Namaz je zabranjen u Francuskoj u septembru 2024. godine, zvanično zbog propisa o sigurnosti hrane. Carina je objasnila da Alžir nije na odobrenoj listi EU za izvoz proizvoda koji sadrže mliječne proizvode. Pa ipak, namaz koristi mlijeko u prahu koje se uglavnom nabavlja iz zemalja EU. Ubrzo su slijedile i druge evropske zemlje, zabranjujući ga, poput Luksemburga. Uprkos zabrani, pošiljke su nastavile stizati mjesecima i potom su zaplijenjene. Početkom 2025. godine, zapljene su se nastavile u pariškim predgrađima poput Argenteuila, a u maju je francuska carina presrela devet tona u Marseilleu. Cijene su porasle sa 15 na 25 eura po tegli, ponekad i više, ovisno o oskudici i lokaciji.

Pokušaj kupovine tegle El Mordjene u Parizu od 2024. godine je kao traženje igle u plastu sijena. Ali u Barbèsu, u 18. arondismanu Pariza, poznatom kao arapsko i specifično alžirsko naselje, The New Arab je pronašao jednu.

„Upravo smo ih dobili mnogo“, rekao je vlasnik prodavnice u ulici Caplat, blizu metroa Barbès, za The New Arab krajem jula, „i najjeftinije su u gradu, deset eura!“

Zna da je proizvod zabranjen u Francuskoj, ali potražnja je i dalje jaka. „Imam i nekoliko tegli Nutelle, ali ono što ljudi sada žele je El Mordjene“, dodao je sa drskim osmijehom.

Susjedstvo je živahno od kuhinje i gurmanskih delicija iz Sjeverne Afrike. Nekoliko ulica dalje, u šiša baru – vrsti popularnog kafića gdje ljudi puše aromatizirani duhan kroz nargile – u ulici Rue de Clignancourt, velika tegla El Mordjene također je ponosno izložena za kupce palačinki.

Proizvod, nazvan alžirska ‘Nutella’ zbog svog okusa koji više podsjeća na lješnjak, a manje na čokoladu, stekao je ogromnu popularnost 2023. godine. Alžirci koji žive u Francuskoj počeli su ga donositi u Marseille, Pariz i svoja predgrađa, gdje žive velike zajednice Sjevernoafrikanaca. Namaz od lješnjaka postao je omiljen kod nekih influensera na društvenim mrežama, a prodaja se umnožila.

Ali, žrtva medijske pompe, namaz je ubrzo zabranjen u Francuskoj u septembru 2024. godine, zvanično zbog propisa o sigurnosti hrane. Carina je objasnila da Alžir nije na odobrenoj listi EU za izvoz proizvoda koji sadrže mliječne proizvode. Pa ipak, namaz koristi mlijeko u prahu koje se uglavnom nabavlja iz zemalja EU.

Ubrzo su slijedile i druge evropske zemlje, zabranjujući ga, poput Luksemburga. Uprkos zabrani, pošiljke su nastavile stizati mjesecima i potom su zaplijenjene.

Početkom 2025. godine, zapljene su se nastavile u pariškim predgrađima poput Argenteuila, a u maju je francuska carina presrela devet tona u Marseilleu, skrivenih u 15.300 tegli. Cijene su porasle sa 15 na 25 eura po tegli, ponekad i više, ovisno o oskudici i lokaciji.

Za Rachidu Lamri, osnivačicu festivala alžirske umjetnosti i kulture u Velikoj Britaniji, namaz je postao toliko popularan, prije svega, „zato što je okus odličan!“, rekla je za The New Arab.

„Okus je nevjerovatan. Zaista je, zaista, zaista ukusan. Kremast, prekrasan, zaista lijep okus i vrlo maurski“, dodala je Rachida.

„Dakle, nije samo riječ o nekoj vrsti pompe oko ovoga ili o tome da Alžirci sa svojim pretjeranim ponosom prave buku oko nečega što je njihovo. To je zapravo zaista dobar proizvod.“

Rachida je to saznala putem društvenih mreža. „Postao je izazov pronaći nešto, posebno nakon zabrane“, rekla je.

