Washington povlači podršku, Damask napreduje i nameće individualnu integraciju boraca YPG-a; Mazloum Abdi dobija ultimatum od Ahmeda Share, dok Rojava ostaje izolirana bez oslonca u Erbilu i sa sve slabijom “izraelskom opcijom”

Je li Rojava završena? Kratki odgovor glasi: da. Autonomni teritorij pod kurdskom kontrolom na sjeveroistoku Sirije proživljava svoje posljednje dane i vrlo vjerovatno će prestati postojati prije kraja mjeseca, četrnaest godina nakon nastanka. Brzo napredovanje snaga iz Damaska prema sjeveroistoku, koje je već presjeklo na dva dijela pojas pod kontrolom kurdskih milicija YPG, ne ostavlja dilemu o odnosu snaga. Sirijski predsjednik Ahmed Sharaa dao je do subote rok svom sagovorniku, vojnom zapovjedniku Mazloumu Abdiju, da pregovara o predaji.

Predaji jer druge realne opcije više nema. Razlog je jednako jednostavan koliko i brutalan: projekat Rojave bio je neodrživ. Od samog početka.

Početak onoga što se naziva Rojava („Zapad“ na kurdskom, kao najzapadniji dio prostora naseljenih Kurdima na Bliskom istoku, Rožava se izgovara na bosanskom), odnosno AANES, Autonomna administracija sjeveroistoka Sirije, veže se uz izbijanje sirijskog građanskog rata 2011. godine. Tokom trinaest od četrnaest godina činilo se da će prešutni pakt o nenapadanju između režima Bashara al-Assada i kurdskih milicija funkcionirati za obje strane.

Asadu je osiguravao mir na sjeveroistočnoj trećini zemlje i istovremeno trošenje njegovih neprijatelja, islamističkih pobunjenika i Kurda, u međusobnim sukobima. Kurdskoj stranci PYD i njenom vojnom krilu YPG, kasnije okupljenim u koaliciju Sirijske demokratske snage (SDF), omogućavao je izgradnju nečega što je sve više nalikovalo vlastitoj državi.

Tu konstrukciju je podupirala američka vojska, nespremna da se odrekne strateške prednosti sigurnih baza u neposrednoj blizini režima koji je imao podršku Moskve, s Bejrutom, Bagdadom i iranskom granicom u krugu od pet stotina kilometara.

Sve dok to nije prestalo funkcionirati. Pad Asada u decembru 2024. poštedio je Kurde teškog pitanja dugoročnog suživota s panarapskim režimom koji je pola stoljeća pokušavao potisnuti kurdski identitet iz sirijske stvarnosti. No otvorio je drugo, još složenije pitanje: kakav odnos je moguć s novim režimom, proizašlim iz panislamističkih pokreta koji su godinama bili zakleti neprijatelji Rojavinih milicija, formiranih upravo u borbi protiv džihadizma, ideologije čiji je nosilac bio i sam Sharaa.

Godinu dana Mazloum Abdi i njegovi saradnici izbjegavali su jasno postaviti to pitanje. Dok su američki terenci patrolirali područjem, mogli su sebi priuštiti kupovanje vremena. Kontrola nad logorima u kojima se nalaze bivši borci Islamska država (Daesha) činila se snažnim adutom: malo šta u Evropi izaziva veći politički strah od naslova o puštenim džihadistima. Ali Kurdi nisu pregovarali s Evropom, već s Washingtonom. A Donaldu Trumpu sudbina džihadista s druge strane Atlantika nikada nije bila prioritet.

Mogli su to naslutiti i ranije. Već tokom Trumpovog prvog mandata, 2019. godine, dok je Asad još bio na vlasti, izdao je naredbu o povlačenju američkih trupa iz sirijskih pustinja. Ona tada nije provedena samo zato što je vojni vrh nije izvršio. Danas, s obzirom na odlične odnose Trumpa i Ahmeda Sharaae te jasnu američku odluku da se bivši, još nedavno bradati džihadista, a danas uredno odijelom odjeveni političar, pretvori u korisnog američkog partnera u regiji te trupe više jednostavno nisu potrebne.

