Kada je 24. oktobra, u ranim jutarnjim časima, jedan kolega novinar, poprilično zadihan i vidno uzbuđen, ‘upao’ u našu redakciju i usplahireno zapitao: ‘da li je istina da je u cik zore uhapšen Vlastimir Mijović’, komentator u listu Oslobođenje, u prvi mah to smo shvatili, ipak, kao jednu dobro upakiranu i precizno smontiranu novinarsku patku

Prve korake u pripremanju ratnih dejstava na bosanskom tlu učinila je Služba državne bezbednosti Srbije, i to propagandom. Još 24. augusta 1989. godine objavila je informaciju o „ugroženosti Srba u istočnoj Bosni, odnosno u opštinama Srebrenica i Bratunac“.

Tada dolazi do nelegalnog upada srbijanskih bezbjednjaka, s ciljem da pripreme srpsko stanovništvo za agresiju i da u potpunosti izvrše analizu situacije, rasporeda i eventualne organizacije bošnjačkog stanovništva.

Srpski bezbjednjaci tada su tvrdili da se u Srebrenici i Bratuncu politikom islamskog fundamentalizma i muslimanskog nacionalizma vrši ugrožavanje Srba, a s ciljem njihovog protjerivanja u Srbiju. Ovaj dobro poznati incident danas je zaboravljen, a itekako je bitan u jednoj cjelokupnoj analizi pripreme agresije i genocida na Podrinje. Treba napomenuti da se on desio u vrijeme kad je još komunizam bio na vlasti, tri godine prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. 

List Naši dani tada je o ovoj srbijanskoj obavještajnoj operaciji pisao: “Bosna i Hercegovina je po ko zna koji put u posljednje dvije godine postala vijest. Ovog puta očito nije bilo došaptavanja, tačnije, nije bilo uspješnog došaptavanja. Republički vrh pukao je po šavu za koji se već dugo zna da je rašiven. To što je rascjep postao javan baš (tek) povodom novog slučaja nije nimalo iznenađujuće. Bh. rukovodstvo, zapravo, vjerno oslikava stanje u bazi: stanovnici Bosne i Hercegovine, htjeli ne htjeli, međusobno se politički razlikuju prvenstveno po odnosu prema novoj politici Srbije, što, naravno, jeste otužna politička istina, ali time i ne manje istina. Pojednostavljeno, radi se o dva shvaćanja Republike: jedno shvaća Bosnu i Hercegovinu kao tampon zonu između Hrvatske i Srbije, kao ‘konačno rješenje srpsko-hrvatskog pitanja’, dok drugo poima Bosnu i Hercegovinu kao državu koja ima gomilu razloga za postojanje (i) bez obzira na Srbiju i Hrvatsku.

Nikom valjda ne treba objašnjavati da se granična linija između ta dva stava vrlo često podudara s onom nacionalnom, što ukupno političke odnose u Republici dodatno komplikuje. Ustvari, taj sasvim realan strah od međunacionalnih komplikacija dugo blokira rukovodstva, dok im s druge strane vrlo često služi i kao izgovor za pravdanje brojnih brljotina. Ako se u ovom trenutku nešto može prognozirati, onda je to neka vrsta takvog opravdanja koje će stići od one struje za koju se ispostavi da je ‘kriva’ za najnoviju bh. aferu. Ali ko je zapravo kriv? Zasad je sigurno da nevinih nema, ali odgovornost će ipak biti podijeljena u lepezi koja će imati raspon od ‘delikta nečinjenja’ (namjernog ili onog koje proizilazi iz nekompetencije) do krivice onih koji jesu djelovali, ali kontraproduktivno.

Naravno da je najpipavije političko pitanje da li je djelovanje ovih posljednjih proizašlo iz nepoznavanja radnih obaveza ili je ipak imalo karakter smišljenog djelovanja? U tom smislu nemoguće je zasad pružiti iole pouzdane odgovore i veliko je pitanje da li će ti odgovori uopšte isplivati. Ali jedno je sasvim sigurno, Republiku neko ponovo nije shvatio ozbiljno. Hronologija slučaja može biti pouzdan putokaz. Koliko se zna, stvar je počela u maju ove godine, kada je načelnik Službe državne bezbjednosti Titovo Užice, na osnovu jednog iskaza sročio informaciju Republičkom SUP-u Srbije, u kojoj se kaže da je jedan građanin srpske nacionalnosti pod pritiskom iselio iz Bosne i Hercegovine. Služba državne bezbednosti Srbije tad kreće u prikupljanje informacija sa područja Srebrenice i Bratunca, ali do danas se ne zna da li su to radili na teritoriji Bosne i Hercegovine ili Srbije.