„Bilo je kao da kažete: ‘I dalje ćemo postojati i biti dio dijaloga, bilo sa zastavom, s doručkom ili s pjesmom. I dalje ćemo biti tu. Ovo su Alžirci koji govore. Dakle, ako pokušate da nas zabranite, učinit ćemo sve napore da budemo tu.'“

Budući da redovno putuje u Alžir, lako može ponijeti nekoliko tegli kada se vrati. „Sada donosim i neke za svoje prijatelje, jer traže. I ne samo za moje sjevernoafričke prijatelje, već i za moje engleske prijatelje.“

Porijeklo El Mordjenea u Francuskoj je u početku bilo njegova prednost jer ga je konzumirala francusko-alžirska dijaspora.

„To je namaz koji sam već konzumirala dok sam bila u Alžiru, kada sam išla tamo na odmor, jer se tamo o tome mnogo priča već nekoliko godina“, rekla je Donia Ismail, influenserica i producentica podcasta Allo 213 o alžirsko-francuskim odnosima.

„Verzija koju poznajemo – takozvana ‘Kinder Bueno’ verzija, ona bijela – postoji od 2021. godine, ali u vrlo malim količinama. Prodavala se u Egiptu i Alžiru. Počela je da se širi 2024. godine. Do tada ste je mogli pronaći u Parizu, na primjer, u Barbèsu, srcu alžirske zajednice.“

Alžirska priča o uspjehu

Alžirska dijaspora je najveća na francuskom tlu. Nemamo precizne brojke jer su, naravno, etničke studije zabranjene u Francuskoj, ali činjenica je da je to najveća strana dijaspora.

To znači da sve što postoji u Alžiru stiže u malim količinama u Francusku, prvenstveno do Pariza, a posebno Barbèsa. Rekla je da su se već 2021. godine tegle El Mordjene mogle naći u Barbèsu.

„Neko je započeo trend oko toga, kušajući ga prvi put. Vjerovatno je to bio Parižanin ili barem neko ko živi u Francuskoj. Probao ga je i shvatio da ima sličan okus kao Kinder Bueno. Ono što se zaista traži je ta sredina lješnjaka – jezgro koje se topi”, objasnila je Donia.

„I to je postao trend koji se proširio po cijeloj Francuskoj, a pridružili su mu se mnogi influenseri, TikTokeri i Instagrameri. Čak je otišao i izvan granica Francuske. Mogli ste pronaći neke u Sjedinjenim Državama, Italiji, Evropi općenito i u drugim arapskim zemljama – u osnovi gdje god Alžirci uspiju donijeti El Mordjene sa sobom.“

Farah Keram, kulinarska spisateljica koja živi između Francuske i Sjeverne Afrike, autorica knjige Cuisines d’Afrique du Nord (Sjevernoafričke kuhinje), izjavila je za The New Arab da to odgovara cijeloj mašti koja okružuje dvojni identitet, kroz sjećanje na okus.

„El Mordjene je postao ikoničan proizvod u Alžiru, iako nije toliko star. Nije kao, na primjer, gazirano piće Selecto, koje je dugo bilo dio alžirske pop kulture – negdje između imitacije Coca-Cole i nacionalne specijalnosti. El Mordjene je odgovorio na želju za slatkim u Alžiru – posebno za lješnjakom, okusom koji je tamo izuzetno popularan“, rekla je Farah.

I dok su decenijama ljudi u svojim koferima nosili proizvode iz Francuske u Alžir, u ovom slučaju je suprotno; to je alžirski okus koji se probija do Francuske, dodala je.

„To je isključivo alžirski proizvod“, objasnila je, „i ohrabrujuće je vidjeti kako artikli iz naših zemalja – i šire, izvan zapadnog svijeta – dobijaju na vidljivosti. Proizvodi koji nisu ukorijenjeni u takozvanom zapadnom kanonu, ali postaju poželjni i dio novih narativa.“

Društvene mreže odigrale su ključnu ulogu u ovoj dinamici, posebno putem influensera o hrani, kulinarskih blogova, videa u kojima žene iz Sjeverne Afrike kuhaju i sličnih trendova.

Namaz El Mordjene proizvodi kompanija pod nazivom Cebon sa sjedištem u Alžiru. Osnovani 1970-ih, sa sjedištem u Tipazi, 40 milja zapadno od Alžira, također proizvode kruh, čokolade i kekse.

