Zgrabiše zbunjenog hadžiju s namaza te ga iznesoše iz džamije. Onako zblanutog, odvedoše ga pred kadiju. Kad su kadiji rekli o čemu se radi, kadija mu odredi kaznu odsjecanja ruke. Prije izvršenja kazne naredi da mora proći gradom i na sav glas vikati da će ovako proći svaki onaj koji bude krao.

Bio jedan mladić jako pobožan. Živio je sam sa majkom. Oca nije ni upamtio jer mu je umro kad je on bio dječak. Majka je uložila svo svoje umijeće da ga islamski odgoji. Zbog njegovog moralnog ponašanja svi su ga u gradu voljeli. Sve svoje islamske obaveze je redovno ispunjavao. Često je znao razmišljati kako bi bilo dobro da upotpuni svoje vjerovanje time što bi obavio petu islamsku dužnost – hadž. Marljiv kakav je bio, za kratko vrijeme je uspio skupiti pare da može obaviti hadž. Sav sretan, jednog dana dođe do majke da joj saopći svoju želju da te godine kani otići na hadž. Ona ga je iznenađeno gledala te mu nakon nekoliko trenutaka saopćila kako ona nije za to da on te godine obavi hadž.

“Kako nisi, majko?” – priupita je.

“Nisam, sine, zbog toga što sam ja stara te mogu umrijeti dok ti budeš na hadžu i da te ostanem željna. A kad bi umrla, ko bi me u mezar spustio?!”

“Pa, draga majko, hadž je propisao dragi Allah, i ko ima mogućnost, tome se propisu mora odazvati.”

“Tako je, sine, ali ja sam stara, pa kad umrem, onda idi na hadž, ali sad nemoj.”

“Majko, ja ću ići na hadž makar ti bila protiv.”

“Možeš, sine, ići, vidim ja da te ne mogu odgovoriti, ali da znaš da ti ja nisam zadovoljna.”

“Makar ti, majko, ne bila zadovoljna, ja odoh na hadž.”  Mladić se tako spremi za putovanje, a materi rekne: “Allahimanet” te krenu put Mekke.

Putovao je on od mjesta do mjesta često spavajući u hanovima ili u džamijama pored puta. Jednog dana, u podnevsko doba, put ga nanese u grad u kom odmah potraži džamiju kako bi u njoj klanjao namaz. Pošto je narod već bio obavio namaz, uđe u džamiju te zanijeti da sam klanja. U momentu dok je on klanjao ljudi potjeraše hrsuza, koji je krao po kućama. Hrsuz preko taraba i bašči počne bježati ispred progonitelja. Preskačući tarabe, utrča u džamijsko dvorište te kako ugleda otvorena vrata i uleti u džamiju. Na druga džamijska vrata izleti i nastavi bježati. Ljutita masa ljudi uđe u džamiju misleći da se lopov tu sklonio. Kad su ugledali hadžiju da klanja, povikaše: “Vidi hrsuza, sad klanja, a maloprije je krao!”

Zgrabiše zbunjenog hadžiju s namaza te ga iznesoše iz džamije. Onako zblanutog, odvedoše ga pred kadiju. Kad su kadiji rekli o čemu se radi, kadija mu odredi kaznu odsjecanja ruke. Prije izvršenja kazne naredi da mora proći gradom i na sav glas vikati da će ovako proći svaki onaj koji bude krao.

“Bogati, Hakim-efendija, mogu li ja nešto drugo vikati?” upita mladić.

“A šta bi ti drugo vikao?” – upita ga kadija.

Ja ću vikati: “Ovako će proći svaki onaj koji ne bude majku slušao.”

To iznenadi kadiju te ga priupita o čemu se radi.

“Dragi kadija” – rekne mladić. “Nisam ja nikakav lopov. Ja sam krenuo na hadž i ovdje me je zateklo podne. Ušao sam u džamiju da klanjam, a narod me je zgrabio i doveo pred tebe. Ovo mi je sikluk, jer svoju majku nisam poslušao kad mi je govorila da ove godine ne idem na hadž. I zato bih ja vikao da će ovako proći svaki onaj koji ne bude majku slušao.” Kad je to čuo kadija, pusti mladića jer je shvatio da govori istinu. Mladić odmah iz toga grada krenu svojoj kući odlažući obavljanje hadža te godine.

(Iz knjige “Hikaje iz naših halvata”, autora Mesuda Puške)