Kako je Skender Kulenović uzdrmao državni vrh Jugoslavije

Još kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Forma u kojoj se okušao kao gimnazijalac ostat će mu cijelog života opsesija i u njoj će dosegnuti vlastite umjetničke vrhunce. Dvije knjige soneta štampane neposredno prije njegove smrti svakom svojom stranicom podsjećaju da je Skender najveći majstor soneta bošnjačke književnosti. Studij će Skendera Kulenovića odvesti u Zagreb, gdje je upisao Pravni fakultet 1930. godine. U to se doba već rađa simpatija za Komunističku partiju Jugoslavije. Kulenović postaje član SKOJ-a 1933. godine, a dvije godine kasnije i KPJ-a.

Skender Kulenović rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Jezuitsku gimnaziju u Travniku, rodnom gradu svoje majke, u koji se doselio kao desetogodišnjak nakon agrarne reforme i naglog osiromašenja svoje begovske porodice. Još kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Forma u kojoj se okušao kao gimnazijalac ostat će mu cijelog života opsesija i u njoj će dosegnuti vlastite umjetničke vrhunce. Dvije knjige soneta štampane neposredno prije njegove smrti svakom svojom stranicom podsjećaju da je Skender najveći majstor soneta bošnjačke književnosti. Studij će Skendera Kulenovića odvesti u Zagreb, gdje je upisao Pravni fakultet 1930. godine. U to se doba već rađa simpatija za Komunističku partiju Jugoslavije. Kulenović postaje član SKOJ-a 1933. godine, a dvije godine kasnije i KPJ-a.

Pridružit će se partizanima već na početku Drugog svjetskog rata. Njegov ratni put vezan je uglavnom za Bosansku krajinu (Prvi partizanski odred Bosanske krajine), a učestvovao je i u radu AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Tokom boravka u Zagrebu, godine 1937., skupa s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrenuo je list Putokaz, lijevo orijentirani bošnjački časopis. Tri godine kasnije zaljubio se Skender u Anu Prokop. Odlučili su da se vjenčaju, a na vjerskom je vjenčanju Ana promijenila ime u Amira. “Ja sam u rukama držao Skenderova pisma koja je pisao roditeljima. U jednom od tih pisama, on od roditelja traži hajr-dovu za njegov i Amirin brak te ih opominje da ne vjeruju onima koji pričaju da mu žena nije muslimanka”, kazuje prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović.

Za vrijeme rata Kulenović piše poeziju (Pisma Jove Stanivuka, Stojanka Majka Knežopoljka, Ševa), a nakon rata sve češće i prozu te drame. Prve mirnodopske dane provodi u Sarajevu kao direktor Narodnog pozorišta. Skender je napisao čuvenu dramu Djelidba, čija je pretpremijera upriličena u Sarajevu, u vrijeme u kojem je on bio direktor pozorišta. Pretpremijeru je gledao politički establišment Jugoslavije s Rodoljubom Čolakovićem na čelu. U pola je predstave Čolaković, nezadovoljan viđenim, ustao i napustio pozorište, a za njim su to učinili i svi drugi. Taj je događaj sjajno opisao Tvrtko Kulenović: “Digla se zavjesa. Na pozornici se ukazala obična seoska kafana, s pogledom – kroz niz karakterističnih prozora na orijentalni luk na šiljak i mušebak – na tipičan bosanski pejzaž, na razbijena sela u dnu pozornice. Ispod prozora, u kafani, minderluci. U uglu obavezni kafeodžak. I roštilj. Po zidovima ispisane parole iz NOB-a, nevještim slovima. I poznati Titov portret izveden u tehnici pušoara. U kafani se održava sjednica Narodnog odbora. Dnevni red: podjela pomoći izgladnjelom i osiromašenom narodu na oslobođenoj teritoriji iz UNRIN-e pomoći. Dijele se mazge, goveda, plugovi, tekstil, brašno, mast itd. U sastavu NOO-a tri sela: jedno srpsko, drugo muslimansko, treće hrvatsko. I nastaje svađa oko podjele pomoći. Svaki odbornik traži veću pomoć svome selu. Svaki ima opravdane razloge za svoje zahtjeve. Muslimansko selo su opljačkali i popalili četnici, srpsko ustaše. Naravno, u pozadini se kriju lični interesi odbornika i njihovih porodica i prijatelja. Narod čeka pomoć, a odbornici se svađaju oko podjele pomoći. Ne mogu se među sobom nagoditi. Sekretar komiteta, mlad, skroman, pošten i energičan čovjek, takođe član NOO-a, gubi strpljenje i na kraju se fata stolice, a odbornici bježe iz kafane, neko na vrata neko na prozor… I uzvikuju: To je nama naša borba dala / nekom slave, nekom kapitala!