„Dugo vremena niko nije reagovao na njihove proizvode izvan lokalne potrošnje“, prepričava Donia, „a sada kada je to postao vodeći proizvod, do te mjere da konkurenti u Evropi nameću ograničenja – zapravo, zabranu“, dodaje ona.

Zabrana je čak postala vrlo kontroverzno pitanje za neke ljude u Alžiru. O njoj se raspravlja u različitim slojevima društva, ne samo među mladima.

Amine Ouzlifi, Cebonov glasnogovornik, rekao je za štampu da misli da EU traži rupu u zakonu.

„Razmotrili su mnogo opcija i na kraju se odlučili za mliječne proizvode kao najodrživije. Iako je El Mordjene bio dostupan u Francuskoj godinama, nije bio problem. Međutim, kada je stekao popularnost, blokiran je.“

Alžirska organizacija za zaštitu potrošača i okoliša izjavila je da je francuska odluka uvredljiva i da smatra da je došla niotkuda.

Ovi osjećaji se široko dijele na društvenim mrežama, prema Doniji, posebno u Alžiru, gdje „mnogi kažu da je zabrana zato što vlasti jednostavno ne žele da to bude alžirski proizvod“, rekla je za The New Arab. „EU bi radije imala ekskluzivnost nad takvim proizvodom.“

Prema riječima Farah Keram, priča o zabrani El Mordjenea također govori o odrazu, najblaže rečeno, odbojnosti prema svemu alžirskom u Francuskoj.

Za svoju knjigu proučavala je historiju proizvodnje pšenice u Tunisu, Alžiru i Maroku, te stabla maslina u Tunisu. Ovi proizvodi bacaju svjetlo na dinamiku uvoza i izvoza između sjeverne i južne obale Mediterana.

„To je istaklo dvostruke standarde unutar Evropske unije“, rekla je Farah.

„Ovdje u Francuskoj, na primjer, smrznuta piletina se izvozi po vrlo niskim cijenama u podsaharsku i zapadnu Afriku, što je, osim što izaziva ozbiljne zabrinutosti za javno zdravlje, također potkopalo sve lokalne lance snabdijevanja“, dodala je.

Evropski dvostruki standardi

„Francuska, Španija, Grčka, a posebno Italija kupuju masline na veliko iz Tunisa po vrlo niskim cijenama. One se zatim prerađuju u maslinovo ulje i pakuju u Italiji. I nema nikakve sljedivosti, nema spomena o tuniskom porijeklu maslina, a proizvod je jednostavno označen kao ‘Proizvedeno u Italiji'… I isto je za inćune i drugu ribu.“

Farah kaže da je provela intenzivno istraživanje o ovome za svoju knjigu, koja je do sada postigla veliki uspjeh, i da se o tome ranije nije izvještavalo.

U međuvremenu, proizvodi uvezeni iz Afrike su pod lupom. El Mordjene je stoga žrtva ove duge postkolonijalne navike, prema autorici.

To također plaća za trenutne visoke diplomatske tenzije između vlade Emmanuela Macrona u Francuskoj i Abdelmadjida Tebbounea u Alžiru, posebno otkako je Macron odlučio izraziti svoju javnu podršku Maroku u julu 2024. za njegov plan da Zapadna Sahara ostane unutar njenih granica, dok Alžir podržava poziv Saharaca na referendum o samoopredjeljenju.

“Svi znamo da su tenzije između Pariza i Alžira velike i da još uvijek postoji duboka rana iz kolonijalnog perioda – ali posebno postkolonijalnih tenzija”, rekla je Farah.

Za Farah, postoji odbijanje u Francuskoj i Evropi da prihvate da bi ovo posebno širenje moglo biti na istom nivou kao i Ferrerovo.

“I ovo zaista reaktivira pitanje kulturne aproprijacije”, zaključila je. „Radi se o brisanju kulturnog bogatstva, koje uključuje i hranu.“

Zato je za Rachid sada očigledno da će El Mordjene biti predstavljen u događaje vezane za hranu na njenom DZ Festu.

„Možemo to nazvati ‘kulturnim otporom Alžiraca’, budući da je to oblik otpora“, rekla je za The New Arab.

„Pokušavaju nas ušutkati. Zato ćemo biti glasniji po tom pitanju. To je doprinos kolektivnom naporu da se Alžir uvede u glavni tok. Dakle, svaki članak, svaka pjesma, svaki događaj pomaže.“