Knjiga njemačkog historičara Volkera Ullricha, „Sudbonosni sati: Slom Vajmarske Republike“, pokazuje kako je njemačka politička elita, konzervativci, industrijalci, vojni krugovi i čak dio socijaldemokrata, sistematski potcijenila Hitlera i nacistički pokret, smatrajući ih korisnim, ali kontrolisanim sredstvom protiv ljevice

Krajem 1932. godine, njemački i evropski politički establišment s visine je gledao na jednog nervoznog, krutog čovjeka pod smeđom uniformom i s tankim brčićima. Adolf Hitler, smatrali su, bio je prolazna pojava, groteskni populista bez stvarne sposobnosti da vlada. Harold Laski, britanski politički teoretičar i član Laburističke partije, tada je napisao da će Hitler najvjerovatnije „završiti kao starac u nekom bavarskom selu, pijući pivo i pričajući kako je nekada gotovo srušio Njemačko carstvo“.

Čak i francuski ambasador u Berlinu, André François-Poncet, zapisao je u depeši Parizu da se „nacistički pokret raspada brže nego što se očekivalo“. Mnogi su vjerovali da je Hitler već potrošena figura. Samo nekoliko sedmica kasnije, u januaru 1933. godine, isti taj „bavarski fanatik“ postao je kancelar Njemačke. Od tog trenutka do potpunog raspada demokratije prošlo je manje od godinu dana.

Knjiga njemačkog historičara Volkera Ullricha, „Sudbonosni sati: Slom Vajmarske Republike“, analizira upravo taj trenutak istorijskog sljepila. Ullrich pokazuje kako je njemačka politička elita, konzervativci, industrijalci, vojni krugovi i čak dio socijaldemokrata, sistematski potcijenila Hitlera i nacistički pokret, smatrajući ih korisnim, ali kontrolisanim sredstvom protiv ljevice.

Jedan od tadašnjih lidera socijaldemokrata, Kurt Schumacher, nazvao je Hitlera „ukrasnim pijunom“ koji će služiti stvarnim moćnicima: medijskom magnatu Alfredu Hugenbergu i generalu Paulu von Hindenburgu. Slično je mislio i švicarski ambasador Paul Dinichert, koji je u depeši iz Berlina pisao: „Pa moglo je biti i gore.“

Ullrich podsjeća da su takve izjave opasne ne samo zato što su bile pogrešne, nego zato što odražavaju širi obrazac, vjerovanje da populisti, radikali i demagozi ne mogu ozbiljno ugroziti demokratski poredak jer im navodno „nedostaje kapacitet“. Upravo to, piše on, bio je korijen propasti Vajmarske Njemačke.

Weimarska Republika, rođena 1919. iz ruševina Prvog svjetskog rata i revolucije, bila je prva prava njemačka demokratija, ali i sistem rođen sa smrtnom manom. Njeni lideri, na čelu s predsjednikom Friedrichom Ebertom, proglasili su republiku, ali nikada nisu slomili moć starog carskog aparata: industrijalaca, Junkera i vojnih elita.

Ullrich piše da su ti „čuvari starog poretka“ preživjeli sve promjene i čekali priliku da povrate kontrolu. Kada je 1919. izbio Spartakistički ustanak, vlada je morala pozvati vojsku da artiljerijom i avionima uguši pobunu. Time je, paradoksalno, nova demokratija već na početku bila prisiljena osloniti se na snage koje su je prezirale. Taj kompromis, između liberalnih vrijednosti i konzervativne sile, bio je fatalan. Demokratska država je živjela, ali njeni temelji su ostali carski.

Najdublji udarac Vajmarskoj Njemačkoj stigao je 1923. godine, tokom hiperinflacije koja je uništila ne samo privredu nego i moralni poredak društva. U samo nekoliko mjeseci marka je izgubila svaku vrijednost: cijena šolje kafe mogla je porasti sa 6.000 na 12.000 maraka tokom jedne vožnje vozom. Pisac Victor Klemperer zabilježio je kako je njegova supruga „platila duplo jer je naručila u pogrešno vrijeme“. Ullrich citira mladog Klausa Manna, sina slavnog Thomasa Manna, koji je zapisao: „Dok se sve rušilo oko nas, koje smo zakone trebali poštovati? Čemu moral kad sve gubi smisao?“

Inflacija nije samo osiromašila milione, uništila je povjerenje u državu, u institucije, pa čak i u sam pojam istine. Ljudi su postali, kako piše Ullrich, „cinični i sebični, nesposobni da vjeruju bilo kome“. U takvoj atmosferi, demagog poput Hitlera mogao je izgledati kao figura reda i smisla.