Savezni SUP i onaj iz Bosne i Hercegovine nisu blagovremeno o tome obaviješteni. Tek 5. juna 1989. obaviješten je Republički SUP Bosne i Hercegovine. U toj informaciji govori se o ‘klasičnim oblicima pritiska’, o popu koji je pretučen, o pokušaju silovanja jedne srpske djevojčice, o milicionerima koji zalaze po kućama Srba i zahtijevaju da se uklone slike Miloševića, da se drastično kažnjavaju vozači koji te iste slike imaju na staklima svojih automobila. Tada se još očito radilo tek o operativnoj informaciji. Poslije toga SDB RSUP-a Srbije očito uzima stvar samo u svoje ruke pa 24. avgusta 1989. nastaje informacija ‘Pojava iseljavanja stanovnika srpske nacionalnosti iz SR Bosne i Hercegovine’, na koju je stavljena oznaka strogo povjerljivo i koja više nije operativnog karaktera (dostavljena je potpredsjedniku Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Borislavu Joviću, predsjedniku Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Bogdanu Trifunoviću, predsjedniku Skupštine Socijalističke Republike Srbije Zoranu Sokoloviću, predsjedniku IV Skupštine Socijalističke Republike Srbije Desimiru Jeftiću.

Ukratko, radi se o gotovom informacijskom proizvodu političke policije u kome se navode nedvosmisleni sudovi o razlozima koji utiču da se Srbi sele iz Bosne i Hercegovine. Govori se o tome da tamo vladaju stare begovske porodice, a ‘u čvrstoj ideološkoj vezi sa Islamskom vjerskom zajednicom’, da je uspostavljen aparat vlasti bliži ‘izvornim oblicima islamskog vladanja’. (Konkretan primjer je Nedžad Selmanagić, načelnik Odjeljenja za privredu u Srebrenici, koji već dvadeset godina ima bitnog uticaja na društveno, političko i ekonomsko biće ovog kraja. Član je vakufskog, odnosno džamijskog odbora, a po ideji je fundamentalista. Pored ostalog, realizira čišćenje ovog kraja od srpskog stanovništva).

Govori se o antisrpskom raspoloženju, o tome kako brdovita muslimanska sela dobijaju asfaltne puteve, dok srpska nikako do njih ne mogu doći. Stvar bi i ostala u srbijanskim okvirima da Borisav Jović na sjednici Predsjedništva nije ‘upozorio’ na to šta se dešava u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, podastirući spomenutu informaciju članovima kolektivnog šefa države. Na pauzi je informacija poluilegalno fotokopirana i Bogić Bogićević je donio u Sarajevo.

O postojanju nečeg takvog javnost je prvi put mogla naslutiti iz izlaganja Ljube Ninkovića. Potom je Edina Rešidović zaprijetila da će se u javnost izaći s konkretnim primjerima podrivanja Republike ako se i dalje nastavi s provokacijama.

Onda je Vjesnik djelomično provalio stvar. Ivan Cvitković je već bio puno konkretniji. Afera je bila rođena. Potrebu da stvari zataška i ponovo utjera u tajne kanale imalo je Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koje istura svog člana Branka Ekerta, koji je ujedno i predsjednik Komisije za zaštitu ustavnog poretka. Već sutra reaguje Cvitković, ovaj put s pečatom cijelog Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, i svoje ranije tvrdnje iznosi u još zaoštrenijem vidu. Javlja se ponovo Predsjedništvo Republike s ‘preporukom’ da oni koji žele da objave informaciju to učine na sopstvenu odgovornost. Onda je u Danasu od 23. oktobra Vlastimir Mijović  objavio tekst ‘Strogo kontrolirana republika’, u kome naširoko citira sporne nalaze srbijanske SDB. Već sutra ujutro dočekala nas je informacija da je Gračanin, savezni sekretar za unutrašnje poslove, sletio u Sarajevo, a s njom i glasine da se spremaju hapšenja, prije svih Mijovića i Edine Rešidović.

Istog dana saznalo se sve i o prepisci Obrada Piljka i Slobodana Miloševića. Kako Naši dani saznaju, Slobo je insistirao da se stvar po svaku cijenu zaustavi. Da li se možda i tu kriju odgovori na pitanje zašto je uopšte pokušano zataškavanje? Nevinih, dakle, nema među rukovodiocima Republike koji su raspolagali informacijom, bez obzira što je i oni, kao i mi, nelegalno posjeduju. Najmanje to mogu biti članovi Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a pogotovo onaj koji u svom užem opisu radnih zadataka ima i brigu o zaštiti ustavnog poretka Republike. Integritet Bosne i Hercegovine  narušila je Služba državne bezbednosti Srbije, bez obzira na to da li ga je narušavala sa teritorije Srbije ili je čak i Drinu prelazila. Nikakvi viši razlozi za zataškavanje tu jednostavno ne mogu da postoje, nikakav mir u kući. Konačno, kome treba mir s onima koji su u stanju proizvoditi i naručivati ovakva istraživanja. Jedini zdrav put u svemu bio bi iznošenje skandala na federalnu pijacu pa i po cijenu konačnog obračuna, u Federaciji i u Bosni.

