakva sumorna slika trebala bi izazvati duboku zabrinutost među političkim akterima koji su se prije dva mjeseca okupili oko Donalda Trumpa u Egiptu. Međutim, to se ne dešava. Mirovni plan predstavljen tom prilikom uostalom je u potpunosti zaobišao Zapadnu obalu, uprkos ključnoj ulozi koju ona ima u stvaranju palestinske države.

Čini se da se svijet zadovoljava time što stanovnici Gaze više ne ginu svakodnevno u desetinama pod izraelskim bombama, te da destruktivnu mašineriju pokrenutu protiv Zapadne obale smatra tek sporednom smetnjom. Govoriti o miru, ako je to zaista cilj, zahtijeva, međutim, otvoriti oči, osuditi teror nametnut teritoriju na koji jevrejska država nema nikakvo pravo i zahtijevati da on prestane. Što prije.

IZVOR: Le Monde