Jedan od ključnih trenutaka bio je predsjednički izbor 1925. godine, nakon Ebertove smrti. Demokratske stranke zajedno su imale gotovo polovinu glasova, ali nisu uspjele da se ujedine iza jednog kandidata. Umjesto toga, desnica je podržala starog generala Paula von Hindenburga, koji je smatrao da demokratija nije prirodna za Njemačku.

Kada je Hitler, osam godina kasnije, izgubio izbore za predsjednika upravo od Hindenburga, činilo se da je nacizam u padu. U ljeto 1932. NSDAP je imao 37 posto glasova; do novembra je pao na 33. Mnogi su vjerovali da je „nacistička opasnost prošla“. Ali iza kulisa, moćni konzervativni krugovi tražili su način da iskoriste Hitlera. Vjerovali su da će on biti „koristan idiot“ koji će mobilizirati mase, dok će stvarnu vlast zadržati oni. Hindenburg je 30. januara 1933. imenovao Hitlera za kancelara, uvjeren da ga može kontrolisati. U roku od tri mjeseca, svi njihovi planovi pretvorili su se u pepeo.

Jedan od najdirljivijih dijelova Ullrichove knjige odnosi se na aroganciju intelektualnih i političkih elita. Lijevi pisac Carl von Ossietzky, kasniji dobitnik Nobelove nagrade za mir, nazvao je Hitlera 1931. „plašljivim, feminiziranim stvorenjem u pidžami, sitnim buržujskim buntovnikom koji misli samo na vlastitu udobnost“. Takvo ismijavanje, piše Ullrich, bilo je opasno jer je stvorilo lažan osjećaj sigurnosti. Elita je mislila da Hitler ne može biti prijetnja upravo zato što im je izgledao smiješan. U stvarnosti, nacisti su sistematski preuzimali medije, sindikate i javnu sferu, dok je većina posmatrala u nevjerici.

Do trenutka kada je Hindenburg umro 1934. i kada je Hitler spojio funkcije kancelara i predsjednika, demokratije više nije bilo.

Ullrichova knjiga, osim što je briljantna sinteza poznatih činjenica, nosi i moralnu poruku. On piše u posveti svojoj preminuloj supruzi Gudrun, koja je još 1969. kao studentica prava istraživala radikalnu desnicu u Zapadnoj Njemačkoj. Tada je bilo „šokantno“ da je neonacistička stranka NPD zamalo prešla izborni prag. Danas, pola stoljeća kasnije, AfD (Alternativa za Njemačku) vodi u mnogim anketama, a upravo u Tiringiji, gdje su nacisti prvi put ušli u vlast 1929. godine, AfD je pobijedio na izborima. Ullrich ne pravi direktne paralele, ali upozorava: „Još uvijek imamo vremena da spriječimo klizanje u mrak. Zavisi od nas, od toga kako djelujemo, protestujemo i suprotstavljamo se autoritarnim sirenama.“

Iako je Weimarska Njemačka bila ekstremnija po nasilju i polarizaciji, autor vidi zabrinjavajuće sličnosti u obrascu, potcjenjivanje populizma, relativizacija autoritarnih tendencija i vjera da će sistem ‘sam izdržati’. Ipak, Ullrich izbjegava banalne analogije. On jasno pokazuje da se historija ne ponavlja mehanički: današnje populističke stranke ne marširaju s uniformama, već s algoritmima i sloganskim politikama. Ali princip ostaje isti, demokratije umiru ne zato što ih netko osvoji silom, već zato što ih njihovi čuvari prepuste slučaju.

Kao i tada, i danas se demokratija može urušiti ne zbog manjka institucija, nego zbog viška samouvjerenosti. Nijedan od lidera Vajmarske nije planirao kraj republike, ali niko nije imao ni hrabrosti da je brani do kraja. Kada su u januaru 1933. konzervativci u Berlinu slavili imenovanje Hitlera, jedan od njih, Franz von Papen, rekao je poznatu rečenicu: „Za dva mjeseca stavićemo ga u kutiju kao miša.“ Dvanaest godina kasnije, svijet je ležao u ruševinama.

Volker Ullrich ne nudi nove senzacije, ali nudi jasnu lekciju o političkom sljepilu: demokratije ne propadaju zbog slabosti svojih neprijatelja, nego zbog oholosti svojih elita. Njegova poruka, napisana mirnim tonom historičara koji je preživio jedno stoljeće i posmatra drugo, možda nikad nije bila aktuelnija: „Historija ne ponavlja svoje greške, ali mi ih uporno prepisujemo.“

IZVOR: The Times