U tom trenutku počeše udarati vrata na ložama. Prvi se diže predsjednik vlade s ministrima i napustiše ložu, udarajući vrlo snažno vratima. Za njima su se dizali i ostali gosti i udarali vratima lože slijedeći predsjednikov primjer. Za tren oka se isprazniše lože, svjetlo se upali u gledalištu, počeše se dizati zvanice iz Beograda i Zagreba i pognutih glava, nastojeći da pogledi ne okrznu Skendera, bez riječi napustiše gledalište. Glumci su prestali igrati i iskupili se na rampi, čudom se čudeći i pitajući: šta se to dešava u gledalištu? A događalo se u pozorištu da neko bude izviždan, događalo se da neko dobije cvijeće, a neko smrdljiva jaja, ali da publika, svi do jednoga, napusti predstavu u toku igre, to se još nikada nije dogodilo.

U praznom gledalištu ostali smo samo još nas trojica: Skender, Vaso Kosić i ja.

Skender nijem i blijed, tresao se kao u groznici, a vatra mu izbijala i na oči u lice, reklo bi se sad će se srušiti”, opisuje Kulenović sjećanja svoga oca.

Zbog tog je slučaja, ustvari, Skender morao otići u Beograd. Budući da je Skenderova druga žena, Vera Crvenčanin, bila kćerka visokorangiranog generala, pjesnik je vrlo brzo riješio egzistencijalne probleme. U Beogradu je postavljen za sekretara Narodne skupštine Jugoslavije i za urednika časopisa Nova misao. „U tom je časopisu Milovan Đilas redovno objavljivao svoje disidentske tekstove. Kada su na partijskom sastanku pitali Đilasa o tome, on je rekao: ‘Pa Osman je urednik. Ako su moji tekstovi problematični, on ih nije trebao objaviti.’ Skender mi je rekao kako je nemoguće da Đilas nije znao njegovo ime, nego ga je vjerovatno vezao za Osmanlije pa ga oslovio Osmanom. Poslije tog događaja pao je u nemilost i za kaznu je postavljen na mjesto korektora u listu Borba”, kazuje Rizvanbegović.

Pišući o Skenderovoj poeziji, Midhat Begić je primijetio: “S. Kulenović se poslije poratnog, i dugog zastoja u pjevanju, opet pjesnički oglasio krajem 60-ih godina u novom i neočekivnom stilu i obliku (dvjema zbirkama soneta) i do smrti 1977. godine tako pisao.

Ipak, Skenderovo djelo bivalo je dugo zanemareno. Rizvanbegović smatra da je njegovo maestralno djelo ostalo u sjeni jedne njegove pjesme: “Poema Stojanka Majka Knežopoljka izvanredna je pjesma. Skender se u toj poemi utvorio u lik srpske majke koja je izgubila sinove u borbi. Nevolja je u tome što je Stojanka kao stakleno zvono izvan kojeg ne znamo čitati Skendera, izvan kojeg i ne vidimo druga njegova djela. Skender je majstor soneta, majstor kratke priče, majstor eseja. Sve je to bilo sakriveno Stojankom. To je čista ideološka podvala. Mi u čitankama sve do Skenderove smrti nismo mogli vidjeti niti ijedan njegov sonet. S druge strane, pojavio se drugi ideološki val zbog kojeg je ova poema potpuno zanemarena. Stojanka je izvanredna poema i ne treba prešućivati njenu literarnu vrijednost”, smatra Rizvanbegović.

Fasciniran snagom Skenderova jezičkog izraza, Alija Isaković, tada urednik Svjetlosti, počeo je prikupljati građu za roman o njegovom životu. Od njegove supruge Vere Crvenčanin dobio je tri kofera Skenderovih nikad objavljenih rukopisa. Među njima je bila i poema Na pravi sam ti put, majko, izišo. Rizvanbegović kazuje da je pitao Skenderovu sestru Ćamku da li je znala za ovu poemu. Ona mu je rekla da je znala, ali je zamolila svog brata da je ne objavljuje, jer je smatrala da Skender nije na pravi način predstavio njihovog oca.

U Nolitu je Skender 1977. godine objavio roman Ponornica, a već 25. januara 1978. umro iznenada u Beogradu, gdje je i sahranjen. Rođeni iste godine, umrli u istom gradu, a zauvijek počivaju na manjoj udaljenosti nego je ona između njihovih rodnih gradova, Bosanskog Petrovca i Tuzle, dva ponajveća bošnjačka pisca, Meša Selimović i Skender Kulenović, neiscrpnu inspiraciju pronalazili su u duhovnoj tradiciji islamske kulture i dali nemjerljiv doprinos novijoj bošnjačkoj književnosti. Ako je književnost rudnik jezika, onda s pravom možemo reći da su duboki bezdani bosanskog jezika u koje je Skender zašao još uvijek neistraženi.

Skender Kulenović: Stećak

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,

jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.

Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,

davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

Udaljili su se sad od njeg i gradovi i sela.

Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.

Vjetar podsjeti i lijeske, i one se šapatom krste.

Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?

Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.

Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.