„Historijski, američko vojno prisustvo na sjeveroistoku Sirije bilo je opravdano…“, započeo je u utorak specijalni Trumpov izaslanik za Siriju Tom Barrack u dugoj poruci na društvenim mrežama. „SDF predvođen Kurdima bio je najučinkovitiji partner u porazu kalifata Daesha… U to vrijeme nije postojala funkcionalna centralna sirijska država… Danas se situacija temeljno promijenila.“ Zaključak je bio nedvosmislen: „Sjedinjene Države nemaju interes za dugoročno vojno prisustvo.“ Prioritet je „nacionalno jedinstvo“, bez podrške separatizmu ili federalizmu. Tačka.

Mnogi borci YPG-a to doživljavaju kao izdaju. Washington ih je iskoristio i odbacio kada su postali suvišni. U geopolitici to nije rijetkost. No u ovom slučaju znakovi su bili jasni, posebno nakon Sharaaine posjete Bijeloj kući u novembru prošle godine. Ipak, u Rojavi se nije povukao nijedan odlučan potez, jer nijedan nije bio bez ozbiljnih posljedica.

Proglašenje nezavisne države, kakvo je priželjkivao dio kurdske dijaspore u Evropi, moglo se odmah isključiti. Pored opće nevoljkosti svjetskih vlada da priznaju secesionističke entitete, uz rijetke izuzetke poput izraelskog odnosa prema Somalilandu, tu je i otvoreno protivljenje svih susjeda: same Sirije, Turske koja kategorički odbacuje bilo kakvu kurdsku državnost u svom susjedstvu, te Iraka, već dovoljno opterećenog vlastitim problematičnim odnosom s autonomnim Kurdistanom.

Upravo je taj irački Kurdistan ključ izolacije Rojave. Sa sirijskim Kurdima povezan je tek pontonskim mostom preko Tigrisa na krajnjem sjeveru. Uprkos retorici o jedinstvenom kurdskom narodu, političke razlike su duboke, dodatno pojačane jezičkim rascjepom između soranija u Iraku i kurmandžija u Turskoj i Siriji.

Stranka PYD, koja dominira Rojavom, tijesno je povezana s turskim PKK-om, organizacijom koju je sedamdesetih godina osnovao Abdullah Öcalan. Ideološka i kadrovska povezanost ostala je snažna i nakon uspostave Rojave, što je dodatno udaljilo Erbil. Vladajući klan Masuda Barzanija oslanja se na strateški savez s Recepom Tayyipom Erdoganom i Ankarom, što automatski znači protivljenje svakoj kurdskoj političkoj strukturi u Siriji.

Bez podrške Erbila, nezavisna Rojava nema izlaz u svijet čak ni sa svojim naftnim poljima. Zato su se kurdski lideri od početka predstavljali kao zagovornici federalne Sirije. Nakon Asadovog pada i dolaska Sharaae na vlast, 10. marta potpisan je sporazum koji je trebao riješiti spor: priznanje Kurda kao dijela sirijskog društva, prijenos institucija i nafte Damasku te integracija YPG-a u regularnu vojsku.

Ali ključ je bio u načinu integracije. Damask je tražio individualno pristupanje; YPG je inzistirao na zadržavanju vlastite strukture. Razlika je suštinska. Prva opcija ostavlja Kurde bez ikakve poluge moći; druga bi Siriju držala u trajnom riziku novog rata.

Nepovjerenje je obostrano i duboko. Masakri nad alavitima u Latakiji i krvavi sukobi s druzima u Suweidi pokazali su koliko je krhka Sharina kontrola nad saveznim milicijama. Istovremeno, izraelska intervencija u korist druza otvorila je i među Kurdima ideju o mogućem izraelskom „kišobranu“. No takva računica je iluzorna, geografski, politički i vojno.

Kraj Rojave, nastale iz socijalno-revolucionarne ideje, postao je neizbježan onog trenutka kada se pretvorila u američki mini-protektorat bez stvarne strategije opstanka. Povlačenje Washingtona samo je ubrzalo proces.

Evropa je možda mogla ponuditi model kompromisa. Ali na Bliskom istoku odluke donosi Amerika a poruka Toma Barracka bila je jasna: integracija, ali samo kao pojedinaca. Sve drugo je zatvoreno. Je li Rojava završena? Da. I taj kraj je, prije svega, proizvod neumoljive geopolitike.

IZVOR: El Confidencial