I vrijeme je više.“

„U noći, kada se 24. oktobar 1989. godine ‘teškom mukom’ otimao od prethodnog dana, sarajevske noćobdije, najvatrenije pristalice obližnjih lokala i dežurne treće smjene, sustigla je vijest o iznenadnom slijetanju u Sarajevo saveznog sekretara za unutrašnje poslove Petra Gračanina i njegovih najbližih saradnika. Obično, u takvim ‘iznenadnim’ i tajnovitim prilikama punom parom prorade ‘dobro obaviješteni izvori’ koji su bez oklijevanja ustvrdili da su ovi uvaženi gosti iz Beograda sa sobom donijeli i ‘pun kufer’ naloga za hapšenje nekih političkih i javnih ličnosti naše republike. A kada je 24. oktobra, u ranim jutarnjim časima, jedan kolega novinar, poprilično zadihan i vidno uzbuđen, ‘upao’ u našu Redakciju i usplahireno zapitao: ‘da li je istina da je u cik zore uhapšen Vlastimir Mijović’, komentator u listu Oslobođenje, u prvi mah to smo shvatili, ipak, kao jednu dobro upakiranu i precizno smontiranu novinarsku patku.

No, kada je nedugo potom jedan drugi kolega, takođe ‘poprilično zadihan i vidno uzbuđen’, htio po svaku cijenu, baš kao i anonimni muški glas s onu stranu žice, doznati Mijovićev kućni broj telefona, navodno zbog toga jer mu želi saopštiti jednu urgentno važnu ‘strogo povjerljivu glasinu’, za tren je iščilila naša uvjerenost da se radi samo o novinarskoj patki. Napokon, kada je u našu Redakciju stigao i ‘frišak’ otisak najnovijeg tjednika Danas, u kojem se, između ostalog, pojavio i tekst Vlastimira Mijovića Strogo kontrolirana republika, a u tekstu, bez okolišanja i ‘strogo javno’ obznanjen i pozamašan dio informacije dijela Službe državne bezbjednosti Socijalističke Republike Srbije o ‘navodnom iseljavanju pod pritiskom srpske nacionalnosti iz Bratunca i Srebrenice’, a što na svojoj poleđini nosiše pečat ‘državna tajna’, glasine o hapšenju novinara Vlastimira Mijovića nisu nam se više činile nimalo naivnim.

U takvoj ‘našpanovanoj’ političkoj atmosferi, a uz budne oči visokih gostiju iz Beograda što hitno sletješe u Sarajevo, s pravom se strahovalo da će glavni i neprikosnoveni akteri ove nečasne bezbjednosne ujdurme ostati nesankcionisani, dok će dobro nam znani, i više puta primjenjivani ‘zakon u topuzu’ prelomiti se, još jedared, o kičmu nedužna novinara. Ipak, jedan za drugim odmakoše se tako jedan od drugog nekoliko dana, a Vlastimir Mijović je i dalje uživao blagodati ‘slobodna čovjeka’. U međuvremenu, Petar Gračanin sa svojim najbližim saradnicima odlijeće u prijestolnicu, a istovremeno iz prijestolnice dolijeće za Sarajevo saopštenje Saveznog SUP-a, koje RK SSRN Bosne i Hercegovine gotovo jednoglasno odbacuje zbog nekritičnosti spram Republičkog SUP-a Srbije, a Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine prihvata kao svoje – zaključke SSRN Bosne i Hercegovine. Glasine o hapšenju Vlastimira Mijovića, dakle, pokazale su se neosnovanim. Ali, ne lezi vraže. Trideset prvog oktobra 1989. godine Republički SUP Socijalističke Republike Srbije saopštio je da je 30. oktobra tekuće godine podnio Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu krivičnu prijavu protiv Vlastimira Mijovića iz Sarajeva, urednika u listu Oslobođenje, zbog postojanja osnovane sumnje da je u članku Strogo kontrolirana republika, objavljenom u informativno-političkom tjedniku Danas, u broju od 24. oktobra 1989. godine, neovlašćeno, nepozvanim licima učinio dostupne podatke koji predstavljaju državnu tajnu, čime je izvršio krivično djelo odavanja državne tajne…

Među prvima koji su reagovali i osudili ovakav postupak srbijanskog republičkog SUP-a bio je Aktiv novinara Oslobođenja, dok su novinari Semberije listom ustali ‘protiv sile i nepravde’ policijskih tortura i tajnih špijunskih afera, koje kao krajnju posljedicu imaju ‘uhapšene riječi i zarobljene misli’. I Udruženje novinara Bosne i Hercegovine izrazilo je svoje ogorčenje u povodu slučaja Mijović, kao uostalom i čitava jugoslovenska demokratska javnost.

