Aljafari je u svom stanu u Berlinu, dok je digitalizirao stare materijale, slučajno pronašao tri mini DV kasete s natpisom “S Hasanom u Gazi”. Tek kada je uspio pokrenuti prvu snimku, ne znajući šta se nalazi na kasetama, sjećanje mi se polako počelo vraćati. Bile su to snimke koje je napravio kao 28-godišnji student filma i koje od tada nikada nije pogledao noseći ih sa sobom po svijetu, nesvjestan njihovog postojanja.

Palestinski filmaš Kamal Aljafari, gost ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala, donosi nevjerojatnu priču o svom filmu “S Hasanom u Gazi”. Riječ je o djelu nastalom iz snimki koje je slučajno pronašao nakon 24 godine, potpuno zaboravivši da ih je snimio. Rođen 1972. u Ramli, povijesnom palestinskom gradu koji je danas dio Izraela, Aljafari jedan je od najistaknutijih palestinskih dokumentarista. Njegov život, obilježen iskustvom raseljene porodice i boravkom u maloljetničkom zatvoru tokom Prve intifade, duboko je utkan u njegove filmove, kojima istražuju politiku sjećanja i brisanje povijesti.

Aljafari je, naime, u svom stanu u Berlinu, dok je digitalizirao stare materijale, slučajno pronašao tri mini DV kasete s natpisom “S Hasanom u Gazi”. Tek kada je uspio pokrenuti prvu snimku, ne znajući šta se nalazi na kasetama, sjećanje mi se polako počelo vraćati. Bile su to snimke koje je napravio kao 28-godišnji student filma i koje od tada nikada nije pogledao noseći ih sa sobom po svijetu, nesvjestan njihovog postojanja.

Nastale u novembru 2001., snimke dokumentiraju Aljafarijevo putovanje kroz Pojas Gaze. U pratnji lokalnog vodiča Hasana tražio je Abdela Rahima, čovjeka s kojim je 1989. dijelio zatvorsku ćeliju. U potrazi za svojim prijateljima, kamerom je bilježio svakodnevicu u Gazi – od nevine dječje igre do bombardiranja i nasilja. Novootkriveni materijal Aljafari je odlučio pretočiti u film donijevši radikalnu odluku da film neće klasično montirati, već će iskoristiti gotovo cijeli materijal, po redu po kojem je snimljen, smatrajući da bi svaki rez predstavljao ponovno brisanje palestinskog naroda. Film je tako postao svjedočanstvo koje se opire zaboravu, djelo kojem je, prema riječima autora, “trebalo 24 godine da nastane”.

Te 2001. godine Aljafari je već studirao režiju u Kelnu i imao je ideju da napravi film o svom iskustvu u izraelskom zatvoru, u kojem je proveo šest mjeseci u dobi od 17 godina.

“Odlučio sam stoga krenuti u potragu za prijateljima koji je bio u zatvoru sa mnom, ali nisam ga mogao pronaći. Hasan je bio moj vodič u Pojasu Gaze – inače je radio kao lokalni vodič za novinare. I, budući da nismo pronašli mog prijatelja, Hasan me jednostavno započeo voditi po raznim mjestima, upoznavati s različitim ljudima… Do dana današnjeg ne znam šta se dogodilo s mojim prijateljima, a ni s Hasanom. Trudim se saznati, ali trenutno je vrlo teško doći do ljudi u Gazi. Iako je ovaj materijal snimljen kao dio potrage za jednim čovjekom, na kraju je postao film o svim tim ljudima koje sam tamo susreo. Gdje su oni sada? Što rade? Jesu li uopće živi?”, kazao je Aljafari u intervjuu za Večernji list.

Iako ne znam šta se zbilo s ljudima koje je tada snimio, ako su živi, sasvim je sigurno da su njihovi životi duboko obilježeni ratom i stradanjem, jer ljudi u Gazi iznimno su otporni i dostojanstveni. Oni čine sve što mogu da održe vlastitu ljudskost, da nastave živjeti unatoč svemu. To je ono što vidimo i u filmu. Ljude koji nastavljaju živjeti, raditi, pronalaziti radost u tome. U tome leži razlika između Palestinaca i Izraelaca. Palestinci, oni mogu izdržati sve kako bi ostali na vlastitoj zemlji. Izraelci pak, onoga trenutka kada zagusti, samo odu.

“To mi je uvijek bilo neobično – izraelski vojnici stalno jadikuju. Nemamo dovoljno hrane, nemamo dobru odjeću, cipele su nam neudobne. Ljudi koji su nas došli ubiti ne mogu prestati kukati kako je njima teško”, kaže Aljafari.

Aljafari, koji je rođeni u Ramli, prvo je otišao na studij u Jeruzalem, a sa 26 godina emigrirao je u Njemačku i započeo studirati film. Razlog zbog kojeg je otišao u Njemačku na studiju taj što je, kako kaže, želio osloboditi status Palestine u Izraelu, zbog kojeg se osjeća gotovo kao imigrant u vlastitoj zemlji.

“Moje odrastanje bilo je obilježeno onom vrstom osjećaja nostalgije koju ljudi inače imaju kada se odsele iz svog domovine, kao da im nešto nedostaje. Znate na što mislim? Ali ono što je u tome bilo bizarno jest činjenica da ja jesam bio u svojoj domovini. Kada sam naposljetku otišao u Evropu, ljudi su me znali pitati kako se zbog toga osjećam. Ali ja sam se osjećao isto, jer sam zapravo oduvijek bio stranac, autsajder. Odlazak je bio vrlo važna odluka za mene, jer me otvorila novim iskustvima, novom načinu života i okolini. Zato, kada sam se vratio u Palestinu snimati filmove, mogao sam vidjeti mjesto drugim očima, iz jedne drugačije perspektive. Ideje odlaska i povratka u srži su svega što sam do sada radio, jer mi je upravo odlazak dao potrebnu distanciju da snimam filmove o sjećanju i refleksiji”, govori Aljafari.

No, napustio je i Njemačku. Trenutno živim u Parizu jer je život u Njemačkoj za njega kao Palestinca u posljednje dvije godine postao nemoguć. Određena solidarnost i podrška Palestini postoji među mladima, ali to nije dovoljno.

“Na državnoj i institucionalnoj razini mi smo nevidljivi. Primjerice, samo su festivali u Njemačkoj odbili prikazivati film ‘S Hasanom u Gazi’. Ignoriraju nas jer se ne mogu nositi s nama. Da nije žalosno, bilo bi mi smiješno koliko je to u biti jadno. Ne mogu podnijeti ideju filma. Ne mogu ni govoriti o tome. Zašto je tako? Zato što je za Nijemce postojanje Izraela nešto poput sretnog kraja holokausta. Oni su zadovoljni, ponosni na sebe. Oh, sjajno, sada ti ljudi imaju svoju državu. Razumijete li koliko je to

rasistički? Ako se osjećate loše zbog onoga što ste napravili židovskom narodu, zašto im ne ponudite da se vrate? Zašto im ne vratite oduzetu imovinu i posjede? Smatram da je u srži njemačke politike podrške Izraelu rasizam. Naravno, desnici je Izrael uzor jer je toliko napredan u svom nasilju, u tehnologiji kontrole i masovnog uništenja. To ih izrazito privlači. Kao, uostalom, i nacisti. I oni su bili izuzetno tehnološki napredni. Nema ništa dobroga i pametnog u stvaranju tehnologije koja ubija ljude. To nam pokazuje koliko je Izrael blizak fašističkim idejama u svakom smislu”, kaže Aljafari.