Palestinci ne smiju biti protjerani iz Gaze i Izrael ne treba upravljati Gazom. To znači da Trump mora napustiti raniju retoriku o “raseljavanju”, kojom je ranije te godine izazvao uzbunu govoreći o planovima za razvoj “rivijere Gaze”.

Poznata je politička izreka da uspjeh ima mnogo roditelja, a neuspjeh je siroče, osim kada je u pitanju Donald Trump, jer tada postoji samo jedan “roditelj”. Ipak, mnoge države i pojedinci imaju pravo da istupe i prisvoje zaslugu za okončanje rata u Gazi.

Činjenica da danas mnogi mogu vjerodostojno tvrditi da su odigrali ulogu u tom procesu pokazuje koliko je napor posljednjih mjeseci bio zajednički uključujući i američkog predsjednika koji je, nakon brojnih pogrešnih početaka, konačno bio ubijeđen da se usredotoči, da napusti fantaziju o protjerivanju desetina hiljada Palestinaca iz njihove domovine, te da Benjaminu Netanyahuu jasno naznači koje pobjede može, a koje ne može ostvariti.

Prijelomni trenutak bio je sastanak u New Yorku, održan na marginama Generalne skupštine UN-a, kojim je predsjedavao Trump, neposredno nakon njegovog raskošnog govora pred svjetskim liderima. Sam Trump taj je sastanak opisao kao “najvažniji” koji je imao u UN-u. Susret su organizirali Ujedinjeni Arapski Emirati, a Trump je tada iznio svoj plan za mir u 20 tačaka pred grupom arapskih i muslimanskih zemalja koje bi mogle činiti okosnicu stabilizacijskih snaga što bi ušle u Gazu nakon prekida vatre.

Do tada su Trumpa, uz pomoć njegovog zeta Jareda Kushnera i bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, uspjeli ubijediti da promijeni mišljenje o dvije ključne tačke. Prvo, da Palestinci ne smiju biti protjerani iz Gaze i da Izrael ne treba upravljati Gazom. To je značilo da Trump mora napustiti raniju retoriku o “raseljavanju”, kojom je ranije te godine izazvao uzbunu govoreći o planovima za razvoj “rivijere Gaze”.

Drugo, Trump je uvjeren da plan za “dan poslije” – buduće uređenje Gaze – nije dodatna prepreka u pregovorima o prekidu vatre i razmjeni talaca, već preduslov za uspjeh. Jedan britanski diplomata objasnio je Blairovo razmišljanje: “Hamas se neće povući ako ne zna da će se Izrael povući, a Izrael se neće povući ako ne zna da Hamas neće ostati na vlasti. Dok se ne riješi pitanje ko će upravljati Gazom, sukob se ne može okončati.”

To je arapskim državama olakšalo da izvrše politički pritisak na Hamas da pregovara, jer su mogle pokazati jasnu putanju prema palestinskoj državi, što je oduvijek bio njihov preduslov za mir s Izraelom. Arapske su zemlje također potpisale zahtjeve da Hamas odstupi s vlasti i preda oružje.

Jedan od učesnika koji je učestvovao u uvjeravanju Trumpa rekao je: “Ljudi to ne vole čuti, ali prednost s Trumpom je što, kad jednom odluči nešto uraditi, on je poput tenka, nezaustavljiv. I zaista je pritisnuo Izraelce.”

Trumpov odnos prema Izraelu pogoršao se nakon Netanyahuove jednostrane odluke da 9. septembra bombardira Dohu, u pokušaju da eliminira Hamasove pregovarače. Trump o tome nije bio konsultiran, a izraelska objašnjenja dočekana su sa skepsom. Kao rezultat, Netanyahu, inače rijetko sklon izvinjenju, bio je primoran da se javno izvini i obeća da će poštovati suverenitet Katara.

Kako bi u potpunosti popravio odnose s Katarom – domaćinom najveće američke vojne baze na Bliskom istoku – Trump je izdao vanrednu izvršnu naredbu kojom se svaka buduća agresija na Katar smatra napadom na Sjedinjene Države. Sve je to doprinijelo da američki predsjednik postane skloniji viziji Zaljevskih država o novom Bliskom istoku. U znak da je spreman vršiti pritisak na izraelsku vladu na način na koji Joe Biden nije, Trump je također poručio Izraelu da neće biti daljnjih aneksija na Zapadnoj obali.

Od početka sastanka u UN-u, cilj arapskih zemalja bio je da Trumpa lično vežu za proces. Emir Katara, šeik Tamim bin Hamad al-Thani, rekao je: “Računamo na vas i vaše vodstvo… da okončate ovaj rat i pomognete narodu Gaze.”

Ideja da je Trump lično ključan za rješenje, čak i njegov garant, laskala je predsjedniku, koji se ponudio da predsjedava “Odborom za mir”, tijelom koje će nadgledati obnovu Gaze. U jednom smislu, to bi bilo tek simbolično, ali s obzirom na to da mu je građevina najpoznatije područje, postoji mogućnost da će barem privremeno ostati angažiran.

Posmatrači navode da je Trump počeo osjećati da ima ozbiljnu priliku da riješi sukob za razliku od neuspjeha u Ukrajini. Mogućnost da osvoji Nobelovu nagradu za mir, njegovu opsesiju, ponovo se pojavila na horizontu.

To je značilo da, nakon što je njegov plan objavljen, Trump nije popuštao, nastavio je vršiti pritisak na Hamas, prijeteći njegovim uništenjem ako ne oslobodi taoce. Ali nije dopuštao ni Izraelu da odustane od dogovorenog. Brzina i zamah postali su ključni.

Visok nivo delegacija koje su stigle na pregovore u Egipat bio je jasan znak da se “zvijezde poklapaju” i da će Hamas biti primoran da oslobodi sve taoce koje drži iako Izrael neće odmah napustiti cijelu Gazu. Scena je bila izvanredna: Hamasovi pregovarači, iako posredno, razgovarali su s vladom koja je samo mjesec ranije pokušala da ih ubije. Učesnici su osjećali da je dogovor neizbježan.

Dolazak Kushnera, turskog obavještajnog šefa Ibrahima Kalina i katarskog premijera šeika Mohammeda bin Abdulrahmana al-Thanija potvrdio je da je uspjeh na pomolu.

Tokom pregovora, Hamas je nastojao razjasniti detalje “dana poslije” pažljivo analizirajući mape povlačenja izraelskih snaga. Rečeno im je, međutim, da su ključni principi postignuti, ali da će se detalji razraditi u drugoj, povezanoj fazi pregovora. Rizik za Hamas sada je da izgubi pregovaračku moć nakon predaje talaca i da će se njihove sumnje kako će Izrael tada odbiti razgovarati o budućnosti Gaze ili pronaći izgovor da obnovi sukob pokazati tačnim.

U toj fazi Trumpova spremnost da nastavi vršiti pritisak na Netanyahua postala je presudna – i sama Hamasova izjava priznaje Trumpovu ulogu “garanta plana”. Na Fox Newsu Trump je rekao da je Netanyahuu poručio: “Izrael ne može ratovati protiv cijelog svijeta – i on to jako dobro razumije.”

Nasuprot tome, izraelski novinar blizak Netanyahuu, Amit Segal, izjavio je: “Nema druge faze. To je svima jasno, zar ne? Druga faza možda će jednog dana doći, ali nema veze s onim što je upravo potpisano.”

IZVOR: The Guardian