I dok s nestrpljenjem očekujemo da zagrebačko Okružno tužilaštvo povuče svoj potez ‘u skladu sa vlastitom savješću i zakonskim odredbama’, iz vrlo povjerljivih izvora saznajemo da je ‘N.N. lice koje je neutvrđenog dana poslije 24. avgusta 1989. godine, na neutvrđenom mjestu neovlašćeno predalo ili učinilo dostupnim Vlastimiru Mijoviću informaciju Službe državne bezbednosti Republičkog SUP-a Socijalističke Republike Srbije’, niko drugi do ugledni književnik i kulturni radnik Goran Babić, koji kaže da je to učinio, ‘lično, osobno, i personalno’.

‘Informaciju sam’, kaže Babić, ‘Vlasti predao u predahu između dva zalogaja u slastičarni ‘Kod debelog Tome’. Ako me pak stručnjaci budu pitali otkud mi dotična tajna informacija reći ću im’, kategoričan je Babić, ‘da sam je našao na smetljištu, kamo i spada. Upravo tako!'“ 

A šta se sve stvarno dešavalo u vezi s aferom upada srbijanskih bezbjednjaka u srednje Podrinje novinar Vlastimir Mijović ispričao mi je 30 godina kasnije u Sarajevu.

„Bogić Bogićević i Nijaz Skenderagić su meni doturili informaciju s oznakom ‘državne tajne’. Moj tekst, koji je diljem Jugoslavije odjeknuo kao bomba, objavljen je u Danasu 24. oktobra 1989. a ja, Bogić Bogićević i Nijaz Skenderagić bili smo prvi Bosanci koji su javno ustali protiv nacionalističke Miloševićeve politike. Iako sam tada bio vodeća novinarska vedeta Oslobođenja, moj matični list nije smio da objavi taj tekst, nego ga je preuzeo iz Danasa. Nevjerovatno je da jedan list tada preuzima tekst svog novinara iz drugog lista.

Već sutra ujutro Petar Gračanin, savezni sekretar za unutrašnje poslove, sletio je u Sarajevo, s ciljem mog hapšenja. Sakrio sam se nekoliko dana u Sarajevu, a potjera je obustavljena iz razloga što bi moje hapšenje zasigurno potvrdilo navode iz teksta. Zbog objavljivanja tog dokumenta, što sam učinio s punom sviješću da činim krivično djelo odavanja državne tajne, ali i osjećaja da od javnosti ne smijem da sakrijem tako važne i opasne aktivnosti, MUP Srbije je protiv mene uputio krivičnu prijavu Tužilaštvu u Zagrebu. Time su potvrdili vjerodostojnost iznešenih podataka. Zagrebačko tužilaštvo se, međutim, oglasilo nenadležnim povodom te tužbe i uputilo tužitelje na mjesto mog stanovanja, Sarajevo. No, tad su u Beogradu već imali vremena da mućnu glavom, pa se nisu oglašavali s novom tužbom, kako bi se kompromitirajući podaci o mutnim radnjama i njihovoj pripremi intervencije u Bosni i Hercegovini zataškali. No, sjetila se toga Vasvija Vidović, advokatica koja je u Hagu branila srebreničkog komandanta Nasera Orića. Pitala me da li bih došao u Hag da svjedočim o navodima iz dokumenta označenog kao Državna tajna. Pristao sam bez dvoumljenja. No, nikad me u Hag nisu pozvali. Ni naš tim zadužen da brine o tužbi protiv SR Jugoslavije/Srbije nije se zanimao za taj tekst niti za moje eventualno svjedočenje. Na sve je pala paučina. Upad srbijanskih bezbjednjaka u Podrinje je urađen s namjerom da se već tada započne priprema agresije na Bosnu, koja će tehnički uslijediti tri godine poslije. Moj tekst je bio prva najava agresije na Bosnu“, rekao je Mijović.

(Iz knjige Avde Huseinovića: Ovamo daleko – attentat na Bosnu, Pravda, Sarajevo, 2024)